Christopher R. Hill (Project Syndicate), priredio Nedim Dervišbegović
NATO vjerovatno uskoro neće htjeti ponoviti libijsku intrevenciju u nekoj drugoj zemlji iako izgleda da je uspio, uz malu pomoć svojih prijatelja, svrgnuti pukovnika Muamera Gadafija. Ovo je dobar momenat za NATO ali mu je prikladniji osjećaj olakšanja nego slavlja.
Uzimajući u obzir nesrazmjer između politike svrgavanja Gadafija i strategije “zaštite civila” koja je bazirana na osporavanoj rezoluciji Ujedinjenih naroda, NATO svakako može biti ponosan na to kako se izborio sa ovim izazovom i ojačao svoju poziciju najvažnije euro-atlantske institucije.
Sada, međutim, dolazi onaj teži dio. Libija nije bila zermlja koja je glatko funkcionisala prije početka građanskog rata prije šest mjeseci. Ona je danas u potpunosti uništena i biće potreban veliki napor za njenu obnovu – za takozvane post-konfliktne operacije ili “operacije stabilizacije” kako se sada kaže u žargonu.
Libija se suočava sa nizom izazova kao i druge zemlje u tranziciji: upravljanje zemljom, izgradnja institucija, ekonomske reforme i sigurnost.
Kao i u svim post-konfliktnim državama, biće teško naći efikasne i legitimne vođe. Nacionalno prelazno vijeće, privremena vlada koju su razne pobunjeničke grupe uspostavile u februaru, je funkcionisalo prilično dobro, imajući u vidu mamutske centrifugalne sile i druge vrste pritiska sa kojima se suočavalo. Ali vještine koje su potrebne za vođenje ratne vlade su veoma različite od onih koje su potrebne za vođenje suverene države.
Uzimajući u obzir različite ličnosti u Vijeću, doći će do prirodnog pritiska iznutra i izvana za održavanje neke vrste izbora čim je prije moguće. Različite političke grupacije moraju razmotriti vremenski okvir za opšte izbore, obavijestiti o tome nestrpljivu međunarodnu zajednicu i konačno odrediti datum i pridržavati ga se.
Taj datum mora biti dovoljno daleko u budućnosti kako bi se dozvolio adekvatan početak priprema za obnovu političkih institucija i ekonomije.
Sigurnosni i pravosudni sistem, koji je bio pustoš za vrijeme Gadfija, bi trebao biti glavni prvi prioritet, iako je to područje kojem je potrebna duboka, dugoročna reforma. Možemo samo zamisliti endemični nepotizam i korupciju koji su tradicionalmno karakterizirali libijsku policiju, ali koju bi vrlo brzo trebalo učiniti operativnom, vjerovatno putem nove zakletve na lojalnost i brzog treninga.
Lekcije iz Iraka i Afganistana
To nije idealno rješenje ali bi puno opasnije bilo dozvoliti da zakon na ulici određuju milicije i razne plemenske grupe.
Šta učiniti sa različitim pobunjeničkim grupama koje su “oslobodile” zemlju će vjerovatmo biti jedan od glavnih izazova pred novom privremenom vladom. Može se očekivati da će NATO-ovi razarajući napadi na Gadafije snage biti brzo zaboravljeni u pričama o herojskom pohodu neustrašivih pobunjeničkih trupa na Trioli.
Što prije ove snage budu demobilizirane, to bolje. Mnogi će vjerovatno biti uključeni u libijske sigurnosne snage, ali mnogi drugi, nadati se, se mogu vratiti odakle su i krenuli. Sama količina oružja rasutog širom zemlje će vjerovatno biti najveći izazov libijskim šansama za uspješnu državu za efikasnom valdom.
Gadafijvee oružane snage su odabrane po principu lojalnosti i etničke pripadnosti a ne na osnovu bilo kakve vrste zasluga, i stoga će izazov da se vojnici "skinu do gaća" i pošalju kući biti veliki. Ali vjerovatno najveća lekcija koja je naučena u Iraku je rezultat skoro katastrofalne odluke da se Sadamova vojska demobiliše bez plate i penzije.
Pobunjenici nakon izbacivanja Gadafijevih snaga iz kompleksa Bab al Aziziya, Tripoli, 24. avgust 2011.
Ta odluke je u korijenu mnogih naknadnih sigurnosnih problema u Iraku.
Libije je sretna što se tiče nekih stvari. Nafnti sektor izgleda prilično netaknuto i vrlo brzo bi trebao početi praviti prihode. S druge strane, druge zemlje koje su u proesu promjena, uključujući Egipat i Tunis, su više ovisne o sektoru usluga, uključjući i uvijek kapričavi turizam.
Međunarodna zajednica mora biti spremna da pomogne Libiji. Ključne odluke o tome koje međunarodne institucije, vojne i civilne, trebaju biti na terenu trebaju biti donešene nakon bliskih konsutacija sa novim libijsim vođstvom. NATO može biti popularan sada ali to se može promijeniti. Libijci, kao i drugi arapski narodi mogu imati suprotstavljena mišljenja -- žele nas tamo ali istovremeno žele da odemo.
Uprava, izgradnja institucija, sigurnost i dogovor o međunarodnom prisustvu su zastrašujući izazovi ali najviše zabrinjava mišljenje među zapadnim ekspertima da su im iskustva u Iraku i Afganistanu dala znanje i sposobnost to rukovode ovakvim operacijama. Odmah se prisjetimo Talejrandovog aforizma o restituciji Burbona – da nisu ništa naučili i nisu ništa zaboravili.
Kolektivno znanje zapadnih zemalja nije zamjena za kolektivnu mudrost o libijskoj istoriji. Gadafi je bio brutalni diktator ali postoji razlog zašto je stekao moć i očuvao je 42 godine. Ako smo nešto naučili u Iraku i Afganistanu, onda je to da nekoliko godina politike ili izgradnje institucija ne potire stoljeća kulture.
Ta stoljeća, a ne ostaci Gadafijevog režima, će vjerovatno biti pravi neprijatelj promjenama Libiji.
Autor je bivši pomoćnik američkog državnog sekretara zo Istočnu Aziju, ambasador u Iraku, Jušnoj Koreji, Makedoniji i Poljskoj, specijalni američkiizaslanik za Kosovo, pregovarač na Dejtonskim mirovnim pregovorima i glavni pregovarač sa Sjevernom Korejom od 2005. do 2009. Sada je dekan na na Korbel školi za međunarodne odnose Univerziteta u Denveru.
NATO vjerovatno uskoro neće htjeti ponoviti libijsku intrevenciju u nekoj drugoj zemlji iako izgleda da je uspio, uz malu pomoć svojih prijatelja, svrgnuti pukovnika Muamera Gadafija. Ovo je dobar momenat za NATO ali mu je prikladniji osjećaj olakšanja nego slavlja.
Uzimajući u obzir nesrazmjer između politike svrgavanja Gadafija i strategije “zaštite civila” koja je bazirana na osporavanoj rezoluciji Ujedinjenih naroda, NATO svakako može biti ponosan na to kako se izborio sa ovim izazovom i ojačao svoju poziciju najvažnije euro-atlantske institucije.
Sada, međutim, dolazi onaj teži dio. Libija nije bila zermlja koja je glatko funkcionisala prije početka građanskog rata prije šest mjeseci. Ona je danas u potpunosti uništena i biće potreban veliki napor za njenu obnovu – za takozvane post-konfliktne operacije ili “operacije stabilizacije” kako se sada kaže u žargonu.
Libija se suočava sa nizom izazova kao i druge zemlje u tranziciji: upravljanje zemljom, izgradnja institucija, ekonomske reforme i sigurnost.
Kao i u svim post-konfliktnim državama, biće teško naći efikasne i legitimne vođe. Nacionalno prelazno vijeće, privremena vlada koju su razne pobunjeničke grupe uspostavile u februaru, je funkcionisalo prilično dobro, imajući u vidu mamutske centrifugalne sile i druge vrste pritiska sa kojima se suočavalo. Ali vještine koje su potrebne za vođenje ratne vlade su veoma različite od onih koje su potrebne za vođenje suverene države.
Uzimajući u obzir različite ličnosti u Vijeću, doći će do prirodnog pritiska iznutra i izvana za održavanje neke vrste izbora čim je prije moguće. Različite političke grupacije moraju razmotriti vremenski okvir za opšte izbore, obavijestiti o tome nestrpljivu međunarodnu zajednicu i konačno odrediti datum i pridržavati ga se.
Taj datum mora biti dovoljno daleko u budućnosti kako bi se dozvolio adekvatan početak priprema za obnovu političkih institucija i ekonomije.
Sigurnosni i pravosudni sistem, koji je bio pustoš za vrijeme Gadfija, bi trebao biti glavni prvi prioritet, iako je to područje kojem je potrebna duboka, dugoročna reforma. Možemo samo zamisliti endemični nepotizam i korupciju koji su tradicionalmno karakterizirali libijsku policiju, ali koju bi vrlo brzo trebalo učiniti operativnom, vjerovatno putem nove zakletve na lojalnost i brzog treninga.
Lekcije iz Iraka i Afganistana
To nije idealno rješenje ali bi puno opasnije bilo dozvoliti da zakon na ulici određuju milicije i razne plemenske grupe.
Šta učiniti sa različitim pobunjeničkim grupama koje su “oslobodile” zemlju će vjerovatmo biti jedan od glavnih izazova pred novom privremenom vladom. Može se očekivati da će NATO-ovi razarajući napadi na Gadafije snage biti brzo zaboravljeni u pričama o herojskom pohodu neustrašivih pobunjeničkih trupa na Trioli.
Što prije ove snage budu demobilizirane, to bolje. Mnogi će vjerovatno biti uključeni u libijske sigurnosne snage, ali mnogi drugi, nadati se, se mogu vratiti odakle su i krenuli. Sama količina oružja rasutog širom zemlje će vjerovatno biti najveći izazov libijskim šansama za uspješnu državu za efikasnom valdom.
Gadafijvee oružane snage su odabrane po principu lojalnosti i etničke pripadnosti a ne na osnovu bilo kakve vrste zasluga, i stoga će izazov da se vojnici "skinu do gaća" i pošalju kući biti veliki. Ali vjerovatno najveća lekcija koja je naučena u Iraku je rezultat skoro katastrofalne odluke da se Sadamova vojska demobiliše bez plate i penzije.
Libije je sretna što se tiče nekih stvari. Nafnti sektor izgleda prilično netaknuto i vrlo brzo bi trebao početi praviti prihode. S druge strane, druge zemlje koje su u proesu promjena, uključujući Egipat i Tunis, su više ovisne o sektoru usluga, uključjući i uvijek kapričavi turizam.
Međunarodna zajednica mora biti spremna da pomogne Libiji. Ključne odluke o tome koje međunarodne institucije, vojne i civilne, trebaju biti na terenu trebaju biti donešene nakon bliskih konsutacija sa novim libijsim vođstvom. NATO može biti popularan sada ali to se može promijeniti. Libijci, kao i drugi arapski narodi mogu imati suprotstavljena mišljenja -- žele nas tamo ali istovremeno žele da odemo.
Uprava, izgradnja institucija, sigurnost i dogovor o međunarodnom prisustvu su zastrašujući izazovi ali najviše zabrinjava mišljenje među zapadnim ekspertima da su im iskustva u Iraku i Afganistanu dala znanje i sposobnost to rukovode ovakvim operacijama. Odmah se prisjetimo Talejrandovog aforizma o restituciji Burbona – da nisu ništa naučili i nisu ništa zaboravili.
Kolektivno znanje zapadnih zemalja nije zamjena za kolektivnu mudrost o libijskoj istoriji. Gadafi je bio brutalni diktator ali postoji razlog zašto je stekao moć i očuvao je 42 godine. Ako smo nešto naučili u Iraku i Afganistanu, onda je to da nekoliko godina politike ili izgradnje institucija ne potire stoljeća kulture.
Ta stoljeća, a ne ostaci Gadafijevog režima, će vjerovatno biti pravi neprijatelj promjenama Libiji.
Autor je bivši pomoćnik američkog državnog sekretara zo Istočnu Aziju, ambasador u Iraku, Jušnoj Koreji, Makedoniji i Poljskoj, specijalni američkiizaslanik za Kosovo, pregovarač na Dejtonskim mirovnim pregovorima i glavni pregovarač sa Sjevernom Korejom od 2005. do 2009. Sada je dekan na na Korbel školi za međunarodne odnose Univerziteta u Denveru.
