Prošli utorak, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić osuđen je u prvostupanjskog presudi Haškog suda na 27 godina zatvora. Osuđen je po 12 točaka optužnice zbog pomaganja u ratnim zločinima koje su počinili oficiri Vojske Jugoslavije ratujući u srpskoj vojsci Krajine u Hrvatskoj, te Vojsci Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.
Proglašen je krivim za doprinos u počinjenju zločina tijekom opsade Sarajeva, tijekom zauzimanja Srebrenice 1995., te tijekom raketnog napada na Zagreb iste godine.
Oslobođen je jedino po zadnjoj, 13. točki optužnice, odnosno od odgovornosti da kazni počinioce pokolja u Srebrenici - jer je većina sudaca u vijeću zaključila da Perišić nad zapovjednikom Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratkom Mladićem nije imao efektivnu kontrolu.
Većina sudaca je zaključila da je Perišić bio upoznat kako operacije Vojske Republike Srpske obuhvaćaju teške zločine, pročitao je u sažetku presude predsjedavajući sudac Justice Bakone Moloto:
„Konkretno, general Perišić bio je opozoren na činjenicu da Vojska RS sprovodi kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja po civilima tokom opsade Sarajeva. Ovi stalni napadi bili su dobro dokumentirani i o njima se naširoko izvještavalo tokom perioda od tri godine.“
Prema nalazu većine sudaca, Perišić je bio svjestan kako je Vojska Republike Srpske sklona napadati civile puno prije napada na Srebrenicu. Bez obzira na to, nastavio ju je pomagati financijski u plaćama, te logistički u naoružanju i mjesecima nakon zločina koji se dogodio:
Perišić u pratnji sudskih policajaca
„Većina se uvjerila da je geneeral Perišić znao da je bilo vrlo vjerojatno da će Vojska RS prisilno premjestiti bosanske muslimane i počiniti ubojstva i druga zlostavljanja sa diskriminatornom namjerom jednom kad Srebrenica padne pod kontrolu VRS-a. Međutim, pretresno vijeće jednoglasno zaključuje da dokazi ne pokazuju van razumne sumnje da je general Perišić na osnovu poznavanja prethodnog ponašanja Vojske RS mogao razumno predvidjeti da će Vojska RS izvršiti radikalno, sistematsko istrebljenje hiljada muslimana u Srebrenici.“
Raketiranje Zagreba
Iako ga je sudsko vijeće oslobodilo zadnje, trinaeste točke optužnice za propust kažnjavanja oficira za pokolj u Srebrenici, zaključivši da nad Mladićem nije imao efektivnu kontrolu, većina sudaca je Perišića proglasila krivim za nekažnjavanje zločina oficira srpske vojske Krajine zbog raketiranja Zagreba:
„Pretresno vijeće zaključuje da je general Perišić putem 40. kadrovskog centra vršio efektivnu kontrolu nad oficirima Vojske Jugoslavije koji su služili u srpskoj vojsci Krajine. Taj zaključak bazira se osim toga i na nalazu da je general Perišić mogao izdavati komandna naređenja višim oficirima SVK koji su služili u 40. kadrovskom centru i da su ih oni smatrali obavezujućim. Većina stoga zaključuje da je u relevantno vrijeme postojao odnos nadređenog i podređenog između generala Perišića i počinilaca zločinačkih napada na Zagreb 2. i 3. maja 1995.“
Osim kroz svjedočenja 94 svjedoka tužiteljstva i 30 svjedoka obrane, sudsko vijeće se prilikom donošenja presude od 27 godina zatvora vodilo brojnim pisanim, dokaznim materijalom, poput zapisnika s Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije, često spominjanih tijekom suđenja koje je počelo krajem 2008. godine.
Oni su, prema većini sudaca, jasan pokazatelj da bez pomoći Vojske Jugoslavije, na čijem je vojnom čelu bio Perišić, ne bi bilo sukoba velikih razmjera ni u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini:
„Radovan Karadžić je npr. priznao da se ’ništa ne bi dogodilo bez Srbije. Mi nemamo te resurse i ne bismo se mogli boriti.’ Isto tako general Mladić je priznao da ’ne bismo mogli da živimo’ kad bi prestala ta pomoć. Slobodan Milošević je primjetio da je, ’sve što je tamo urađeno, urađeno zahvaljujući Srbiji i vojsci’, sa čime se general Perišić složio.“
Na prvostupanjsku presudu od 27 godina zatvora očekuju se žalbe strana u postupku.
Proglašen je krivim za doprinos u počinjenju zločina tijekom opsade Sarajeva, tijekom zauzimanja Srebrenice 1995., te tijekom raketnog napada na Zagreb iste godine.
Oslobođen je jedino po zadnjoj, 13. točki optužnice, odnosno od odgovornosti da kazni počinioce pokolja u Srebrenici - jer je većina sudaca u vijeću zaključila da Perišić nad zapovjednikom Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratkom Mladićem nije imao efektivnu kontrolu.
Većina sudaca je zaključila da je Perišić bio upoznat kako operacije Vojske Republike Srpske obuhvaćaju teške zločine, pročitao je u sažetku presude predsjedavajući sudac Justice Bakone Moloto:
„Konkretno, general Perišić bio je opozoren na činjenicu da Vojska RS sprovodi kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja po civilima tokom opsade Sarajeva. Ovi stalni napadi bili su dobro dokumentirani i o njima se naširoko izvještavalo tokom perioda od tri godine.“
Prema nalazu većine sudaca, Perišić je bio svjestan kako je Vojska Republike Srpske sklona napadati civile puno prije napada na Srebrenicu. Bez obzira na to, nastavio ju je pomagati financijski u plaćama, te logistički u naoružanju i mjesecima nakon zločina koji se dogodio:
Raketiranje Zagreba
Iako ga je sudsko vijeće oslobodilo zadnje, trinaeste točke optužnice za propust kažnjavanja oficira za pokolj u Srebrenici, zaključivši da nad Mladićem nije imao efektivnu kontrolu, većina sudaca je Perišića proglasila krivim za nekažnjavanje zločina oficira srpske vojske Krajine zbog raketiranja Zagreba:
„Pretresno vijeće zaključuje da je general Perišić putem 40. kadrovskog centra vršio efektivnu kontrolu nad oficirima Vojske Jugoslavije koji su služili u srpskoj vojsci Krajine. Taj zaključak bazira se osim toga i na nalazu da je general Perišić mogao izdavati komandna naređenja višim oficirima SVK koji su služili u 40. kadrovskom centru i da su ih oni smatrali obavezujućim. Većina stoga zaključuje da je u relevantno vrijeme postojao odnos nadređenog i podređenog između generala Perišića i počinilaca zločinačkih napada na Zagreb 2. i 3. maja 1995.“
Osim kroz svjedočenja 94 svjedoka tužiteljstva i 30 svjedoka obrane, sudsko vijeće se prilikom donošenja presude od 27 godina zatvora vodilo brojnim pisanim, dokaznim materijalom, poput zapisnika s Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije, često spominjanih tijekom suđenja koje je počelo krajem 2008. godine.
Oni su, prema većini sudaca, jasan pokazatelj da bez pomoći Vojske Jugoslavije, na čijem je vojnom čelu bio Perišić, ne bi bilo sukoba velikih razmjera ni u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini:
„Radovan Karadžić je npr. priznao da se ’ništa ne bi dogodilo bez Srbije. Mi nemamo te resurse i ne bismo se mogli boriti.’ Isto tako general Mladić je priznao da ’ne bismo mogli da živimo’ kad bi prestala ta pomoć. Slobodan Milošević je primjetio da je, ’sve što je tamo urađeno, urađeno zahvaljujući Srbiji i vojsci’, sa čime se general Perišić složio.“
Na prvostupanjsku presudu od 27 godina zatvora očekuju se žalbe strana u postupku.
