Njemački Spiegel u tekstu Anne Reimann odgovara na najvažnija pitanja koja se postavljaju u vrijeme rušenja 42-godišnje vlasti Muamera Gadafija koji je, do prije samo par mjeseci američkim novinarima kazao: „Moj me narod voli. Ako treba umrijeće da bi me zaštitili“. Najinteresantnije je odgonetnuti može li Gadafi otići u egzil?
Izvještaji o mjestu Gadafijevog boravka su različiti. Diplomati ponavljaju pukovnikovu javnu objavu da ostaje u Tripoliju. Pobunjenici međutim ne vjeruju da je diktator još uvijek u glavnom gradu. Šuškalo se da je pobjegao u Južnoafričku republiku. Tamošnje su vlasti to demantirale.
U stvarnosti, za većinu zemalja bilo bi nezamislivo ponuditi Gadafiju azil. Jer 116 država svijeta potpisale su dogovor oko isporučivanja svih sumnjivih Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. Tjeralica za Muamerom Gadafijem raspisana je u junu, a to znači da je svaka od tih zemalja, ako joj on dođe, obavezna ga uhapsiti i isporučiti u Hag. U tri zemlje, koje ugovor nisu potpisale, formalno-pravno pukovnik može pobjeći: Sudan, Izrael i SAD.
70 stranica optužnice
Luis Moreno-Ocampo, glavni tužitelj na Međunarodnom kaznenom sudu u Hagu, optužio je Gadafija za poticanje vojnika na masovna silovanja dajući im navodno viagru da bi ih potakao na seksualno nasilje.
Osim za pukovnikom raspisana je tjeralica i za njegovim sinom Saifom al Islamom i zetom, šefom obavještajne službe Abdulahom Sanusijem. Svetrojici im se na teret stavlja zločin protiv čovječnosti, ubistvo stotine civila, tortura i progon nevinih ljudi.
Do kada se Gadafi treba javiti u Hag?
FOTOGALERIJA - Libija: Slavlje na ulicama Tripolija i Bengazija
x
Fotogalerija
Libija: Slavlje na ulicama Tripolija i Bengazija
Još uvijek nije jasno gdje bi se održalo suđenje Gadafiju, ukoliko on preživi svoj pad. Da li u Hagu ili u Tripoliju. Pobunjenici još nisu načisto bi li svom bivšem vođi htjeli suditi u zemlji, iako država ima puno pravo na to. Ni svjetski političari nisu sigurni što bi trebalo učiniti. Talijani bi ga proslijedili u Hag, Cameron misli da o tome trebaju odlučiti Libijci, a Nijemci su stava da mu treba suditi Međunarodni sud, jer „nakon više od 40 godina diktature, teško da Libija ima pravni sistem koji može procesuirati Gadafijeve zločine“.
Formalno pravno Libija nije obavezna izručiti ni pukovnika, ni njegova sina, ni zeta. Ta zemlja naime nije potpisala Rimski protokol o Međunarodnom kaznenom sudu, pa nema ni obaveza prema toj instituciji.
Dosta je i ZA i PROTIV suđenja na domaćem terenu, kažu poznavatelji međunarodnog prava. Suđenje u Libiji može se smatrati željom za osvetom, ali isto tako može pomoći smirivanju situacije
Osim toga, ako se Gadafiju bude sudilo u Hagu, najviše što može dobiti jeste doživotna kazna zatvora. Za suđenje u Tripoliju ništa nije izvjesno, jer zemlja još uvijek nema funkcionalan pravosudni sistem.
Iz džamahirije u stabilnu državu
Ukoliko bude uspješna tranzicija Libije iz Gadafijevog režima u ujedinjenu, stabilnu otvorenu i demokratsku državu, biće to i uspjeh NATO država koje su pobunjenicima pomogle u borbi protiv režimskih snaga. Upravo zbog toga bi, piše Daniel Serwer, SAD i zapadni saveznici trebali imati nekoliko stvari na umu.
Malo je izvan Libije poznata politička, plemenska, etnička i regionalna razjedinjenost u zemlji, pa je teško zamisliti okvir u kojem svi oni mogu, nenasilno zemlju uvesti u novu epohu.
Prijelazno nacionalno vijeće na čelu opozicije „sklepano“ od bivših pripadnika režima, i vojnih i civilnih, liberalnih demokrata, islamista, iseljenika, različitih plemena i pripadnika džihada. Sve ih ujedinjuje samo jedna želja – da Gadafija više nema.
Njihova različitost nije problem, ali će biti u procesu konsolidacije vlasti. Malo je naime izvan Libije poznata politička, plemenska, etnička i regionalna razjedinjenost u zemlji, pa je teško zamisliti okvir u kojem svi oni mogu, nenasilno zemlju uvesti u novu epohu.
● Mnogi su Libijci patili pod pukovnikovom vlašću, izgubili članove porodice, imovinu i slobodu. Ubistva iz osvete već smo vidjeli tokom proteklih šest mjeseci, u Bengaziju. Oni koji su bili lojalni Gadafiju vrlo se brzo može osumnjičiti da znaju više ili imaju nešto vrijednije, što opet može prouzročiti zatvaranje i mučenje tih ljudi. I što se više budu opirali torture mogu biti gore.
● Kada se stanje stabilizira, mnogi od pola miliona interno raseljenih Libijaca će se vratiti svojim domovima i tražiti nadoknadu štete. Nekretnine mogu biti izvorom sporenja i potkopavanja javnog reda. Osobito ako se ne bude imalo povjerenja u novouspostavljene sudove.
● Ukoliko se odmah ne osigura barem minimalni stepen snabdjevenosti vodom i strujom, red će biti narušen odmah, a napredak u upravljanju zemljom i privredom biće daleko teže.
U postgadafijevskoj Libiji mnogo toga mogu odraditi sami Libijci. Njihovu sposobnost samoorganiziranja ne treba potcijeniti, ali Tripoli bi mogao zahtijevati međunarodne mirovne snage kako bi, barem u početnoj fazi mogli pomoći.
Upravo zato bi, odmah u startu Ujedinjeni narodi, SAD i Evropska unija, baš kao i Afrička liga trebali organizirano pomoći Libijcima da na najbezbolniji mogući način svoju zemlju „prevedu“ iz džamahirije u stabilnu, nezavisnu državu, piše u Washington postu Daniel Serwer.
