Brojni su mladi iz Bosne i Hercegovine, koji su u inostranstvu uspjeli u oblastima kojim se bave i tamo bili uspješni, svoju karijeru nastavili u BiH. Ni složena politička situacija, ni teške ekonomske prilike, pa ni podaci da je oko 60% mladih nezaposleno, te da ih 73% želi napustiti BiH, nije ih obeshrabrilo u namjeri da se vrate.
Dvadesetogodišnji Emil Hajrić, još tokom rata, sa roditeljima odselio je u Sjedinjene Američke Države. Prije deset godina vratio se u BiH, da bi završio srednju školu, ali umjesto na maturu, zaputio se u Austin u Texasu, kako bi se dogovorio sa kompanijom Capital Faktor. Emil se od svoje četrnaeste godine bavi programiranjem, ali njegov put do uspjeha bio je trnovit. Kreirao je alatku na Internetu, softver Help Juice, koja je uvrštena među 100 najkorisnijih:
„Imamo internet proizvod koji pomaže firmama da njihovi kupci, ili njihovi korisnici, dobiju odgovor na bilo koje pitanje vezano za bilo šta. Firme tu uštede dosta para, dosta vremena, vi kao korisnik dobijate odmah odgovor, što poboljšava vaš odnos sa tom firmom, a mi zarađujemo od toga", kaže Emil.
Emil ima firmu registrovanu u Americi, koja zapošljava pet osoba. Oni, uglavnom putem interneta, rade iz Bosne i Hercegovine:
„U Bosni smo doživjeli ogroman rast. Dosta ljudi sanja o tome da ode u Ameriku, van BiH. Ja sam uradio totalno suprotno i mislim da je super rezultat. Nije tako loša ideja ostati u BiH.“
Ali i pored činjenice da je uspio, Emil smatra da se mladima u BiH ne nude prilike da osiguraju sebi dobar život:
„Malo je teže ovdje za mlade, obzirom da su predrasude velike, u stilu - Šta će ovaj malac ovdje. Radimo sa bankama, jednim od najvećih banaka u svijetu. Ovdje, sa 20 godina, vjerovatno ne bih mogao ni dići kredit, a kamoli da me imaju kao kupca ili partnera. Dobro je što ima dosta potencijala i kada bi se mladim pružila prilika, mislim da bi bio veći ekonomski bum u Bosni, nego što bi bio u Americi.“
Na samom kraju rata u Bosni i Hercegovini, tada dvanaestogodišnja Larisa Halilović, otišla je sa porodicom na Novi Zeland:
„Bio je to dalek put. Sticajem okolnosti smo se našli tamo i počeo je za nas novi život. Tamo sam završila srednju školu i fakultet. Vratila sam se u BiH 2002. godine. To nije bila planska odluka u tom trenutku. Krenula sam na put oko svijeta, da nastavim karijeru profesora engleskog jezika negdje u svijetu. Bila mi je želja da svratim ovamo, da posjetim familiju, a ukoliko mi se pruži prilika, možda da dam svoj doprinos i ovdje. Aplicirala sam, onako uz put, na nekoliko različitih konkursa i sve se poklopilo. Dobila sam posao i odlučila sam da pokušam ostati ovdje neko vrijeme. Neko vrijeme traje već 11 godina", priča Larisa.
Danas je direktorica Britsh council BiH (Britanskog savjeta u BiH) i majka je dvoje djece. Kada se vratila, najviše je frustrirala spora administracija, ali su međuljudski odnosi prevagnuli i ona je odlučila ostati:
„To je bilo sasvim drugačije, obzirom da sam radila u inostranstvu od svoje 15 godine i to na dva posla. To je bio neki kontrast koji sam zatekla ovdje. S druge strane, politička situacija je bila jako kompleksna, što na Novom Zelandu nije slučaj. Mladi ljudi nisu uopće svjesni te situacije. Na žalost, ta kompleksnost se nije nešto znatno promijenila. Kada se poredi mogućnost da se utiče na neku pozitivnu promjenu, ovdje je tih mogućnosti puno više, bez obzira što je to jedan veliki izazov. Znam da je teško naći posao, ali kada se do toga dođe, mislim da je razlika, koju, kao pojedinci, možemo napraviti u datom kontekstu, koji je ovdje, je puno značajnija, nego što je to slučaj na Novom Zelandu", smatra Larisa.
Entuzijazam mladih nije dovoljan da bi se u BiH ostvarili u svakom pogledu. Potrebno je da vlasti učine iskorak, te kroz razne programe i zapošljavanje zadrže mlade u BiH.
Dvadesetogodišnji Emil Hajrić, još tokom rata, sa roditeljima odselio je u Sjedinjene Američke Države. Prije deset godina vratio se u BiH, da bi završio srednju školu, ali umjesto na maturu, zaputio se u Austin u Texasu, kako bi se dogovorio sa kompanijom Capital Faktor. Emil se od svoje četrnaeste godine bavi programiranjem, ali njegov put do uspjeha bio je trnovit. Kreirao je alatku na Internetu, softver Help Juice, koja je uvrštena među 100 najkorisnijih:
„Imamo internet proizvod koji pomaže firmama da njihovi kupci, ili njihovi korisnici, dobiju odgovor na bilo koje pitanje vezano za bilo šta. Firme tu uštede dosta para, dosta vremena, vi kao korisnik dobijate odmah odgovor, što poboljšava vaš odnos sa tom firmom, a mi zarađujemo od toga", kaže Emil.
Emil ima firmu registrovanu u Americi, koja zapošljava pet osoba. Oni, uglavnom putem interneta, rade iz Bosne i Hercegovine:
„U Bosni smo doživjeli ogroman rast. Dosta ljudi sanja o tome da ode u Ameriku, van BiH. Ja sam uradio totalno suprotno i mislim da je super rezultat. Nije tako loša ideja ostati u BiH.“
Ali i pored činjenice da je uspio, Emil smatra da se mladima u BiH ne nude prilike da osiguraju sebi dobar život:
„Malo je teže ovdje za mlade, obzirom da su predrasude velike, u stilu - Šta će ovaj malac ovdje. Radimo sa bankama, jednim od najvećih banaka u svijetu. Ovdje, sa 20 godina, vjerovatno ne bih mogao ni dići kredit, a kamoli da me imaju kao kupca ili partnera. Dobro je što ima dosta potencijala i kada bi se mladim pružila prilika, mislim da bi bio veći ekonomski bum u Bosni, nego što bi bio u Americi.“
Na samom kraju rata u Bosni i Hercegovini, tada dvanaestogodišnja Larisa Halilović, otišla je sa porodicom na Novi Zeland:
„Bio je to dalek put. Sticajem okolnosti smo se našli tamo i počeo je za nas novi život. Tamo sam završila srednju školu i fakultet. Vratila sam se u BiH 2002. godine. To nije bila planska odluka u tom trenutku. Krenula sam na put oko svijeta, da nastavim karijeru profesora engleskog jezika negdje u svijetu. Bila mi je želja da svratim ovamo, da posjetim familiju, a ukoliko mi se pruži prilika, možda da dam svoj doprinos i ovdje. Aplicirala sam, onako uz put, na nekoliko različitih konkursa i sve se poklopilo. Dobila sam posao i odlučila sam da pokušam ostati ovdje neko vrijeme. Neko vrijeme traje već 11 godina", priča Larisa.
Danas je direktorica Britsh council BiH (Britanskog savjeta u BiH) i majka je dvoje djece. Kada se vratila, najviše je frustrirala spora administracija, ali su međuljudski odnosi prevagnuli i ona je odlučila ostati:
„To je bilo sasvim drugačije, obzirom da sam radila u inostranstvu od svoje 15 godine i to na dva posla. To je bio neki kontrast koji sam zatekla ovdje. S druge strane, politička situacija je bila jako kompleksna, što na Novom Zelandu nije slučaj. Mladi ljudi nisu uopće svjesni te situacije. Na žalost, ta kompleksnost se nije nešto znatno promijenila. Kada se poredi mogućnost da se utiče na neku pozitivnu promjenu, ovdje je tih mogućnosti puno više, bez obzira što je to jedan veliki izazov. Znam da je teško naći posao, ali kada se do toga dođe, mislim da je razlika, koju, kao pojedinci, možemo napraviti u datom kontekstu, koji je ovdje, je puno značajnija, nego što je to slučaj na Novom Zelandu", smatra Larisa.
Entuzijazam mladih nije dovoljan da bi se u BiH ostvarili u svakom pogledu. Potrebno je da vlasti učine iskorak, te kroz razne programe i zapošljavanje zadrže mlade u BiH.
