Žalbeno vijeće Haškog suda poništilo je oslobađanje od točke za genocid u sedam bh. opština 1992.godine po pravilu 98 bis i vratilo tu točku u optužnicu protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića.
Iako je odbacilo neke žalbene osnove haškog tužiteljstva, za peteročlano Žalbeno vijeće je bilo presudno u žalbi - podsjećanje na dokaze o logorima i rasprostranjenom zlostavljanju zatočenika. To naime u oslobađajućoj presudi na polovici suđenja – raspravno vijeće nije uzelo u obzir.
U presudi je istaknuto da žalbeno vijeće nije odlučivalo o samom kredibilitetu dokaza protiv Karadžića, nego ustanovilo – da je raspravno vijeće pogriješilo kad je ustanovilo da predočeni dokazi tužiteljstva nisu u stanju dokazati određene tipove genocidnih djela. Također, da je raspravno (prvostupanjsko) vijeće krivo procijenilo težinu dokaza, radeći grešku u primjeni prava.
Prema žalbenim sucima, ubijanje velikih razmjera Bošnjaka i Hrvata u općinama koje su preuzele Karadžićeve vlasti također nije bilo dovoljno, kao ni za prvostupanjsko vijeće – da se utvrdi genocidna namjera optuženog. No nju su prepoznali u dokazima o lošim uvjetima za zatočenika u više uspostavljenih logora 1992.godine.
Predsjedavajući sudac Žalbenog vijeća Theodor Meron pročitao je sažetak presude i naveo dokaze koji su utjecali na poništenje oslobađajuće presude.
„Da je u logoru Keraterm u Prijedoru u jednoj prostoriji držano 570 zatočenika, u KP domu u Foči u prostoriji koja je određena za samicu držano je 18 ljudi. U logoru Omarska u Prijedoru u prostoriji od 40 kvadratnih metara držano je 200 ljudi koji su se natiskali i u sanitarne čvorove. U tvornici Betonirka u Sanskom Mostu, zarobljenici su morali spavati stoječki“, navodio je primjere loših uvjeta u logorima.
Iako su mnogi preživjeli logoraši svjedočili da su u logorima ubijani i najviše zlostavljani najistaknutiji članovi nacionalnih zajednica, žalbeni suci to nisu spomenuli kao jedan od elemenata genocidne namjere.
Ipak za njezino postojanje, žalbenim sucima je bilo dovoljno pregledati brojne dokaze o svakodnevnom rasprostranjenom zlostavljanju u logorima, uključujući i seksualno nasilje – kako bi zaključili da je raspravno vijeće pogriješilo oslobađajući Karadžića za genocid 1992.godine.
„Konkretno Žalbeno vijeće upućuje na dokaze u spisu koji sugeriraju – da su zatočenici bosanski muslimani i/ili bosanski Hrvati udarani nogama i silovito tučeni cijelim nizom predmeta, koji obuhvaćaju između ostalog – puške i kundake, pendreke i palice, batine i štapove, toljage, lance, komade kabla, metalne cijevi i šipke i komade namještaja“, podsjetio je na dokaze žalbeni sudac napominjući da su zatočenici zlostavljani višekratno, neki i uzastopno danima.
Uz to, Žalbeno vijeće je uzelo u obzir i tvrdnju tužiteljstva – da se genocidna namjera mogla očitati i u nekim govorima Karadžića, kao i njegovih suradnika u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP).
„Žalbeno vijeće napominje da je Raspravno vijeće prihvatilo dokaze, da je na sastancima sa Karadžićem, citat: odlučeno da će 1/3 muslimana biti ubijena, 1/3 pokrštena u pravoslavnu vjeru, a 1/3 otići vlastitom voljom. I da će tako svi muslimani nestati iz Bosne“, naveo je sudac Meron.
Poništenjem oslobađajuće prošlogodišnje presude na polovici suđenja, prva točka optužnice za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina (Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik) vraća se u optužnicu protiv Karadžića, tako da će se morati braniti i od toga.
On trenutno izvodi svoju obranu, braneći se sam od 11 točaka optužnice, uključujući genocid u Srebrenici, teror nad Sarajlijama te uzimanje međunarodnih promatrača za taoce.
(VIDEO: Dio sa izricanja presude Žalbenog vijeća)
Vraćanje prve tačke optužnice u predmet protiv Radovana Karadžića, odnosno činjenica da će mu se suditi za genocid i u sedam opština koje su prvobitnom odlukom Pretresnog vijeća Tribunala izbačene iz optužnice ulijeva nadu da bi na kraju suđenja pravda mogla biti zadovoljena, vjeruju kako žrtve tako i eksperti koji se godinama bave ovom tematikom.
Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor ističe značaj odluke da se haškom optuženiku Radovanu Karadžiću sudi za genocid i u sedam opština, koje su ranije izuzete iz optužnice. Također navodi da su zlostavljanja u logorima pokazatelj genocidne namjere:
„Zatočavanje i stavljanje u nehumane uslove života kao jedan od načina uništenja grupe po etničkoj i vjerskoj pripadnosti. To je bio slučaj u Prijedoru i u ovim mjestima. Pogotovo su Prijedor, Sanski Most i Ključ i druga mjesta koja su bila poznata po tim masovnim mjestima zatočenja i mučilištima, najveći dokaza s ovog područja. Nažalost da je to tako, ali na neki način nam je drago da smo poslužili Tužilaštvu da se dokaže ovome vijeću da se ponovo sudi Karadžiću i za genocid", kaže Ramulić.
„Onaj ko je radio na prikupljanju činjenica i dokaza na prostoru BiH zna da je ne samo u tim opštinama već na prostoru koje je kontrolisala tada vojska i policija RS počinjen genocid. Međutim, ono što ova presuda donosi jeste mogućnost da se kroz postupak dokaže genocid i u ostalih sedam opština, što bi na kraju imalo daleko veću satisfakciju za žrtve. Ali sve ovo treba prihvatiti sa rezervom“, smatra Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Srebrenica je bila posljednja faza genocida u BiH, smatra direktor Istraživačko dokumentacionog centra Mirsad Tokača, te bi bilo u najmanju ruku nepravedno da se optužnica ne bavi i navedenim opštinama:
„Najmasovnija ubistva se dešavaju 1992. godine, i to u jednom zgusnutom periodu od četiri mjeseca, od aprila do septembra, kada se u nekoliko gradova u istom vremenskom periodu, na širokom prostoru dešavaju masovna ubistva, masovni progoni, silovanja itd. Ta genocidna namjera se kroz to iščitava - i mislim da je Žalbeno vijeće na odgovarajući način postupilo i taj dio optužnice će sada biti sastavni dio optužnice. I u dokaznom postupku ja mislim da ćemo imati priliku da još jednom tu priču o genocidu dokazujemo na jedan mnogo kvalitetniji način", ocjenjuje Tokača.
Također ono što je bitno jeste i da je predsjedavajući sudija Žalbenog vijeća Tribunala Teodor Meron pomenuo i javne istupe Radovana Karadžića u kojima je jasno vidljiva namjera da se uništi dio nesrpskog stanovništva sa područja koja su kontrolisali Srbi, navodi Tokača:
„Vrlo mi je drago što se danas u obrazloženju našlo ono gdje Karadžić izričito u svojim političkim nastupima govori o toj svojoj namjeri da se Bošnjaci, i tamo u dijelovima u kojima se Hrvati uklapaju u taj plan, potpuno eksterminiraju, dakle da se unište kao specifična etnička grupa.“
Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode, smatra kako bi ovo mogao biti i prvi korak koji bi doveo do presude za genocid i na drugim područjima BiH osim Srebrenice:
„Imamo mi i međupresudu Miloševiću, a o njoj se malo govori. U toj međupresudi su bile opštine Prijedor, Sanski Most, Brčko, Ključ, Foča. Dakle za ove sve opštine već je donesena međupresuda da se tamo dogodio genocid. Ja vjerujem da će u daljem postupku i u konačnici ipak biti izrečena presuda za genocid. Ovdje posebno mislim na Prijedor", kaže Fadila Memišević.
Refik Hodžić, dugogodišnji saradnik Tribunala a danas direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, navodi kako ipak treba biti oprezan sa predviđanjima, ali ističe da ono što je rečeno može poslužiti kao baza da se u BiH prihvate činjenice:
„To ni na koji način ne znači da će u konačnoj presudi to biti zagarnatovano presuđeno da se dogodilo. Ovdje se radi o tome da su sudije utvrdile da postoji dovoljno dokaza koji su do sada izneseni da indiciraju da su se u tim opštinama dogodili zločini koji bi mogli da budu genocid, a tek je na odbrani da dovede u pitanje te dokaze. Međutim, kada se radi o priznanju da se genocid ustvari desio u tim opštinama i suočavanju sa tim činjenicama, mislim da smo još uvijek daleko od toga, naročito u tim samim sredinama", navodi Hodžić.
Iako je odbacilo neke žalbene osnove haškog tužiteljstva, za peteročlano Žalbeno vijeće je bilo presudno u žalbi - podsjećanje na dokaze o logorima i rasprostranjenom zlostavljanju zatočenika. To naime u oslobađajućoj presudi na polovici suđenja – raspravno vijeće nije uzelo u obzir.
U presudi je istaknuto da žalbeno vijeće nije odlučivalo o samom kredibilitetu dokaza protiv Karadžića, nego ustanovilo – da je raspravno vijeće pogriješilo kad je ustanovilo da predočeni dokazi tužiteljstva nisu u stanju dokazati određene tipove genocidnih djela. Također, da je raspravno (prvostupanjsko) vijeće krivo procijenilo težinu dokaza, radeći grešku u primjeni prava.
Prema žalbenim sucima, ubijanje velikih razmjera Bošnjaka i Hrvata u općinama koje su preuzele Karadžićeve vlasti također nije bilo dovoljno, kao ni za prvostupanjsko vijeće – da se utvrdi genocidna namjera optuženog. No nju su prepoznali u dokazima o lošim uvjetima za zatočenika u više uspostavljenih logora 1992.godine.
Predsjedavajući sudac Žalbenog vijeća Theodor Meron pročitao je sažetak presude i naveo dokaze koji su utjecali na poništenje oslobađajuće presude.
„Da je u logoru Keraterm u Prijedoru u jednoj prostoriji držano 570 zatočenika, u KP domu u Foči u prostoriji koja je određena za samicu držano je 18 ljudi. U logoru Omarska u Prijedoru u prostoriji od 40 kvadratnih metara držano je 200 ljudi koji su se natiskali i u sanitarne čvorove. U tvornici Betonirka u Sanskom Mostu, zarobljenici su morali spavati stoječki“, navodio je primjere loših uvjeta u logorima.
Iako su mnogi preživjeli logoraši svjedočili da su u logorima ubijani i najviše zlostavljani najistaknutiji članovi nacionalnih zajednica, žalbeni suci to nisu spomenuli kao jedan od elemenata genocidne namjere.
Ipak za njezino postojanje, žalbenim sucima je bilo dovoljno pregledati brojne dokaze o svakodnevnom rasprostranjenom zlostavljanju u logorima, uključujući i seksualno nasilje – kako bi zaključili da je raspravno vijeće pogriješilo oslobađajući Karadžića za genocid 1992.godine.
„Konkretno Žalbeno vijeće upućuje na dokaze u spisu koji sugeriraju – da su zatočenici bosanski muslimani i/ili bosanski Hrvati udarani nogama i silovito tučeni cijelim nizom predmeta, koji obuhvaćaju između ostalog – puške i kundake, pendreke i palice, batine i štapove, toljage, lance, komade kabla, metalne cijevi i šipke i komade namještaja“, podsjetio je na dokaze žalbeni sudac napominjući da su zatočenici zlostavljani višekratno, neki i uzastopno danima.
Uz to, Žalbeno vijeće je uzelo u obzir i tvrdnju tužiteljstva – da se genocidna namjera mogla očitati i u nekim govorima Karadžića, kao i njegovih suradnika u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP).
„Žalbeno vijeće napominje da je Raspravno vijeće prihvatilo dokaze, da je na sastancima sa Karadžićem, citat: odlučeno da će 1/3 muslimana biti ubijena, 1/3 pokrštena u pravoslavnu vjeru, a 1/3 otići vlastitom voljom. I da će tako svi muslimani nestati iz Bosne“, naveo je sudac Meron.
Poništenjem oslobađajuće prošlogodišnje presude na polovici suđenja, prva točka optužnice za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina (Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik) vraća se u optužnicu protiv Karadžića, tako da će se morati braniti i od toga.
On trenutno izvodi svoju obranu, braneći se sam od 11 točaka optužnice, uključujući genocid u Srebrenici, teror nad Sarajlijama te uzimanje međunarodnih promatrača za taoce.
(VIDEO: Dio sa izricanja presude Žalbenog vijeća)
Vraćanje prve tačke optužnice u predmet protiv Radovana Karadžića, odnosno činjenica da će mu se suditi za genocid i u sedam opština koje su prvobitnom odlukom Pretresnog vijeća Tribunala izbačene iz optužnice ulijeva nadu da bi na kraju suđenja pravda mogla biti zadovoljena, vjeruju kako žrtve tako i eksperti koji se godinama bave ovom tematikom.
Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor ističe značaj odluke da se haškom optuženiku Radovanu Karadžiću sudi za genocid i u sedam opština, koje su ranije izuzete iz optužnice. Također navodi da su zlostavljanja u logorima pokazatelj genocidne namjere:
„Zatočavanje i stavljanje u nehumane uslove života kao jedan od načina uništenja grupe po etničkoj i vjerskoj pripadnosti. To je bio slučaj u Prijedoru i u ovim mjestima. Pogotovo su Prijedor, Sanski Most i Ključ i druga mjesta koja su bila poznata po tim masovnim mjestima zatočenja i mučilištima, najveći dokaza s ovog područja. Nažalost da je to tako, ali na neki način nam je drago da smo poslužili Tužilaštvu da se dokaže ovome vijeću da se ponovo sudi Karadžiću i za genocid", kaže Ramulić.
„Onaj ko je radio na prikupljanju činjenica i dokaza na prostoru BiH zna da je ne samo u tim opštinama već na prostoru koje je kontrolisala tada vojska i policija RS počinjen genocid. Međutim, ono što ova presuda donosi jeste mogućnost da se kroz postupak dokaže genocid i u ostalih sedam opština, što bi na kraju imalo daleko veću satisfakciju za žrtve. Ali sve ovo treba prihvatiti sa rezervom“, smatra Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Srebrenica je bila posljednja faza genocida u BiH, smatra direktor Istraživačko dokumentacionog centra Mirsad Tokača, te bi bilo u najmanju ruku nepravedno da se optužnica ne bavi i navedenim opštinama:
„Najmasovnija ubistva se dešavaju 1992. godine, i to u jednom zgusnutom periodu od četiri mjeseca, od aprila do septembra, kada se u nekoliko gradova u istom vremenskom periodu, na širokom prostoru dešavaju masovna ubistva, masovni progoni, silovanja itd. Ta genocidna namjera se kroz to iščitava - i mislim da je Žalbeno vijeće na odgovarajući način postupilo i taj dio optužnice će sada biti sastavni dio optužnice. I u dokaznom postupku ja mislim da ćemo imati priliku da još jednom tu priču o genocidu dokazujemo na jedan mnogo kvalitetniji način", ocjenjuje Tokača.
Također ono što je bitno jeste i da je predsjedavajući sudija Žalbenog vijeća Tribunala Teodor Meron pomenuo i javne istupe Radovana Karadžića u kojima je jasno vidljiva namjera da se uništi dio nesrpskog stanovništva sa područja koja su kontrolisali Srbi, navodi Tokača:
„Vrlo mi je drago što se danas u obrazloženju našlo ono gdje Karadžić izričito u svojim političkim nastupima govori o toj svojoj namjeri da se Bošnjaci, i tamo u dijelovima u kojima se Hrvati uklapaju u taj plan, potpuno eksterminiraju, dakle da se unište kao specifična etnička grupa.“
Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode, smatra kako bi ovo mogao biti i prvi korak koji bi doveo do presude za genocid i na drugim područjima BiH osim Srebrenice:
„Imamo mi i međupresudu Miloševiću, a o njoj se malo govori. U toj međupresudi su bile opštine Prijedor, Sanski Most, Brčko, Ključ, Foča. Dakle za ove sve opštine već je donesena međupresuda da se tamo dogodio genocid. Ja vjerujem da će u daljem postupku i u konačnici ipak biti izrečena presuda za genocid. Ovdje posebno mislim na Prijedor", kaže Fadila Memišević.
Refik Hodžić, dugogodišnji saradnik Tribunala a danas direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, navodi kako ipak treba biti oprezan sa predviđanjima, ali ističe da ono što je rečeno može poslužiti kao baza da se u BiH prihvate činjenice:
„To ni na koji način ne znači da će u konačnoj presudi to biti zagarnatovano presuđeno da se dogodilo. Ovdje se radi o tome da su sudije utvrdile da postoji dovoljno dokaza koji su do sada izneseni da indiciraju da su se u tim opštinama dogodili zločini koji bi mogli da budu genocid, a tek je na odbrani da dovede u pitanje te dokaze. Međutim, kada se radi o priznanju da se genocid ustvari desio u tim opštinama i suočavanju sa tim činjenicama, mislim da smo još uvijek daleko od toga, naročito u tim samim sredinama", navodi Hodžić.
