Eurozona nastavlja „plutati“, ali se ne može reformirati, banke raspolažu s kešom, ali ne daju kredite, a ekonomska politika je potpuno nesuvisla. Uspijeli smo zakrpiti tek neke krizne stavke, stoji u komentaru britanskog Guardiana.
Što ekonomska kriza duže traje naša rješenja su manje djelotvorna. Posljednje četiri godine, Europa kreće prema gadnoj recesiji, Kina koketira s pozajmicama, a guverner Engleske centralne banke upozorava na sustavnu krizu bankarskog sustava. George Osborne je najavio smanjenje potrošnje i u sljedećih šest godina.
Sjedinjene Države su u dijelu svijeta gdje su vijesti u posljednje vrijeme nešto bolje, pojavljuju se znakovi oživljavanja tržišta nekretnina i pada stope nezaposlenosti.
Što se događa u Americi? Federalne rezerve (Ministarstvo financija) su povećale
količinu novca na tržištu, najavili smanjenje kamatne stope, a sve kako bi uvjerili javnost da je oporavak blizu, istina, pod uvjetom da postoji jasan politički odgovor na krizu.
Ostaje da se vidi da li je to uistinu tako, jer, lažnih je nada bilo u izobilju, a financijski sustav je zamrznut od 2007. Stvarna snaga američke ekonomije vidjeti će se početkom iduće godine, kada prestanu važiti porezne olakšice koje potiču potrošnju i investicije i kada će najveće svjetsko gospodarstvo početi osjećati utjecaj ekonomske stagnacije na drugoj strani Atlantika.
Smrtonosni limbo
Alternativni pogled na krizu je slijedeći. Mi živimo u svijetu živih mrtvaca: eurozone koja neće propasti, ali se ne može reformirati, banki koje se drže na životu divovskim količinama elektronički generiranog novca, ali ne daju kredite, vlasnicima kuća koji sjede u domovima daleko vrijednima nego su ih platili, ali ne znaju kako iz njih, jer kamatne stope su niske, a i kreditori ne žele dodatne gubitke, te politike koja ne zna što bi poduzela.
Postoji priča, do sada dobro sakrivena. U njoj, John Maynard Keynes i Friedrich Hayek razgovaraju o stanju u svijetu na krovu Kraljevskog koledža u Cambridgeu. Naime, dvojica ekonomista su tokom Drugog svjetskog rata vrlo često zajedno bili na dužnosti u civilnoj obrani i dojavljivali eventualni dolazak neprijateljskih aviona prema Engleskoj. Da su oni živi i danas, veliki ekonomisti bi - iz različitih perspektiva - bez sumnje imali mnogo toga reći o načinu na koji se upravlja globalnom ekonomijom.
Hayekova analiza krize bi bila: previše lakog novca je dovelo do previše
Wall Street - ilustracija
neproduktivnih investicija. On bi rekao da bi cilj politike trebao biti povratak na stanje gdje je proizvodnja održiva i isplativa.
Ako to znači dopustiti bankama da propadnu, tako i treba. Ugledni ekonomist bi sigurno rekao da su zapadni političari napravili grešku kada su omogućili bankama s lošim kreditima da nastave poslovati.
SAD nisu dopustile propast banaka, pa je tako spašena Lehman Brothers u septembru 2008. Banke su dokapitalizirane „ljubaznošću“ poreznog obveznika. Što se od tada do danas promijenilo? Tek to da se kriza iz SAD preselila u Evropu.
Talijanske banke danas su još ovisnije nego su bile 2008. Prošlotjedna hitna akcija šest centralnih banaka postala je nužna kada se vidjelo da Wall Street više nije spreman posuditi novac europskim bankama.
Prije ili kasnije, Hayek i njegovi sljedbenici bi mogli reći: mora postojati čišćenje sustava kako b i se uklonile loše stvari, a ono što se dogodilo u posljednjih nekoliko godina samo je odgađanje neizbježnog.
Zanimljivo je da ekonomisti koji se zalažu za slobodno tržište nisu jedini koji vjeruju u moć takozvane „kreativne destrukcije“.
Pojam koji se povezuje s Josephom Schumpeterom, izvorno dolazi iz marksističke ekonomske teorije, koja smatra da je svaka faza razvoja nastala na ostacima sustava koji više ne funkcionira. Socijalizam će slijediti kapitalizam, kao što je kapitalizam došao nakon feudalizma. Marksisti smatraju da su oni koji pokušavaju preživjeti na nečemu lošem osuđeni na propast.
Kreativna destrukcija
Postoji šansa da će se političari odlučiti za kreativnu destrukciju, istina ne po vlastitoj volji. Da je živ Keynes bi danas bio kritičan na ideju da se štedi u vrijeme slabe potražnje.
On bi odobrio udarac na službene kamatne stope, a vlastima bi preporučio jačanje javne potrošnje. Monetarna i fiskalna politika, po njegovom mišljenju, trebale bi biti u funkciji opće politike. No, na financijskim tržištima se počelo poprijeko gledati na veličinu deficita državnog budžeta i krenulo se s čvrstim korektivnim akcijama.
Rezultat je bio ponovno klizanje prema recesiji. Keynes bi verojatno rekao da bi vlade umjesto brige o deficitima, trebale biti zabrinute zbog nezaposlenosti.
Odgovor političara na Keynsove ili Hayekove zamjerke trebale bi biti – pogledati
stvarnosti u oči. Ako se ništa ne poduzme radi obuzdavanja deficita, uništiti će se tržište, vrijednost obveznica će rasti, a novac će postajati jeftiniji.
Kako sada stvari stoje, ekonomska politika nema intelektualnu koherentnost.
Monetarna politika se vodi s uvjerenjem da su potrebni neograničeni krediti, a fiskalna politika vjeruje u rast. To je uvjerenje se temelji na pretpostavci da rast može na, određeno vrijeme, popraviti stvari. Naravno, postoje tri moguća odgovora na krizu: moguće je popraviti stvari na određeno vrijeme, moguće je popraviti ako se koristite neki drugi alat, teško je bilo što popraviti jer je sistem loš. Vi odlučite, zaključuje su u komentaru Guardiana.
