Na haškom suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću iskaz je dovršio zapovjedniki jedinice za elektronsko prisluškivanje Armije Bosne i Hercegovine, koji je pod pseudonimom RM – 279 potvrdio autentičnost prikupljenog materijala u vrijeme zauzimanja Srebrenice u srpnju 1995.godine.
U dodatnom ispitivanju od strane tužiteljstva on je potvrdio kako su srpski oficiri bili svjesni da ih se prisluškuje tijekom operacije ubijanja srebreničkih zarobljenika, ali su zbog bahatosti i nervoze to neki zanemarili.
Haško tužiteljstvo je u dokaze uložilo oko 280 presretnutih razgovora oficira VRS-a u vrijeme operacije srebreničkih pogubljenja, no samo su u nekim spomenuti inkriminirajući podaci, dok se u ostalim govorilo u šiframa.
Više takvih intercepata je pročitala tužiteljica Min (Kyung Min Lee) kako bi pokazala da je operacija ubijanja bila organizirana i odobrena od samog Glavnog štaba VRS-a, čije je telefonsko kodno ime glasilo „Panorama“.
„P kaže: polako polako, nemojte puno pričati, dobro znate i recite onom idiotu tamo da idući put ne spominje imena, činove ili prezimena. S: tko je to? P: Znamo se ti i ja dobro. S: od koga trebam da tražim? P: Panorama čovječe, pa nemoj i ti si gori nego on“, glasio je jedan od intercepata u kojima je naznačeno da su pripadnici VRS-a znali da ih se prisluškuje.
U presretnutim razgovorima je otkriveno malo opipljivih informacija, poput brojke od 6000 zarobljenika koje VRS ima u svojim rukama, a obrana generala Mladića je tijekom unakrsnog ispitivanja osporavala njihovu autentičnost, tvrdeći da su namješteni za potrebe bošnjačke, ratne propagande (odnosno naknadno proizvedeni).
Zaštićeni svjedok, koji ih je prikupljao sa svojom jedinicom 2.korpusa Armije BiH, sucima je pak opisao – kako su srpski oficiri znali da ih se snima za vrijeme operacije pogubljenja u Srebrenici, ali su neke sporne informacije otkrivene, jer nisu svi poštivali proceduru tajnovitosti.
„Vojska Republike Srpske je 100 posto znala da mi pratimo te razgovore. Ali su se s pozicije sile i općeg ponašanja kako su se ponašali (otkrivali, nap.a.). S pozicije topografije, mi smo imali u vojničkom smislu dovoljne objekte za praćenje radio-relejnih veza. Bilo gdje na bilo kojoj teritoriji, između bilo kojih strana se takva mogućnost više nikada neće ponoviti. Jer su to bili objekti u sklopu komunikacija Jugoslavenske narodne armije prije početka rata“, pojašnjavao je mogućnosti presretanja RM – 279.
Kao idućeg svjedoka tužiteljstvo je izvelo još jednog pripadnika službe Armije BiH za praćenje i zapisivanje presretnutih razgovora veza Vojske Republike Srpske, koji je također pod zaštitnim mjerama i pseudonimom RM – 316, haškim sucima nastavio opisivati metodologiju prikupljanja materijala iz ratnog vremena.
U dodatnom ispitivanju od strane tužiteljstva on je potvrdio kako su srpski oficiri bili svjesni da ih se prisluškuje tijekom operacije ubijanja srebreničkih zarobljenika, ali su zbog bahatosti i nervoze to neki zanemarili.
Haško tužiteljstvo je u dokaze uložilo oko 280 presretnutih razgovora oficira VRS-a u vrijeme operacije srebreničkih pogubljenja, no samo su u nekim spomenuti inkriminirajući podaci, dok se u ostalim govorilo u šiframa.
Više takvih intercepata je pročitala tužiteljica Min (Kyung Min Lee) kako bi pokazala da je operacija ubijanja bila organizirana i odobrena od samog Glavnog štaba VRS-a, čije je telefonsko kodno ime glasilo „Panorama“.
„P kaže: polako polako, nemojte puno pričati, dobro znate i recite onom idiotu tamo da idući put ne spominje imena, činove ili prezimena. S: tko je to? P: Znamo se ti i ja dobro. S: od koga trebam da tražim? P: Panorama čovječe, pa nemoj i ti si gori nego on“, glasio je jedan od intercepata u kojima je naznačeno da su pripadnici VRS-a znali da ih se prisluškuje.
U presretnutim razgovorima je otkriveno malo opipljivih informacija, poput brojke od 6000 zarobljenika koje VRS ima u svojim rukama, a obrana generala Mladića je tijekom unakrsnog ispitivanja osporavala njihovu autentičnost, tvrdeći da su namješteni za potrebe bošnjačke, ratne propagande (odnosno naknadno proizvedeni).
Zaštićeni svjedok, koji ih je prikupljao sa svojom jedinicom 2.korpusa Armije BiH, sucima je pak opisao – kako su srpski oficiri znali da ih se snima za vrijeme operacije pogubljenja u Srebrenici, ali su neke sporne informacije otkrivene, jer nisu svi poštivali proceduru tajnovitosti.
„Vojska Republike Srpske je 100 posto znala da mi pratimo te razgovore. Ali su se s pozicije sile i općeg ponašanja kako su se ponašali (otkrivali, nap.a.). S pozicije topografije, mi smo imali u vojničkom smislu dovoljne objekte za praćenje radio-relejnih veza. Bilo gdje na bilo kojoj teritoriji, između bilo kojih strana se takva mogućnost više nikada neće ponoviti. Jer su to bili objekti u sklopu komunikacija Jugoslavenske narodne armije prije početka rata“, pojašnjavao je mogućnosti presretanja RM – 279.
Kao idućeg svjedoka tužiteljstvo je izvelo još jednog pripadnika službe Armije BiH za praćenje i zapisivanje presretnutih razgovora veza Vojske Republike Srpske, koji je također pod zaštitnim mjerama i pseudonimom RM – 316, haškim sucima nastavio opisivati metodologiju prikupljanja materijala iz ratnog vremena.
