U BiH su, zbog opće krize, malobrojni oni koji će izdvojiti novac za vrijedna umjetnička djela. Upućeni također kažu da u BiH ne postoji tržište vrijednim umjetninama, koje bi odgovaralo osvojenim standardima u svijetu.
Postoji „crno tržište”, koje se počelo razvijati još tokom ratnih godina, kada su ukradena brojna umjetnička djela. Samo iz Umjetničke galerije BiH, nestalo je preko 40 vrijednih eksponata, a iz Međunarodne galerije portreta Tuzla, više od 60. Šteta se mjeri milijunima eura.
„Prodaja slika u bosanskohercegovačkim uvjetima loše ekonomske situacije veoma je teška. Zvaničnih otkupa u galerijama i muzeja skoro da i nema. Zbog toga je vrijednost umjetničkih djela svedena ispod svakog minimuma“ - ovako je, upitan da prokomentira trgovinu umjetninama u BiH, reagirao poznati mostarski galerista i likovni zanesenjak, Branimir Martinac, upozorivši kako je sve manje ljudi koji posjećuju izložbe, dok se na kupovinu vrijednih umjetničkih djela odluče tek rijetki:
“Imali smo izložbu iz fundusa Bosanskohercegovačke galerije i izložbu Danila Danke Pravice u Mostaru i to je samo jedan dan interesantno i kasnije to rijetko ljudi dođu da pogledaju. Kupovine nema. Prije nego što je PDV uveden, to je nekako i funkcionirali i firme su kupovale. Znate ono – političar kupovao političaru pa se nešto i moglo", navodi Martinac.
I dalje je najveći tržišni interes za grafike, prvenstveno za Dževada Hozu, Safeta Zeca i Mersada Berbera, ili stare majstori iz različitih perioda, poput Đoke Mazalića, Jovana Bijelića.
Kontaktirajući umjetnike i galerije u Bosni i Hercegovini, doznajemo kako ne postoji ni veliki interes, niti organizirano tržište umjetnina, Pa ipak cijene umjetničkih djela u galerijama veoma su visoke u poređenju s ekonomskom moći stanovništva i kreću se od 300 do 10.000 eura. pPonekad prođu mjeseci dok se kupovina obavi.
Mladen Miljanović, akademski je slikar mlađe generacije i prepoznatljivo ime u savremenoj umjetnosti u svjetskim kulturnim centrima, gdje uglavnom izlaže. O bosanskohercegovačkom tržištu umjetninama kaže:
„Pričati o umjetničkoj produkciji i o umjetnicima je danas neodvojivo od sistema umjetnosti i komercijalnog, koji je u inostranstvu vrlo razvijen, u BiH gotovo nikako, pošto kod nas najvećim dijelom izlagačkom politikom se bave institucije koje su budžetski vezane za državu. Imamo to da ne postoje kanali distribucije i prodaje radova umjetnika iz BiH, ali ih prodaju preko galerija u inostranstvu. Ja imam galeriju u Berlinu i ta galerija prodaje moje radove i uzima 50 procenata od prodaje svakog rada.“
Lov u mutnom
Nedostatak regulisanog tržišta umjetnosti generiše crno tržište, koje je u BiH danas bolje razvijeno od zvanične trgovine umjetninama. Vrijedna umjetnička djela uglavnom završe tamo gdje novca ima, a to znači često i van granica BiH.
„Slika ulazi zadnja a izlazi prva kad je nevolja. Danas ljudi nude u bescjenje slike koje stvarno imaju vrijednost i po deset puta veću. Ti koji love u mutnom iskoriste trenutak, pa kupe slike jeftino pa je guraju iz gepeka", kaže galerista Branimir Martinac.
Koliko je u ratu i nakon rata nestalo, otuđeno i odneseno van zemlje djela kulturno-historijskog i umjetničkog blaga BiH, zvanične procjene nema i može se samo pretpostaviti da je riječ o stotinama miliona eura.
Ivana Udovičić iz Umjetničke galerije BiH, kaže kako je od 1993. godine u Galeriji nestalo preko 40 umjetnina. Navodi samo neka djela:
„Nama je nestalo 40 ikona, 2 Hodlera i tri islamska rukopisa. Galerija u Stocu je zapaljena. Neka djela, koja su bila posuđena rodnoj kući Džemala Bijedića u Mostaru, se nikad nisu vratila.“
Edin Numankadić, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika današnjice dodaje:
„Umjetnost je zaista kapital koji nadilazi trenutne sisteme vrijednosti i ljudi ih vjerovatno čuvaju i manipulišu s tim vrijednostima. U ratu je svašta bilo. Meni su četiri puta obili atelje i na pijaci prodavali moje boje i neke slike.“
Dženan Jusufović, direktor Međunarodne galerije portreta Tuzla, podsjeća da je 1996. godine, zahvaljujući uredu Vijeća Evrope, popisan određen broj i utvrđeno stanje kulturno-historijskih institucija. Upoređujući popis iz 2004. godine, Jusufović, koji je na dužnost direktora stupio prije dvije godine, došao je do frapantnih podataka o 60 nestalih djela čija je vrijednost milionska:
„Što se tiče konkretno toga, još niko nije procesuiran. To je tema od koje svi bježe i svi izbjegavaju da se uhvate u koštac sa tim", tvrdi Jusufović.
Policija je dosad, uključujući i vrijeme ratnih događanja, registrirala tek jednu krađu umjetničkih predmeta, i to iz Muzeja Republike Srpske u Banja Luci. Verica Trbić inspektorica pri Interpolu BiH, kaže kako je broj prijava u odnosu na navode u štampi neznatan:
„Zapravo je naš problem što nemamo ažuriranu bazu podataka, što nismo umreženi, niti imamo informacije vezano za to. Malo je to ostalo po strani na našem području. Ne znam zbog čega, ali tako je", kaže Verica Trbić.
Organizirati velike izložbe, poput primjerice Pikasove u Zagrebu, slažu se stručnjaci, u BiH čini se ne bi bilo, ni komercijalno, ni u krajnjem slučaju sigurno, obzirom na nedostatak specijaliziranih službi policije i institucija za zaštitu kulturnih dobara.
Treba uzeti u obzir i činjenicu da se ni postojeća djela, poput Hagade, nisu u stanju javno prikazati zbog nepostojanja sigurnosnih uvjeta, ali i činjenice da je Zemaljski muzej BiH zvanično zatvoren.
Postoji „crno tržište”, koje se počelo razvijati još tokom ratnih godina, kada su ukradena brojna umjetnička djela. Samo iz Umjetničke galerije BiH, nestalo je preko 40 vrijednih eksponata, a iz Međunarodne galerije portreta Tuzla, više od 60. Šteta se mjeri milijunima eura.
„Prodaja slika u bosanskohercegovačkim uvjetima loše ekonomske situacije veoma je teška. Zvaničnih otkupa u galerijama i muzeja skoro da i nema. Zbog toga je vrijednost umjetničkih djela svedena ispod svakog minimuma“ - ovako je, upitan da prokomentira trgovinu umjetninama u BiH, reagirao poznati mostarski galerista i likovni zanesenjak, Branimir Martinac, upozorivši kako je sve manje ljudi koji posjećuju izložbe, dok se na kupovinu vrijednih umjetničkih djela odluče tek rijetki:
“Imali smo izložbu iz fundusa Bosanskohercegovačke galerije i izložbu Danila Danke Pravice u Mostaru i to je samo jedan dan interesantno i kasnije to rijetko ljudi dođu da pogledaju. Kupovine nema. Prije nego što je PDV uveden, to je nekako i funkcionirali i firme su kupovale. Znate ono – političar kupovao političaru pa se nešto i moglo", navodi Martinac.
I dalje je najveći tržišni interes za grafike, prvenstveno za Dževada Hozu, Safeta Zeca i Mersada Berbera, ili stare majstori iz različitih perioda, poput Đoke Mazalića, Jovana Bijelića.
Kontaktirajući umjetnike i galerije u Bosni i Hercegovini, doznajemo kako ne postoji ni veliki interes, niti organizirano tržište umjetnina, Pa ipak cijene umjetničkih djela u galerijama veoma su visoke u poređenju s ekonomskom moći stanovništva i kreću se od 300 do 10.000 eura. pPonekad prođu mjeseci dok se kupovina obavi.
Mladen Miljanović, akademski je slikar mlađe generacije i prepoznatljivo ime u savremenoj umjetnosti u svjetskim kulturnim centrima, gdje uglavnom izlaže. O bosanskohercegovačkom tržištu umjetninama kaže:
„Pričati o umjetničkoj produkciji i o umjetnicima je danas neodvojivo od sistema umjetnosti i komercijalnog, koji je u inostranstvu vrlo razvijen, u BiH gotovo nikako, pošto kod nas najvećim dijelom izlagačkom politikom se bave institucije koje su budžetski vezane za državu. Imamo to da ne postoje kanali distribucije i prodaje radova umjetnika iz BiH, ali ih prodaju preko galerija u inostranstvu. Ja imam galeriju u Berlinu i ta galerija prodaje moje radove i uzima 50 procenata od prodaje svakog rada.“
Lov u mutnom
Nedostatak regulisanog tržišta umjetnosti generiše crno tržište, koje je u BiH danas bolje razvijeno od zvanične trgovine umjetninama. Vrijedna umjetnička djela uglavnom završe tamo gdje novca ima, a to znači često i van granica BiH.
„Slika ulazi zadnja a izlazi prva kad je nevolja. Danas ljudi nude u bescjenje slike koje stvarno imaju vrijednost i po deset puta veću. Ti koji love u mutnom iskoriste trenutak, pa kupe slike jeftino pa je guraju iz gepeka", kaže galerista Branimir Martinac.
Koliko je u ratu i nakon rata nestalo, otuđeno i odneseno van zemlje djela kulturno-historijskog i umjetničkog blaga BiH, zvanične procjene nema i može se samo pretpostaviti da je riječ o stotinama miliona eura.
Ivana Udovičić iz Umjetničke galerije BiH, kaže kako je od 1993. godine u Galeriji nestalo preko 40 umjetnina. Navodi samo neka djela:
„Nama je nestalo 40 ikona, 2 Hodlera i tri islamska rukopisa. Galerija u Stocu je zapaljena. Neka djela, koja su bila posuđena rodnoj kući Džemala Bijedića u Mostaru, se nikad nisu vratila.“
Edin Numankadić, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika današnjice dodaje:
„Umjetnost je zaista kapital koji nadilazi trenutne sisteme vrijednosti i ljudi ih vjerovatno čuvaju i manipulišu s tim vrijednostima. U ratu je svašta bilo. Meni su četiri puta obili atelje i na pijaci prodavali moje boje i neke slike.“
Dženan Jusufović, direktor Međunarodne galerije portreta Tuzla, podsjeća da je 1996. godine, zahvaljujući uredu Vijeća Evrope, popisan određen broj i utvrđeno stanje kulturno-historijskih institucija. Upoređujući popis iz 2004. godine, Jusufović, koji je na dužnost direktora stupio prije dvije godine, došao je do frapantnih podataka o 60 nestalih djela čija je vrijednost milionska:
„Što se tiče konkretno toga, još niko nije procesuiran. To je tema od koje svi bježe i svi izbjegavaju da se uhvate u koštac sa tim", tvrdi Jusufović.
Policija je dosad, uključujući i vrijeme ratnih događanja, registrirala tek jednu krađu umjetničkih predmeta, i to iz Muzeja Republike Srpske u Banja Luci. Verica Trbić inspektorica pri Interpolu BiH, kaže kako je broj prijava u odnosu na navode u štampi neznatan:
„Zapravo je naš problem što nemamo ažuriranu bazu podataka, što nismo umreženi, niti imamo informacije vezano za to. Malo je to ostalo po strani na našem području. Ne znam zbog čega, ali tako je", kaže Verica Trbić.
Organizirati velike izložbe, poput primjerice Pikasove u Zagrebu, slažu se stručnjaci, u BiH čini se ne bi bilo, ni komercijalno, ni u krajnjem slučaju sigurno, obzirom na nedostatak specijaliziranih službi policije i institucija za zaštitu kulturnih dobara.
Treba uzeti u obzir i činjenicu da se ni postojeća djela, poput Hagade, nisu u stanju javno prikazati zbog nepostojanja sigurnosnih uvjeta, ali i činjenice da je Zemaljski muzej BiH zvanično zatvoren.
