Kompjuterizacija potiskuje pisanje rukom i u Bosni i Hercegovini. Stručnjaci upozoravaju da to utiče i na suštinsku pismenost, odnosno da iz visokoškolskih ustanova sve češće izlaze poluobrazovani ljudi, a neki od njih su i budući predavači.
U osnovnim i srednjim školama u Bosni i Hercegovini za većinu domaćih zadataka djeca najradije upotrebljavaju računalo. Na pisanje domaćih zadataka olovkom odlučuju se samo kada to od njih zahtijevaju nastavnici i profesori.
To svjedoče i odgovori iz naše ankete, koju smo snimili u Osnovnoj školi Isak Samokovlija u Sarajevu:
Nastavnici ističu kako računala uveliko utiču na sve manju prisutnost pisane riječi u školama. Osim toga, djeca sve manje čitaju, kaže Nevzeta Doljančić, nastavnica jezika u Osnovnoj školi Isak Samokovlija. Školsku lektiru učenici vrlo često pripremaju putem podataka sa Interneta, što je nedopustivo, smatra Doljančić:
„Trudimo se u školama da se na nastavama piše, mada i sami roditelji pitaju zašto djeca moraju prepisivati, kada to sve mogu lijepo kopirati sa Interneta. Čujem izjave da je suvišno da pišu, tako da se nekada iznenadim. Kod nas su ravnopravni i latinica i ćirilica kao pismo, pa je posebno problem sa ćirilicom.“
Era kompjuterizacije uveliko je prisutna u školama u BiH. Taj trend nije prisutan među djecom, nego i kod odraslih, pojašnjava ravnatelj Osnovne škole Isak Samokovlija, Kenan Vučijak. Kampanje za očuvanje ljepote pisane riječi, koje su pokrenule neke zemlje, dobro bi došla i u BiH, ističe Vučijak:
„Zadatak škole je bio da radimo na tome da natjeramo djecu da razmišljaju, da imaju svoj stav, da otkrijemo talenat i sklonost njihovu ka nečemu, ka nekom od školskih predmeta, te da ih usmjeravamo ka tom pravcu. Ali to je tako u svijetu, pa mi sigurno nismo iznimka. Trebala bi sigurno pisana riječ. Djeca se oplemenjuju čitajući, oplemenjuju svoj vokabular. Znaće se kulturno izražavati u svom životu. Taj dio se izgubio.“
Odgovornost svih
Za sve rjeđu upotrebu olovke u školama, pored novih tehnologija, odgovornost snose i nastavnici, roditelji, kao i školski programi.
Profesorica jezika na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Marica Petrović, ističe kako je posljedica toga činjenica da iz visokoškolskih ustanova izlaze polupismeni ljudi, koji vrlo često budu i sami predavači:
„Djeca mole u gimnaziji da pišu štampanim slovima, što ne dozvoljavam. Onda dobijete nešto što je nečitko. Razlike između malog m i u uopće nema. Imamo problem polupismenih ljudi. Mi obrazujemo buduće profesore, buduće predavače. Ako taj čovjek ne zna pisati, kako će nekoga naučiti.“
Standardni jezik je također jedan od problema, ne samo u BiH, nego i u cijeloj regiji, mišljenja je profesorica Petrović. Ona dodaje da rječnici, gramatike i pravopisi nisu dovoljno normirani:
„Nama se norma može ne sviđati, ali, kao i svaki drugi propis, ona se mora poštovati. Ona jeste ograničena vremenski i prostorom, pa kažemo da sada prestaje važiti i imamo drugi pravopis, ali dok taj važi, po njemu se treba ponašati. To niko ne poštuje ili vrlo malo ljudi. Čak imamo i lingviste koji kažu da pravopis nije dobar. A koji drugi da koristimo? Jedan moramo imati. U Hrvatskoj imamo izbor od dva, tri. I tu je problem. Nemamo određeno.“
Bosansko-hercegovačka književnica i tajnica P.E.N. centra u BiH, Ferida Duraković, svjesna je da u eri kompjuterizacije prijeti nestanak klasičnog pisanja olovkom. To nije problem samo djece, nego i odraslih, dodaje Duraković:
„Kompjuteri jesu privlačni. To je činjenica. Pokušavam se naviknuti na tablet. Malo mi teže ide jer sam u godinama, ali je činjenica da je privlačno i da niko više ne mora ni da se trudi da neku rečenicu sastavi kako treba da lijepo piše. Mislim da je svima svejedno. Kompjuteri svojom privlačnošću taj posao odustajanja od pisanja, od starinskih knjiga, čine mnogo lakšim.“
U Bosni i Hercegovini nema znanstvenog pristupa prema jezičnoj politici. Problemi su višestruki, o kojima se malo, ili gotovo nikako, ne razmišlja, ističu stručnjaci.
U osnovnim i srednjim školama u Bosni i Hercegovini za većinu domaćih zadataka djeca najradije upotrebljavaju računalo. Na pisanje domaćih zadataka olovkom odlučuju se samo kada to od njih zahtijevaju nastavnici i profesori.
To svjedoče i odgovori iz naše ankete, koju smo snimili u Osnovnoj školi Isak Samokovlija u Sarajevu:
Nastavnici ističu kako računala uveliko utiču na sve manju prisutnost pisane riječi u školama. Osim toga, djeca sve manje čitaju, kaže Nevzeta Doljančić, nastavnica jezika u Osnovnoj školi Isak Samokovlija. Školsku lektiru učenici vrlo često pripremaju putem podataka sa Interneta, što je nedopustivo, smatra Doljančić:
„Trudimo se u školama da se na nastavama piše, mada i sami roditelji pitaju zašto djeca moraju prepisivati, kada to sve mogu lijepo kopirati sa Interneta. Čujem izjave da je suvišno da pišu, tako da se nekada iznenadim. Kod nas su ravnopravni i latinica i ćirilica kao pismo, pa je posebno problem sa ćirilicom.“
Era kompjuterizacije uveliko je prisutna u školama u BiH. Taj trend nije prisutan među djecom, nego i kod odraslih, pojašnjava ravnatelj Osnovne škole Isak Samokovlija, Kenan Vučijak. Kampanje za očuvanje ljepote pisane riječi, koje su pokrenule neke zemlje, dobro bi došla i u BiH, ističe Vučijak:
„Zadatak škole je bio da radimo na tome da natjeramo djecu da razmišljaju, da imaju svoj stav, da otkrijemo talenat i sklonost njihovu ka nečemu, ka nekom od školskih predmeta, te da ih usmjeravamo ka tom pravcu. Ali to je tako u svijetu, pa mi sigurno nismo iznimka. Trebala bi sigurno pisana riječ. Djeca se oplemenjuju čitajući, oplemenjuju svoj vokabular. Znaće se kulturno izražavati u svom životu. Taj dio se izgubio.“
Odgovornost svih
Za sve rjeđu upotrebu olovke u školama, pored novih tehnologija, odgovornost snose i nastavnici, roditelji, kao i školski programi.
Profesorica jezika na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Marica Petrović, ističe kako je posljedica toga činjenica da iz visokoškolskih ustanova izlaze polupismeni ljudi, koji vrlo često budu i sami predavači:
„Djeca mole u gimnaziji da pišu štampanim slovima, što ne dozvoljavam. Onda dobijete nešto što je nečitko. Razlike između malog m i u uopće nema. Imamo problem polupismenih ljudi. Mi obrazujemo buduće profesore, buduće predavače. Ako taj čovjek ne zna pisati, kako će nekoga naučiti.“
Standardni jezik je također jedan od problema, ne samo u BiH, nego i u cijeloj regiji, mišljenja je profesorica Petrović. Ona dodaje da rječnici, gramatike i pravopisi nisu dovoljno normirani:
„Nama se norma može ne sviđati, ali, kao i svaki drugi propis, ona se mora poštovati. Ona jeste ograničena vremenski i prostorom, pa kažemo da sada prestaje važiti i imamo drugi pravopis, ali dok taj važi, po njemu se treba ponašati. To niko ne poštuje ili vrlo malo ljudi. Čak imamo i lingviste koji kažu da pravopis nije dobar. A koji drugi da koristimo? Jedan moramo imati. U Hrvatskoj imamo izbor od dva, tri. I tu je problem. Nemamo određeno.“
Bosansko-hercegovačka književnica i tajnica P.E.N. centra u BiH, Ferida Duraković, svjesna je da u eri kompjuterizacije prijeti nestanak klasičnog pisanja olovkom. To nije problem samo djece, nego i odraslih, dodaje Duraković:
„Kompjuteri jesu privlačni. To je činjenica. Pokušavam se naviknuti na tablet. Malo mi teže ide jer sam u godinama, ali je činjenica da je privlačno i da niko više ne mora ni da se trudi da neku rečenicu sastavi kako treba da lijepo piše. Mislim da je svima svejedno. Kompjuteri svojom privlačnošću taj posao odustajanja od pisanja, od starinskih knjiga, čine mnogo lakšim.“
U Bosni i Hercegovini nema znanstvenog pristupa prema jezičnoj politici. Problemi su višestruki, o kojima se malo, ili gotovo nikako, ne razmišlja, ističu stručnjaci.
