Tačan broj ljudi koje pate od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) niko ne zna u Bosni i Hercegovini, ali zna se da je među oboljelim najviše bivših boraca.
Četrdesetogodišnji Sadik Hasanović iz Sarajeva rat je proveo kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine. Pet godina je osjećao da ima simptome posttraumatskog stresnog poremaćaja, a trebalo mu je dugo vremena da odluči posjetiti ljekara:
„Počeo sam osjećati neke promjene na sebi, tj. povlačenje u samog sebe. Dugo vremena sam razmišljao šta je. Smetale su mi mnoge stvari, recimo neke stvari koje me nikada nisu nervirale, počele su me nervirati. Počeo sam ljude gledati nekim drugim očima. I onda sam se dugo vremena lomio da li da odem ljekaru. Mnogi ljudi ne smiju da se obrate ljekaru zato što znaju
kad odete na psihijatriju da vas odmah ljudi gledaju drugim očima, da ste vi nekakav čudak, da ste vi ludak. Meni je to bilo nešto strašno da idem kod psihijatra, ali sam prelomio to u sebi - i otišao sam. Primio me taj psihijatar, saslušao me i rekao mi ovako: ’Bilo bi lijepo da odete na kliniku jedno sedam do 10 dana da se ispitate.’ Došao sam na kliniku. Vjerujte mi, ja sam tada doživio još jedan dodatni stres, pored mog stresa. Vidite ljude kojima vi ne pripadate. Vidite čovjeka koji ima šizofreniju, koji ima psihozu, a mi nismo ljudi koji imamo taj problem.“
Nakon terapije Hasanović je tražio pomoć države, ali je kao pojedinac nije dobio:
„Po izlasku iz klinike mnogi ljudi su okretali glavu od mene. Ja sam lutao šest mjeseci po ovom gradu bukvalno, tražeći gdje se ja mogu nekom obratiti da bih ja mogao svoja prava dalje ostvarivati. Nažalost, nisam naišao ni na jednu instituciju gdje bi me neko uputio i rekao da mogu otići tu i tu i tražiti prava u toj i toj organizaciji.“
Samoubistvo više od 1.400 ljudi
Stručnjaci tvrde da, kako vrijeme prolazi, broj oboljelih se povećava kako zbog teškog života u postratnoj zemlji, tako i jer ne traže pomoć na vrijeme. Nerijetko među tim osobama su one koje izvrše samoubistvo, kaže Muhamed Azabagić, predsjednik Saveza veterena rata liječenih od PTSP-a FBiH.
Pilule protiv depresije su svakodnevnica oboljelih od PTSP-a
„Preko 1.400 učesnika proteklih sukoba u BiH je izvršilo suicid od završetka rata - svih zaraćenih strana u BiH. Među onim ljudima koji odluče da se liječe i da traže pomoć, mali je procenat onih koji su izvršili suicid. Većinom su to oni koji sjede kod kuće, koga nema ko uputiti gdje da se liječi. Onda još ova teška ekonomska situacija, ovakva kakva je, dolije kap u čašu i onda ljudi dižu ruke na sebe“, navodi Muhamed Azabagić.
Nadležni, smatraju u udruženjima, ne vode računa o osobama oboljelim od PTSP-a. Ove osobe imaju probleme poput nepriznavanja prava na invalidninu, do oduzimanja vozačkih dozvola, kaže Kerim Toholj iz Udruženja oboljelih od PTSP-a “Život”.
„Ovdje se država, slobodno mogu reći, iživljava. Ovdje i ko ima invalidninu, nema onoliki procenat koji je propisan zakonom. Ja imam 10 članova koji imaju invalidninu po osnovu PTSP-a, ali nema nijedan koliko ih sljeduje po onoj nekoj tabeli koju je napravila stručna komisija. A vrši se hajka, da ne kažem ucjena, na ljude zato što ostvaruju neka prava. Ako čovjek ode u penziju, ne može dobiti penziju, hoće da mu oduzmu vozačku. Na taj način ga ucjenjuju. I onda masa ljudi kod mene ne ide ljekaru, ne ide u penziju,
ne traži svoja prava da ne bi izgubili vozačku. A kad taj čovjek nije pod kontrolom i kad se ne javlja ljekaru, on je potencijalna opasnost“, navodi Kerim Toholj.
Prema zakonskom rješenju, osobama oboljelim od PTSP-a priznata je invalidnost samo ako su se liječili do 1997. godine. Prema tvrdnjama predstavnika udruženja, demobilisani borci koji pate od PTSP-a kriju svoju dijagnozu jer poslodavci imaju predrasude prema njima.
Problem je što ne postoje centri za pomoć isključivo osobama koje pate od PTSP-a, tvrdi Muhamed Azabagić.
„Nije to samo otići na psihijatrijsku kliniku pa na ulicu. Treba otići na psihijatrijsku kliniku, u veteranski centar, a onda iz veteranskog centra čeka posao, to je jedino rješenje“, naglašavapredsjednik Saveza veterena rata liječenih od PTSP-a FBiH.
Psihijatar Slobodan Loga kaže da bi osobama sa PTSP-om društvu trebalo pružiti veliku podršku, jer jedino tako mogu prevazići strahove izazvane traumom:
„Apsolutno je potrebno njima pružiti podršku - jer teškoće na koje oni nailaze u svakodnevnom životu i izazovi, koji su za ostale ljude koji nemaju tih problema minimalni, za njih predstavljaju nepremostive teškoće - u snalaženju, u adaptaciji, prilagođavanju koje se očekuje u sredini itd.“
