Suđenje zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću nastavilo se iskazom njegovog bivšeg zamjenika i načelnika štaba, generala Manojla Milovanovića. Treći dan svjedočenja Milovanovića je počela unakrsno ispitivati obrana, a u svom iskazu svjedok je opisao probleme koje su mu stvarali sukobi generala Mladića s predsjednikom Republike Srpske Radovanom Karadžićem.
Nakon što je u glavnom ispitivanju tužiteljstvu izjavio kako je naređenje o napadima na srebreničke civile izdao Karadžić 1995.godine te kako ga je general Mladić odbio prenijeti u tom obliku podređenim oficirima i jedinicama VRS-a, Milovanović je obrani opisao kako su se preko njega spomenuta dvojica prethodno prepucavala u vezi povlačenja s Igmana i Bjelašnice 1993.godine:
„General Mladić i Karadžić su bili na nekim od tih mirovnih konferencija, ja mislim u Ženevi. Ujutro 11.ili 12.kolovoza, obavio sam razgovor s predsjednikom Karadžićem i on mi je rekao da moram povući srpske snage s Igmana i Bjelašnice. Tražio sam vezu s generalom Mladićem da mi i on to naredi. Mladić je bio kategoričan – ne.“, opisao je Milovanović kako se našao „između dvije vatre“, pri čemu je zatražio i Karadžića i Mladića „da se njih dvojica dogovore.“
Drugog dana Mladić je bio fleksibilniji i dozvolio povlačenje, no naredio pri tom Milovanoviću „da ne smije prepustiti muslimanima teritorij“, nego UNPROFOR-u.
Milovanovića koji je zapovjedao snagama VRS-a u ofenzivi na spomenuto planinsko područje dobio je ubrzo „poziv od predsjednika Karadžića koji je počeo strahovitom galamom“ jer vojska još nije bila povučena.
„Ja sam opet tražio generala Mladića, međutim pukla je veza. Ja sam mislio da je Karadžić prekinuo vezu kako se ja ne bih čuo s Mladićem“, prisjetio se scene u kojoj se našao kao drugi čovjek VRS-a, nakon generala Mladića.
Podsjetimo, snage VRS-a su s Igmana i Bjelašnice povučene 14.kolovoza 1993.godine kao uvijet za nastavak mirovnih pregovora, a Milovanović je na sudu izjavio kako se prilikom povlačenja sa zadnjeg punkta i predavanja ga UNPROFOR-u „odnekud pojavila muslimanska jedinica i bukvalno zaklala 37 srpskih vojnika, a 34 ranila“.
„Protestirao sam i to prijeteći kod zapovjednika UNPROFOR-a generala Majkla Rouza (Michael Rose, zapovjednik UNPROFOR-a), ne znam što je poduzeo. Muslimani su u naredna tri mjeseca, točku po točku uzimali od UNPROFOR-a i do kraja godine ovladali Igmanom i Bjelašnicom. Znam da je general Hejz (Vere Hayes) napustio funkciju (načelnika UNPROFOR-a) prije isteka mandata jer UNPROFOR nije ispoštivao dogovor o zaštiti Igmana i Bjelašnice“, naveo je svjedok.
General VRS: Sporazume kršili UNPROFOR i ARBIH
Osim što je opisao Karadžićev utjecaj u upravljanju akcijama VRS-a kao Vrhovnog zapovjednika tih snaga, prebacujući pri tom zapovjednu odgovornost sa svog bivšeg šefa na političke vlasti bosanskih Srba, Milovanović je obrani potvrdio i niz teza o odgovornosti Armije Republike BiH (ARBIH) za određene događaje za koje general Mladić odgovara na Haškom sudu (ICTY).
Zauzimanje Srebrenice, koju je nazivao „sigurnosnom zonom“ tvrdeći da je to drukčije od „zaštićene zone“, po svjedoku Milovanoviću je izazvano akcijama jedinica ARBIH na okolna srpska sela, unatoč tome što je zona trebala biti demilitarizirana prema sporazumu.
Zaustavljanje humanitarnih konvoja UN-a pri tom je pravdao švercom oružja, goriva i hrane, različito od tužiteljstva koje je ustvrdilo da se to dogodilo zbog izvršavanja Karadžićeve Direktive 7, odnosno stvaranja nepodnošljivih uvjeta života za stanovnike Žepe i Srebrenice.
Također, napade na područja Sarajeva bivši VRS-ov general pravdao je kao odgovore na napade iz grada koje su jedinice ARBIH izvodile pokretnim minobacačima.
Milovanović je također potvrdio teze obrane o UNPROFOR-u kao pristranoj strani u ratnom sukobu, čime se željelo opravdati uzimanje međunarodnih promatrača za taoce, za što Mladić također odgovara po zapovjednoj odgovornosti.
„Je li UNPROFOR djelovao kao živi štit za muslimanske snage?“, ispitivao je branitelj Branko Lukić.
„Kao živi štit ne mogu garantirati, ali kao prednji odred – mogu. Na primjer UNPROFOR je svojim helikopterima prevozio rukovodstvo Alije Izetbegovića u Srebrenicu, ili avionom u Tuzlu“, odgovorio je Milovanović koji će nastaviti iskaz i u petak.
Nakon što je u glavnom ispitivanju tužiteljstvu izjavio kako je naređenje o napadima na srebreničke civile izdao Karadžić 1995.godine te kako ga je general Mladić odbio prenijeti u tom obliku podređenim oficirima i jedinicama VRS-a, Milovanović je obrani opisao kako su se preko njega spomenuta dvojica prethodno prepucavala u vezi povlačenja s Igmana i Bjelašnice 1993.godine:
„General Mladić i Karadžić su bili na nekim od tih mirovnih konferencija, ja mislim u Ženevi. Ujutro 11.ili 12.kolovoza, obavio sam razgovor s predsjednikom Karadžićem i on mi je rekao da moram povući srpske snage s Igmana i Bjelašnice. Tražio sam vezu s generalom Mladićem da mi i on to naredi. Mladić je bio kategoričan – ne.“, opisao je Milovanović kako se našao „između dvije vatre“, pri čemu je zatražio i Karadžića i Mladića „da se njih dvojica dogovore.“
Drugog dana Mladić je bio fleksibilniji i dozvolio povlačenje, no naredio pri tom Milovanoviću „da ne smije prepustiti muslimanima teritorij“, nego UNPROFOR-u.
Milovanovića koji je zapovjedao snagama VRS-a u ofenzivi na spomenuto planinsko područje dobio je ubrzo „poziv od predsjednika Karadžića koji je počeo strahovitom galamom“ jer vojska još nije bila povučena.
„Ja sam opet tražio generala Mladića, međutim pukla je veza. Ja sam mislio da je Karadžić prekinuo vezu kako se ja ne bih čuo s Mladićem“, prisjetio se scene u kojoj se našao kao drugi čovjek VRS-a, nakon generala Mladića.
Podsjetimo, snage VRS-a su s Igmana i Bjelašnice povučene 14.kolovoza 1993.godine kao uvijet za nastavak mirovnih pregovora, a Milovanović je na sudu izjavio kako se prilikom povlačenja sa zadnjeg punkta i predavanja ga UNPROFOR-u „odnekud pojavila muslimanska jedinica i bukvalno zaklala 37 srpskih vojnika, a 34 ranila“.
„Protestirao sam i to prijeteći kod zapovjednika UNPROFOR-a generala Majkla Rouza (Michael Rose, zapovjednik UNPROFOR-a), ne znam što je poduzeo. Muslimani su u naredna tri mjeseca, točku po točku uzimali od UNPROFOR-a i do kraja godine ovladali Igmanom i Bjelašnicom. Znam da je general Hejz (Vere Hayes) napustio funkciju (načelnika UNPROFOR-a) prije isteka mandata jer UNPROFOR nije ispoštivao dogovor o zaštiti Igmana i Bjelašnice“, naveo je svjedok.
General VRS: Sporazume kršili UNPROFOR i ARBIH
Osim što je opisao Karadžićev utjecaj u upravljanju akcijama VRS-a kao Vrhovnog zapovjednika tih snaga, prebacujući pri tom zapovjednu odgovornost sa svog bivšeg šefa na političke vlasti bosanskih Srba, Milovanović je obrani potvrdio i niz teza o odgovornosti Armije Republike BiH (ARBIH) za određene događaje za koje general Mladić odgovara na Haškom sudu (ICTY).
Zauzimanje Srebrenice, koju je nazivao „sigurnosnom zonom“ tvrdeći da je to drukčije od „zaštićene zone“, po svjedoku Milovanoviću je izazvano akcijama jedinica ARBIH na okolna srpska sela, unatoč tome što je zona trebala biti demilitarizirana prema sporazumu.
Zaustavljanje humanitarnih konvoja UN-a pri tom je pravdao švercom oružja, goriva i hrane, različito od tužiteljstva koje je ustvrdilo da se to dogodilo zbog izvršavanja Karadžićeve Direktive 7, odnosno stvaranja nepodnošljivih uvjeta života za stanovnike Žepe i Srebrenice.
Također, napade na područja Sarajeva bivši VRS-ov general pravdao je kao odgovore na napade iz grada koje su jedinice ARBIH izvodile pokretnim minobacačima.
Milovanović je također potvrdio teze obrane o UNPROFOR-u kao pristranoj strani u ratnom sukobu, čime se željelo opravdati uzimanje međunarodnih promatrača za taoce, za što Mladić također odgovara po zapovjednoj odgovornosti.
„Je li UNPROFOR djelovao kao živi štit za muslimanske snage?“, ispitivao je branitelj Branko Lukić.
„Kao živi štit ne mogu garantirati, ali kao prednji odred – mogu. Na primjer UNPROFOR je svojim helikopterima prevozio rukovodstvo Alije Izetbegovića u Srebrenicu, ili avionom u Tuzlu“, odgovorio je Milovanović koji će nastaviti iskaz i u petak.
