Karadaglić: Nostalgija je leitmotiv u mojim interpretacijama

U Praškom Rudolfinumu u subotu uveče prvi put nastupa jedan umjetnik iz Crne Gore, rođeni Podgoričanin, Miloš Karadaglić, koji je stekao svjetsku slavu svirajući na klasičnoj gitari. Miloš je završio Kraljevsku muzičku akademiju u Londonu, gdje je prošle godine dobio prestižnu BRIT nagradu za klasičnu muziku. Sa svoja dva albuma osvojio je publiku širom svijeta. Da dolazi mladi maestro, organizatori koncerta u Pragu pompezno su sedmicama najavljivali. Uoči tog događaja Miloš je dao ekskluzivni intervjuu radiju Slobodna Evropa.

RSE: Jednom prilikom ste rekli da ona vrsta popularnosti, koja vas prati, nije pomama karakteristična za pop zvijezde. Međutim, čini mi se da je ta riječ najprikladnija, kada je riječ o entuzijazmu kojim je najavljivan vaš nastup u Pragu. Vaši portreti su na javnim mjestima, metro stanicama - očigledno je da ste došli u Meku klasične muzike.

Karadaglić: Zaista je divno biti ovdje u Pragu. Upravo sam stigao i još uvijek nisam vidio te postere i to što ste sada pomenuli. Svakako je to lijepo čuti jer klasična muzika automatski nema veliku i široku publiku. Međutim, ono što je mene uvijek inspirisalo kod gitare jeste moć tog instrumenta da na jedan lijepi i prirodan način premosti razliku između klasične i mainstream muzike.

RSE: Prvi put nastupate u prestižnom Rudolfinumu u čuvenoj Dvorakovoj dvorani. Vjerovatno to vama neće biti teško nakon nastupa u londonskom Royal Albert Hall-u ili u njujorškom Carnegie Hall-u. Ipak, koliko ćete osluškivati senzibilitet prefinjene praške publike, razmažene muzikom Češke i Praške filharmonije?

Karadaglić: Svaki grad i svaka dvorana nosi svoju energiju. Kada sam bio student i znao da mi je za dvije nedjelje koncert u nekoj bitnoj dvorani, hvatala bi me neka trema i strašna priprema. Međutim, sada mi je to sve nekako prešlo u turneje. Danas sam u Pragu, sutra sam u Beču, prekosutra već u Berlinu, ali ipak, i pored svega toga, takva situacija i takva vrsta karijere opusti nerve i odgovornost koju možda imaš kao neiskusni umjetnik. Svaka dvorana i svaki grad imaju svoj poseban feeling. Nekad je publika jako obrazovana i to onda predstavlja izazov i treba da se dokažeš kao umjetnik. Nekad je publika dosta neuka, recimo u nekim manjim američkim gradovima, i tada interpretacija preuzima jednu potpuno drugu funkciju. Pogotovo ako je turneja od dvadeset koncerata, većinom su to isti programi. Na taj način se program svaki put obnovi i kao umjetnik, ja na svakom koncertu, doživi neku drugu vrstu energije. To je nešto najuzbudljivije na svijetu jer svaka publika i svaka dvorana bukvalno potpuno promijeni ono što sviraš.


RSE: Šta će biti okosnica vašeg repertoara? Koliko će to biti miks numera sa dva albuma Latino i Mediteraneo, a koliko će biti obrada drugih klasika na gitari?

Karadaglić: Repertoar za Prag je kombinacija mojih najbitnijih koncertnih kompozicija, kao i kompozicija sa Meditereanea i Latina. Svirat ću cijelu Bachovu Suite, što ne radim često, ali upravo iz razloga što sam znao da je ovdje publika jako obrazovana sam izabrao Bachovu Suite 997, koja je jedna od najzahtijevnijih i najljepših kompozicija. Poslije toga ću izvesti četiri Villa Lobosova komada. U drugoj polovini slijedi dio koji je popularnijeg karaktera, latinoameričke kompozicije, dvije obrade Besame Mucho i Mas que nada. Neko bi rekao kako to ne može da se svira na gitari, međutim kada sam snimao CD Latino, nekako sam bio inspirisan da ne sviram samo najklasičnije kompozicije iz tog žanra, nego da jednostavno gitaru pustim da pusti glas u tom nekom popularnijem smjeru. Radio sam sa Sergiom Assadom, koji je legenda u klasičnoj gitari. On mi je napravio fenomenalne aranžmane za te dvije kompozicije. Kao zaključak programa sviraću Koyunbaba suite od Dominicioni-a, što je jedna od mojih omiljenijih kompozicija iz razloga što me uvijek podsjeti na moje djetinjstvo u Crnoj Gori. Inspiracija za tu kompoziciju su more i talasi. Sve ono što je lijepo kod nas.

RSE: Kod kuće, u Velikoj Britaniji, uživate veliku popularnost, a čini se da ste jednako tako i miljenik tamošnje muzičke kritike. Nakon prvog solističkog koncerta na klasičnoj gitari u Royal Albert Hall-u, nazvali su vas mađioničarem tog instrumenta koji nije povlađivao, niti auditorijumu, niti prostoru, već ste samo pozvali prisutne da uđu u srž vaše muzike na gitari. Koliko vam to sve laska?

Karadaglić: To je naravno nešto što svaki umjetnik želi da čuje, ali prije nego što krenem da odgovorim na to pitanje, velika je dilema što je moja kuća. Istina je da živim u Londonu već trinaest godina, ali nikako London ne nazovem svojom kućom, nego mjestom gdje jesam i gdje živim. Kuća je tamo gdje mi je porodica, gdje su mi prijatelji, a to je ipak Crna Gora. Što se tiče svih tih divnih komplimenata, naravno sve to laska i sve je to divno, ali ono što je najdivnije jeste ta konekcija koju kao umjetnik ostvariš sa publikom. A kad je ta publika u jednoj sali, kao što je Royal Albert Hall i kad je to preko tri hiljade ljudi, samo za jednu klasičnu gitaru i jednog Miloša Karadaglića, to je onda još veći doživljaj. Dosta sam samokritičan i uvijek kažem da može i bolje, ali to je bio jedini koncert u mom životu nakon kojeg sam sebi rekao – to je to. I da poslije tog koncerta nisam odsvirao nijednu notu, bio bih srećan čovjek i dalje.

RSE: Svakako niste slučajno dobili Brit nagradu kao najprestižnije priznanje za klasičnu muziku u Velikoj Britaniji. Teško je u kratkom intervju postaviti neko suštinsko pitanje ili dobiti suštinski odgovor, ipak, u čemu je tajna magije vaše muzike? Kako to da djela koja su napisana za klavir, pod vašim prstima, dobijaju jednaku, ako ne i veću ekspresiju, što je očigledno prijemčivo za modernu publiku?

Karadaglić: To su u pitanju transkripcije. Repertoar koji postoji za gitaru, postoji za gitaru i to nije repertoar koji je ekskluzivno moj. Međutim, vjerovatno postoji nešto što je u vazduhu i što tjera ljude da mene možda slušaju malo pažljivije. Kad bih ja znao šta je to što privlači ljude na tu vrstu reakcije dok sviram i kako se ja odnosim prema svemu tome, mislim da onda te magije više ne bi ni bilo. Duboko i samo to izvire. Svirati koncert, biti ispred toliko ljudi i osjetiti protok kreativne energije, je nešto najljepše i najveličanstvenije što postoji na ovom svijetu. Ne postoji ništa na ovom svijetu što to može da zamjeni. Zbog toga te zahtijevne turneje, koncerti svaki drugi dan i tolika putovanja za mene predstavljaju najveće zadovoljstvo.

RSE: Šta je bilo presudno, a to mislim da često pominjente, nakon što ste još kao dječak u rodnoj Podgorici prvi put čuli Segoviinu izvedbu Asturiasa da zaronite u taj čudesan svijet klasične gitare i da mu se potpuno predate, da date jednu novu energiju, snagu i moć klasičnoj gitari, kojom opijate muzičku publiku duž cijelog svijeta?

Karadaglić: Kad sam čuo Segoviu, ne znam šta je tačno bilo u tome. Tada sam imao osam godina. To je sigurno bilo na podsvjesnom nivou i to je ostavilo najveći utisak. Meni je to potpuno otvorilo muzičku viziju. Nešto što je za mene bilo potpuno drugačije, nešto što nisam očekivao i nešto čemu sam se potom predao. Bilo je neobično interesantno i uzbudljivo. Uzbudljivo je imati moć da na jednom instrumentu, kao što je gitara, koja ima samo šest žica, sa samo dvije ruke i deset prsta, može čovjek da proizvede toliko zvuka, toliko energije i toliko emocija. Možda je to ta crta koja je neka vodilja za mene, jer ta intimnost i način na koji čovjek stvara zvuk na gitari je zaista posebna za gitaru.

RSE: Kako se postaje velika muzička senzacija iz malene Crne Gore? Sami ste rekli da Crna Gora nije dom klasične gitare, ali da je puna strasti.

Karadaglić: Tako je. Sada su se malo promijenile stvari i u Crnoj Gori ima puno klasične gitare, ali u tom periodu, kada sam ja počeo da sviram, devedesetih godina, to je bilo dosta drugačije. Kako se postaje zvijezda? To je teško pitanje. Zvijezda se postaje tako što čovjek toliko neizmjerno voli ono što radi, da mu je samo to bitno. Sve drugo dođe kao neki produkt sa strane. Bitno je vjerovati i bitno je htjeti nešto. Bitno je svaki dan sebi davati novi izazov - i u muzici i u životu.

RSE: U isto vrijeme kako se nosite sa činjenicom da ste vjerovatno jedan od najpoznatijih savremenih Crnogoraca u svijetu? Koliko, s jedne strane, godi, a s druge strane nosi posebnu odgovornost to što ste istinski ambasador crnogorske kulture?

Karadaglić: To je nešto najljepše za mene zbog toga što je Crna Gora najljepša na svijetu i zemlja kojom se ponosim gdje god mogu i kad god mogu. Možda je i to jedan od razloga zašto ljudi možda čuju nešto drugačije u mojim izvedbama. Mislim da sredina u kojoj čovjek odraste ima uticaj na bukvalno sve aspekte života pojedinca kasnije. Tako da Crnu Goru, taj naš krš, nosim u sebi, u najvećoj dubini moje ličnosti i to je jedan od velikih razloga zbog kojih sam ja Miloš, a ne neki John ili Peter.

RSE: Kad god i bilo gdje da ste, vrlo često pominjete Crnu Goru. Tako ste i danas učinili na konferenciji za novinare u Pragu. Koliko su vaše note i vaši tonovi prožeti nostalgijom i tim emotivnim odnosom prema prostoru sa koga ste potekli?

Karadaglić: Crna Gora je i dalje dom moje porodice i mojih prijatelja i ljudi koje mnogo volim, koji mi često nedostaju. Mislim da je nostalgija prisutni light motiv u mojim interpretacijama. Da li je to svjesno ili nesvjesno, nekad više izraženo, nekad manje, ali to je i dalje prisutno i to svakako ima efekta.