Za previranja u eurozoni nisu krive bonitetne agencije

Piše: Ha-Joon Chang (The Guardian), priredila Mirjana Rakela

U petak 13. januara agencija Standard &Poors (S&P) smanjila je bonitet 9 država eurozone među kojima je bila i Francuska. Samo tri dana kasnije, u ponedjeljak, agencija Mood’s saopćila da je zadržala najviši kreditni rejting Francuske - AAA.

Za mnoge Evropljane se pokazalo da je petak, 13. uistinu bio nesretan dan. Istina, još nema analiza da li je ponedjeljak nešto sretniji, no toga dana se Francuska vratila na najviši kreditni rejting, iako će biti pod monitoringom cijeli prvi kvartal 2012.

Ima li zavjere, kao što su skloni tvrditi u Parizu? Naime, Velika Britanija je, po S&P-u, zadržala status AAA, iako su njeni ekonomski pokazatelji lošiji, a državni deficit viši nego kod Francuza. To je potaknulo sumnju u takozvanu anglo-američku zavjeru bonitetnih agencija protiv Francuske.

Čeka se stav treće svjetske agencije Fintch, ali ona je u 80-postotnom francuskom vlasništvu.

Analitičari ponavljaju da pravi razlog snižavanja rejtinga leži u lošim političkim odlukama unutar eurozone. Mjere štednje ne potiču razvoj gospodarstva, a financijska previranja vuku prema dnu i zdrave ekonomije.

Čak je i slom prošlotjednih pregovora o reprogramiranju grčkog duga vezan uz posljednje akcije u eurozoni.

Države članice eurozone konačno bi trebale shvatiti zašto su ocjene bonitetskih agencija takve kakve jesu.

Prošle jeseni europolitičari su isticali da je glavni problem nedostatak industrijske konkurentnosti i transparentnosti. No, pokazalo se da glavni problem u prirodi financijskog sustava koji je na snazi bio posljednjih desetljeća. Upravo je takav sustav omogućio bonitetnim agencijama da „drmaju“ evropskim i svjetskim tržištima.

Kupovina 'sa strane'

Uspostavljena je financijska regulativa koja je ovisila o kreditinom rejtingu. Kapital je određivan na temelju sposobnosti financijskih institucija da pozajmljuju novac.

Također je zahtijevano da određene financijske institucije (npr. mirovinski fondovi, osiguravajuća društva), ne smiju posjedovati imovinu koja je ispod određene minimalne kreditne sposobnosti. Takva regulativa je omogućila utjecaj bonitetnim agencijama.

Amerikanci su ipak pokušali nešto učiniti pa je njihov regulatorni sustav nešto manje ovisan o kreditnom rejtingu. Tvrdnjom da su bonitetske agencije suviše moćne, zaboravilo se da su im to same države omogućile donosenim propisima.

Složena priroda financijskog sustava je stvorila i povećanu ovisnost od ocjena agencija.

Nekada je bilo sasvim nevažno kakva je ocjena bonitetske agencije. Banke su posuđivale tvrtkama koje su poznavali ili pojedincima, čije se ponašanje moglo predvidjeti. Kupovali su se financijski proizvodi od tvrtki i vlada svojih zemalja, u vlastitoj valuti.

Međutim, sa deregulacijom financija, počelo se kupovati „sa strane“ i u zemljama koje se nisu poznavale. Da bi stvar bila gora, neki od tih „proizvoda“ bili su produkti financijskog inžinjeringa. Stvarala se ovisnost o nekom drugom, odnosno postalo je važno kakvu ocjenu će dati neka agencija o riziku određene financijske radnje.

To znači da, ako se sustav ne pojednostavni, i strukturno ne promijeni, svjetske ekonomije će i dalje ovisiti o ocjenama bonitetskih agencija.

Eurozona, pa i cijela Europa, polako se davi u otrovnom spoju štednje i strukturno manjkavog financijskog sustava. Bez radikalnog promišljanja pitanja budžetskog deficita, stečaja i reforme financija, kontinent će biti osuđen na nesigurnost i stagnaciju u dužem vremenskom razdoblju.