Lustracija 90-tih bila bi kontraproduktivna

Zemlja koja je s područja bivše Jugoslavije najdalje odmakla prema Europi – Hrvatska, nema Zakon o lustraciji. Da li zbog toga što stroga pravila Unije takva pitanja prepuštaju savjesti novih višestranačkih demokratskih država ili raščišćavanje društva nije nikakav preduvjet za ulazak kroz briselske kapije.

Lustracija je u Hrvatskoj još uvijek iluzorna priča. Za nju ni danas nema političke volje, a šansa je izgubljena još 90-tih, zbog rata i proklamirane politike svehrvatskog pomirenja - ističe novinar i teolog Drago Pilsel.

„To je u Hrvatskoj izgubilo svaku realnost u trenutku kad su ljudi iz partije skidali majicu partije i stavljali HDZ-ovsku i masovno iz partije prelazili u HDZ. Tada je lustracija za Hrvatsku, naprosto, postala komična stvar”, ocjenjuje Pilsel.

Pilsel kaže kako je baš ovih dana razgovarao s povjesničarom i bivšim političkim disidentom Danijelom Ivinom, jednim od osnivača Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza, prve demokratske političke stranke u bivšem socijalističkom sustavu, u svibnju 1989. Nakon HSLS-a su nicale i druge stranke, pa su organizirali jedan okrugli stol da utvrde fer odnose.

„Na taj okrugli stol ne dolazi Ivica Račan i svi se pitaju gdje je on, a Josip Manolić kaže Ivinu - Pa šta se čudiš, kad su se sinoć telefonom Račan i Tuđman o svemu dogovorili. Dogovorili su, to se vidi po činjenicama poslije, jednu taktiku nenapadanja i da neće biti propitkivanja političkih prošlosti. Od tog trenutka na ovamo, svaki govor o lustraciji, čini mi se, nema čvrsto tlo”, kaže Drago Pilsel.

„Mislim da je lustracija u Hrvatskoj bila principijelno nemoguća zbog načina na koji se država konstituirala i zbog koncepta pomirbe jednih i drugih protiv neprijatelja izvana. To je značilo hrvatskih komunista i hrvatskih nekomunista, ili, ako hoćete konkretno, naprosto zbog biografije vođe države, oca nacije, Franje Tuđmana. Nije se naprosto mogla izmisliti koncepcija lustracije koja ne bi pogodila Tuđmanovu biografiju. S protokom godina, to je izgubilo svaki smisao”, smatra sveučilišni profesor i politički analitičar, doktor Žarko Puhovski.

Nužno za konsolidaciju demokracije

I predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak ističe da lustracija nije provedena jer su i u vrhu nove hrvatske vlasti sjedili ljudi iz bivšeg, represivnog režima.

„Tada sam napisao tekst o vladavini tri pukovnika: Manolića, Boljkovca i Tuđmana. Sva trojica su bili po činu pukovnici u različitim obavještajnim službama. Jedan je bio UDBA-e, jedan OZNE-a, a jedan u KOS-u. A drugo, njima su u ratu trebali profesionalci, pa je tako Tuđman trebao Vugrinca ili Perkovića, koji su bili zadnji šefovi savezne UDBA-e. Prema tome, oslonio se na njih”, naglašava Ivan Zvonimir Čičak.

Pilsel podsjeća da je Hrvatska stranka prava, dva puta, 1998. i 1999. godine predložila Hrvatskom Saboru Zakon o lustraciji, ali je HDZ-ova većina oba puta to odbila:

„Tuđman to nije dozvolio, a poslije Račan vjerojatno nije bio zainteresiran za takvo nešto. Onda je došao Sanader koji je bio još manje zainteresiran. Danas je pitanje koga bi to još zanimalo.”

Lustracija je nužna za konsolidaciju demokracije u Hrvatskoj, ali treba postići konsenzus u društvu koja razdoblja i aktere obuhvatiti lustracijom, donijeti Zakon i utvrditi precizne kriterije, kako se, ispravljajući stare nepravde, ne bi generirale nove i
tako nastavila spirala nasilja, upozorava sveučilišni profesor i voditelj Centra za politička istraživanja doktor Anđelko Milardović.

I Milardović smatra da bi lustracija 90-tih bila kontraproduktivna za opstanak društva jer bi se, osim Domovinskog rata, vodio i ideološki rat među lijevim i desnim opcijama u Hrvatskoj. Kasnije nije provedena jer, kaže, nijedna vladajuća skupina u povijesti nije samu sebe lustrirala. Istodobno Europa je osudila oba totalitarna režima i fašizam i staljinizam.

„Hrvatska, u odnosu na te dvije rezolucije, igra jednu licemjernu ulogu. Ako se ulazi u civilizacijski sustav, onda se ulazi bez fige u džepu. Nije dobro kada antifašizam postaje maska za obranu od totalitarnog režima, svjesno ili nesvjesno”, zaključuje Milardović.