Razmjena teritorija i stanovnika između Srbije i Kosova moglo bi pomoći dugotrajnoj stabilnosti, smatra Dana Rohrabacher, republikanski zastupnik u američkom Kongresu.
Američko fokusiranje na rat u Afganistanu, krize na Bliskom istoku, te sjevernoj Africi, razlogom su što je desetljeće i pol nakon rata na Balkanu, taj dio svijeta izašao iz interesa međunarodne zajednice. Ipak, još uvijek tinja žar konflikta koji prijeti da izazove još jedan požar i zato je nužno da zapadni lideri i oni koji donose političke odluke ojačaju teško postignuti mir u regiji.
Srbija još uvijek odbija priznati Kosovo kao nezavisnu državu, i podržava etničke Srbe koji čine većinu stanovništva na sjeveru Kosova. Tokom posljednjih nekoliko mjeseci, Beograd podupire kosovske Srbe koji postaju sve agresivniji i nasilniji prema kosovskoj vladi koju ne priznaju. Mir i stabilnost dogovoreni između etničkih skupina u regiji, u kasnim 1990. sada su u opasnosti da nestanu.
Ne treba zanemariti da je u američkoj, ali i drugim evropskim prijestolnicama, bilo rasprave o tome da li bi se mir osigurao mogućom zamjenom teritorija. Kritičari naglašavaju da bi to moglo proizvesti domino efekt, odnosno da bi obespravljene manjine u drugim državama mogle tražiti nezavisnost, bez obzira na okolnosti.
Dvadeset sedmoga septembra situacija je postala ozbiljna, propao je dijalog između Srbije i Kosova koji se odvijao pod pokroviteljstvom EU. Toga dana su ozbiljno ozlijeđena četiri NATO vojnika i 16 civila srpske nacionalnosti u sukobu koji je izbio na ilegalnim barikadama na sjeveru Kosovu koji su podigli ekstermisti koji imaju podršku Beograda. Barikade su dio kampanje za održavanje embarga na kosovske proizvode koji je Srbija nametnula nakon što je Priština proglasila nezavisnost 2008. godine.
Takvi znakovi ne bi smjeli biti zanemareni, i zbog toga što prijete da ugroze diplomatsku strategiju osmišljenu za rješavanje sukoba. Za razliku od mirovnih planova iz 1990. Beograd često ističe svoju namjeru da trenutnu "de facto" podjelu Kosova pretvori u "de jure" stvarnost. To je potaknulo nasilje na sjevernom Kosovu i može rezultirati novim besmislenim ubijanjem za koje se vjerovalo da je prošlost.
Ilegalne barikade su dio kampanje Srbije protiv albanske većinske vlade u Prištini.
Dio problema je u tome što mirovni sporazumi iz 1990. nisu sveobuhvatni, već ostavljaju glavna pitanja neriješena. Kako bi spriječili da ta pitanja postanu izvor nove ere krvoprlića na Balkanu, potrebno je nova mirovna inicijativa. Prvi korak bi trebao biti da međunarodna zajednica prizna da dok je pomagala kosovarima da obnove zemlju, ožive svoju ekonomiju, uspostave demokratske institucije i izliječe ratne ožiljke iz 1999. neformalna podjela sjevernog Kosova bi mogla poništiti sve što je do sada ostvareno.
Dakle, sljedeći korak trebala bi biti čvrsta, nova strategija koja prepoznaje pravo kosovskih Srba na samoodređenje, poštujući suverenitet Kosova.
Tokom moje karijere u američkom Kongresu, isticao sam da ukoliko kosovari žele biti nezavisni od Srbije, takoi treba biti. Isto tako, ako većina stanovnika na sjeveru Kosova radije želi biti dio Srbije, oni bi to trebali i biti.
Trajna opcija je pravo na samoodređenje koja će dugoročno osigurati stabilnost, a to bi značilo razmjenu, otprilike jednakih dijelova teritorija i stanovništva, između Kosova i Srbije. Na sjeveru Kosova, Srbi bi trebali, odluče li se za takvu mogućnost, glasanjem prenijeti suverenitet na Srbiju. Istovremeno, kosovari na jugu Srbije gdje su većina, žele li postati dio Kosova, to isto moraju učiniti. To bi svim stranama dalo priliku za jednaku razmjenu teritorija, na temelju pravičnosti i samoodređenja.
Ne treba zanemariti da je u američkoj, ali i drugim evropskim prijestolnicama, bilo rasprave o tome da li bi se mir osigurao mogućom zamjenom teritorija. Kritičari naglašavaju da bi to moglo proizvesti domino efekt, odnosno da bi obespravljene manjine u drugim državama mogle tražiti nezavisnost, bez obzira na okolnosti.
Erhard Busek, Sarajevo, 14. jun 2011.
To je ipak neopravdano pesimističan pogled. Slažem se s austrijskim političarom Erhardom Busekom, bivšim šefom Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope, koji je za srpski Novi magazin prošloga mjeseca rekao da "Bruxelles i Washington trebaju reći da su granice nepromjenljive, ali ako se Priština i Beograda međusobno slože oko toga, i Europljani i Amerikanci bi se također trebali složiti. Ako razmjena teritorija i stanovnika budu korektni, to će prije smiriti nego pojačati neprijateljstva.
Danas se Srbi i Albanci suočavaju s mogućnošću sukoba, umjesto da prihvate neodrživo "status quo" stanje. Uz razmjenu teritorija, utemeljenu na pravu obje strane na samoodređenje, Beograd, Priština i njihovi zapadni partneri, mogli poboljšati "status quo" i mirno riješiti probleme, umjesto da ih ignoriraju ili zbog toga ponovo ratuju.
Dana Rohrabacher je republikanski kongresman iz Kalifornije i predsjednik Pododbora za nadzor i istraživanje u "Odbora za vanjsku politiku" Predstavničkog doma Kongersa.
