Ovih dana imao sam zanimljiv višesatni razgovor uz večeru s dvojicom mladih ljudi, Bosancem i Amerikancem, čija su djetinjstva i odrastanje duboko obilježena ratom u Bosni i Hercegovini devedesetih.
Jedan od njih, moj mlađi sin Mirza bio je tek 11-godišnjak kad je počela opsada Sarajeva u kojoj je iz najneposrednije blizine u svom susjedstvu u Hrasnom doživljavao bestijalno ubijanje najnedužnijih, grantiranje i paljenje čitavih stambenih zgrada, uskraćivanje najelementarnijih ljudskih potreba kao što su hrana, voda i struja.
Drugi, John Kruzel, momak njegovih godina, u bosanskom ratu je izgubio oca - američkog diplomatu, visokog oficira i doktora nauka s prestižnog Harvarda Joe Kruzela - koji je poginuo u udesu transportera kojim je opasnim igmanskim putem kao član Holbrookovog tima u avgustu 1995. putovao u Sarajevo. Na kamenoj ploči nad njegovim grobom ispisano je "Poginuo u potrazi za mirom u Bosni".
John radi na istraživanju za knjigu o svom ocu pa je, preko Mirze, poželio da sjednemo i da porazgovaramo o Bosni i američkoj ulozi u zaustavljanju rata. Pored ostalog, zanimalo ga je kako su ljudi u gradu pod troipogodišnjim terorom opsade doživljavali međunarodnu ravnodušnost i odsustvo intervencije. Pisao sam i čitao i knjige o tome a ipak sam u razgovoru dvojice tada tek dječaka vidio i jednu novu dimenziju: Mirza je pričao Johnu kako je u proljeće 1992. s djecom iz susjedstva stajao pored ceste u Hrasnom i kako su mahali zastavicama pozdravljajući kolonu vojnika Ujedinjenih nacija koji su stizali - kako se vjerovalo - da spriječe rat.
"Vjerovali smo tada kako 'svijet' neće dozvoliti nasilje. Uskoro se ta nada pretvorila u razočarenje pred spoznajom da vojnici Ujedinjenih nacija samo bilježe broj ispaljenih granata na grad, bez i najmanje namjere - oni bi rekli: bez mandata - da nas zaštite. Čak su nam govorili kako intervencija nije moguća jer bi to moglo ugroziti mirovne snage. Teror je prestao tek kad je Amerika preuzela vodstvo i, ako ti to nešto znači, ja sam beskrajno zahvalan tvom ocu što je imao važnu ulogu u tim nastojanjima", rekao je Mirza i mogao sam osjetiti koliko je to obično ljudsko priznanje njegovog vršnjaka rođenog u Sarajevu značilo Johnu.
Angelina Jolie
Koji dan kasnije javio mi se zahvalnicom za vrijeme koje smo Mirza i ja izdvojili za razgovor o njegovom projektu.
Razmišljam o tom susretu povodom ovonedjeljne sarajevske premijere filma Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda". Rediteljka je, u intervjuima povodom premijere, često naglašavala kako je jedan od ključnih motiva njenog posvećivanja temi rata u Bosni i Hercegovini bilo upravo to osjećanje kako je svijet iznevjerio tu zemlju i njene narode dozvoljavajući masovne progone i ne čineći ništa da ih zaustavi. Joly je - govoreći za Radio Slobodna Evropa - rekla kako se zbog toga može osjećati "samo stid". Ranije je - u razgovoru s novinarom američkog Nacionalnoj javnog radija (NPR) - rekla kako se prihvatila rada na ovom filmu zbog vlastitog uznemirenja zbog odsustva međunarodne intervencije.
"Pošto sam provela deset godina putujući po svijetu i posjećujući ljude u postkonfliktnim situacijama bila sam jako frustrirana i razmišljala: Bože, da se ovo završilo ranije ili da je spriječeno, ovo društvo ne bi bilo tako uništeno. A sada treba sve to da popravimo, i sve to da liječimo, tako mnogo ljudi s tako mnogo rana. Takva je Bosna danas, a toliko toga se moglo spriječiti", rekla je u tom razgovoru za NPR.
Jolie je imala samo 16 godina kad je počeo rat u Bosni ali je, u vijestima o strahotama u toj dalekoj zemlji, osjećala da se njenoj generaciji ponavlja nešto od onoga povodom čega je svijet obećavao kako takvo šta neće dozvoliti "nikada više".
Ona je, zahvaljujući svom talentu i uticaju svjetske megazvijezde, i kao ambasador dobre volje Ujedinjenih nacija, dobila priliku da svoja osjećanja odgovornosti za ljudska prava u svijetu dijeli s najširom svjetskom javnošću i s najuticajnijim ljudima današnjice: povodom njenog filma razgovarala je s bivšim i sadašnjim predsjednikom Sjedinjenih Država, Billom Clintonom i Barackom Obamom; imala je priliku da gostujući na Berlinskom festivalu podsjeti na nezavršene poslove u Bosni uticajne evropske sagovornike; kaže kako će razmišljanja o Bosni dijeliti i s britanskim sagovornicima.
Priča je poučna za svakoga ko je otvoren za životne pouke. Mogu mali lokalni moćnici, koji u vrijeme globalnih instant komunikacija još misle da mogu zabranjivati ili odobravati šta javnost može gledati, pričati o tome kako je ovaj film "propaganda", kako ima "nepovoljne kritike" ili kako jednostavno "niko neće da ga gleda" ali stvar je očito izvan domašaja i kontrole intelektualnih ignoranata i liliputanaca: o filmu, a povodom njega i o Bosni, ovih dana priča cijeli svijet.
