Autor: Gordon Brown, prevela: Ena Stevanović
Kada se bude pisala historija 21.stoljeća, ljudi će se pitati zašto je Evropa bila u zatišju za vrijeme najveće ekonomske krize.
Svi će se pitati zašto je Evropa spavala dok je bankovni sistem tonuo, dok je rasla nezaposlenost i dok je opadao dohodak i kompetitivnost cijelog kontinenta.
U gorem slučaju, ukoliko i dalje ne osmislimo plan obnove, evropski lideri će biti optuženi za "odbacivanje zapadnih vrijednosti" i suociti ce se s optuzbama da su "odlučni da budu neodlučni, istrajni u stagnaciji, nepopustljivi u odlučivanju i svemoćni u svojoj nemoći", a to su riječi koje je davne 1930. izgovorio Winston Churchil.
A sastanaka je mnoštvo. Ne prođe ni dan bez nekog samita evropskih lidera na kojem se raspravlja o efektima krize na neku od zemalja članica.
I svaki put govore o tome kao da je sva nesreća zatvorena u zemljama s naslovnih stranica- problem Grčke, problem Irske, ponekad problem Portugala ili Španije, ali nikada problem čitave Evrope.
Pogresna dijagnoza evropskih problema uzrokuje i donošenje pogrešnih odluka. Zapravo se radi o tri ukorijenjena problema od kojih svaki utječe na onaj drugi i sva tri se sistematski odnose na svaki ugao našeg kontinenta.
Pored problema s deficitom tu je i problem s bankama koji nije ograničen na određene banke u pojedinim državama već je hroničan i rastući.
Početi ću s bankama. U oktobru 2008. sam prisustvovao prvom sastanku lidera eurozone u Parizu. Dijagnoza problema bankarstva koji sam tamo prezentirao se odnosila ne samo na protok već i na strukturu banaka.
Većina evropskih zemalja je tada smatrala da se mi suočavamo samo sa indirektnim posljedicama koje potiču od tzv. anglosaksonske ekonomske krize te da si je svojeglava Britanija dozvolila da bude pogođena američkim financijskim udarom.
Oni tada nisu znali da su banke pokupovale polovinu dobara širom Evrope. Niko tada nije shvatio ozbiljno uplitanje evropskih banaka u poslovanje ostalih globalnih financijskih institucija i niko nije spoznao koliko je velik utjecaj banaka na propadanje tržista.
Evropa samo upola kao Amerika
Sjećam se začuđenih pogleda evropskih lidera kada sam rekao da su evropske banke još ranjivije nego američke s obzirom da su jos dublje iskorištene, što je doista tako.
Do sad još niko nije izgovorio fundamentalnu istinu o stanju u evropskim bankama: njemačke, francuske, talijanske i britanske banke su nesmotreno posuđivale novac ne samo Grčkoj, već i Irskoj, Portugalu i Španiji te ih sada čekaju dalji gubitci nakon kolapsa cijena nekretnina.
I doista, s porastom kamatne stope, fluktuacija novca od periferije prema centru već otežava financiranje problematičnih zemalja, što će dovesti do još viših kamatnih stopa, duže recesije i eventualno i višeg deficita.
Treća strana trougla su naravno niski prihodi što će osuditi Evropu na desetljeca visoke nezaposlenosti.
Ne možemo smanjiti deficit i stabilizirati bankovni sistem bez razvoja ekonomije koja bi ujedinila trgovinu, prihode i poslove.
Sa svojim anemičnim prihodima Evropa sve pada sve niže na svjetskoj ljestvici, ne akutno već hronično, što je mnogo ozbiljnje i teže za popraviti.
Ljudi na ulici, ilustrativna fotografija
Danas je nezaposlenost u Evropi oko 10 posto, pri čemu je nezaposlenosti mladih dosegla razinu od 20 posto, s akcentom na Španiju u kojoj je nezaposlenost gotovo 40 posto. I to se neće promijeniti u skoro vrijeme.
Stopa prihoda u Evropi je trenutno skoro dva puta niza od SAD-a i za četvrtinu niža od stope prihoda Kine i Indije.
Nekad je Evropi pripadala polovica svjetskih prihoda, 80-ih godina je opala na četvrtinu, a sada joj pripada svega 19 posto ukupnih svjetskih prihoda, što je manje od jedne petine.
Uskoro će pasti na nešto više od 11 posto do 2030., a onda će opasti na svega 7 posto. Do 2050., sto je za manje od četiri decenije, evropska ekonomija će biti lošija od ekonomije u Južnoj Americi.
Ako evropski prihodi nastave opadati u poređenu s konkurencijom, onda će do sredine stoljeća dosegnuti nivo Afrike.
Istina je da je Evropa sposobna izvoziti samo upola kao Amerika. I uprkos uspješima Njemačke u Kini, samo 8 posto (u usporedbi s američkih 15 posto) dobara se uspije izvesti u osmu najveću svjetsku ekonomsku silu.
Spriječiti sudbinu protraćenih života
Jasno je da sva tri najveća evropska problema-deficit, nestabilnost banaka i nizak dohodak utiču jedan na drugi i da politika koja se orjentira samo na jedan od problema ima mnogo manju efikasnost od one koja bi osmislila odgovarajuću zajedničku strategiju za rješavanje svih ovih problema.
Takva strategija je nužna s obzirom da je euro konstruiran bez ikakvih mehanizama za otklanjanje ili rješavanje krize i bez konačnog dogovora o tome ko je odgovoran za financiranje troškova krize.
Iako sam strastveni Europljanin, složio sam se s općim ekonomskim stanovištem koje ne vjeruje u to da bi Britanija trebala prihvatiti euro.
Britanski kancelar Ed Balls je izvrsio 19 razlicitih procjena eura. Naše ključno otkriće je bilo da unutar eura ne postoji dovoljna fleksibilnost koja bi trajno održala konvergenciju između naroda.
Također smo dokazali da euro nema nikakav plan prevencije ni rješavanja krize u slučaju kada ne bi došlo do pomenute konvergencije.
Sa samo jednom valutom nijedna nacija, cak i ona potpuno nekompetitivna s ostatkom eurozone ne može prilagoditi svoj tečaj ili iskoristiti kamatnu stopu u svoju dobrobit.
Ukoliko sam upravu, sada je vrijeme da se panične reakcje zamijene dugoročnim rješenjima. U suprotnom ćemo se suočiti sa decenijom nezaposlenosti, protesta, anti-imigracijskih osjećanja i socijalnog nezadovoljstva.
Sada moramo Evropu suociti s "trenutkom istine" s kojim se svijet suočio na samitu G20 2009.godine. Kao što je bio slučaj sa zemljama G20, evropski lideri moraju spasiti tržiste uz snažno i simultano međusobno slaganje i iznaći rješenja za Grčku i za rekonstrukciju bankovnih sistema.
Eurozoni je potreban novi sistem zaduživanja koji je dio koordinirane fiskalne i monetarne politike i koji dozvoljava fiskalne transfre, kao sto je slucaj u SAD-u.
Iznad svega je potrebna nova strategija razvoja koju ja nazivam Globalna Evropa: Evropske zemlje trebaju usmjeriti svoju energiju na izvoz u zemlje čija je ekonomija u naglom razvoju i osposobiti se da sve to postignu, ali da i dalje imaju vremena za radnike, kapitalno i financijsko tržiste.
Zasto bi Njemačka ovo trebala podrzati? Jer bi sada imali evropski razlog da restrukturiraju svoje banke, postavili bi stroge uvjete za ekonomske reforme i, ako odmah reagiraju , mogli bi spriječiti kasnije troškove.
Doista smatram da će bez mog plana restrukturiranja evropskih banaka i osiguravajućih kuća te bez plana razvoja i rasta dohodka status quo dovesti Evropu u još težu financijsku poziciju.
Historijske knjige koje govore o "odbijanju zapada" nisu neophodne. Neophodna je rekonstrukcija koja se odnosi na smanjenje deficita, restrukturiranje banaka i povećanje dohodka kojom će se izbjeći lavina unutarnjeg nezadovoljstva i spriječiti decenije nezaposlenosti i protraćenih života.
Gordon Brown je predstavnik Laburisticke stranke u Britanskom parlamentu. Bio je premijer Velike Britanije od 2007. do 2010.godine i kancelar Exchequera od 1997. do 2007.godine.
Kada se bude pisala historija 21.stoljeća, ljudi će se pitati zašto je Evropa bila u zatišju za vrijeme najveće ekonomske krize.
Svi će se pitati zašto je Evropa spavala dok je bankovni sistem tonuo, dok je rasla nezaposlenost i dok je opadao dohodak i kompetitivnost cijelog kontinenta.
U gorem slučaju, ukoliko i dalje ne osmislimo plan obnove, evropski lideri će biti optuženi za "odbacivanje zapadnih vrijednosti" i suociti ce se s optuzbama da su "odlučni da budu neodlučni, istrajni u stagnaciji, nepopustljivi u odlučivanju i svemoćni u svojoj nemoći", a to su riječi koje je davne 1930. izgovorio Winston Churchil.
A sastanaka je mnoštvo. Ne prođe ni dan bez nekog samita evropskih lidera na kojem se raspravlja o efektima krize na neku od zemalja članica.
I svaki put govore o tome kao da je sva nesreća zatvorena u zemljama s naslovnih stranica- problem Grčke, problem Irske, ponekad problem Portugala ili Španije, ali nikada problem čitave Evrope.
Pogresna dijagnoza evropskih problema uzrokuje i donošenje pogrešnih odluka. Zapravo se radi o tri ukorijenjena problema od kojih svaki utječe na onaj drugi i sva tri se sistematski odnose na svaki ugao našeg kontinenta.
Pored problema s deficitom tu je i problem s bankama koji nije ograničen na određene banke u pojedinim državama već je hroničan i rastući.
Početi ću s bankama. U oktobru 2008. sam prisustvovao prvom sastanku lidera eurozone u Parizu. Dijagnoza problema bankarstva koji sam tamo prezentirao se odnosila ne samo na protok već i na strukturu banaka.
Većina evropskih zemalja je tada smatrala da se mi suočavamo samo sa indirektnim posljedicama koje potiču od tzv. anglosaksonske ekonomske krize te da si je svojeglava Britanija dozvolila da bude pogođena američkim financijskim udarom.
Oni tada nisu znali da su banke pokupovale polovinu dobara širom Evrope. Niko tada nije shvatio ozbiljno uplitanje evropskih banaka u poslovanje ostalih globalnih financijskih institucija i niko nije spoznao koliko je velik utjecaj banaka na propadanje tržista.
Evropa samo upola kao Amerika
Sjećam se začuđenih pogleda evropskih lidera kada sam rekao da su evropske banke još ranjivije nego američke s obzirom da su jos dublje iskorištene, što je doista tako.
Do sad još niko nije izgovorio fundamentalnu istinu o stanju u evropskim bankama: njemačke, francuske, talijanske i britanske banke su nesmotreno posuđivale novac ne samo Grčkoj, već i Irskoj, Portugalu i Španiji te ih sada čekaju dalji gubitci nakon kolapsa cijena nekretnina.
I doista, s porastom kamatne stope, fluktuacija novca od periferije prema centru već otežava financiranje problematičnih zemalja, što će dovesti do još viših kamatnih stopa, duže recesije i eventualno i višeg deficita.
Treća strana trougla su naravno niski prihodi što će osuditi Evropu na desetljeca visoke nezaposlenosti.
Ne možemo smanjiti deficit i stabilizirati bankovni sistem bez razvoja ekonomije koja bi ujedinila trgovinu, prihode i poslove.
Sa svojim anemičnim prihodima Evropa sve pada sve niže na svjetskoj ljestvici, ne akutno već hronično, što je mnogo ozbiljnje i teže za popraviti.
Danas je nezaposlenost u Evropi oko 10 posto, pri čemu je nezaposlenosti mladih dosegla razinu od 20 posto, s akcentom na Španiju u kojoj je nezaposlenost gotovo 40 posto. I to se neće promijeniti u skoro vrijeme.
Stopa prihoda u Evropi je trenutno skoro dva puta niza od SAD-a i za četvrtinu niža od stope prihoda Kine i Indije.
Nekad je Evropi pripadala polovica svjetskih prihoda, 80-ih godina je opala na četvrtinu, a sada joj pripada svega 19 posto ukupnih svjetskih prihoda, što je manje od jedne petine.
Uskoro će pasti na nešto više od 11 posto do 2030., a onda će opasti na svega 7 posto. Do 2050., sto je za manje od četiri decenije, evropska ekonomija će biti lošija od ekonomije u Južnoj Americi.
Ako evropski prihodi nastave opadati u poređenu s konkurencijom, onda će do sredine stoljeća dosegnuti nivo Afrike.
Istina je da je Evropa sposobna izvoziti samo upola kao Amerika. I uprkos uspješima Njemačke u Kini, samo 8 posto (u usporedbi s američkih 15 posto) dobara se uspije izvesti u osmu najveću svjetsku ekonomsku silu.
Spriječiti sudbinu protraćenih života
Jasno je da sva tri najveća evropska problema-deficit, nestabilnost banaka i nizak dohodak utiču jedan na drugi i da politika koja se orjentira samo na jedan od problema ima mnogo manju efikasnost od one koja bi osmislila odgovarajuću zajedničku strategiju za rješavanje svih ovih problema.
Takva strategija je nužna s obzirom da je euro konstruiran bez ikakvih mehanizama za otklanjanje ili rješavanje krize i bez konačnog dogovora o tome ko je odgovoran za financiranje troškova krize.
Iako sam strastveni Europljanin, složio sam se s općim ekonomskim stanovištem koje ne vjeruje u to da bi Britanija trebala prihvatiti euro.
Britanski kancelar Ed Balls je izvrsio 19 razlicitih procjena eura. Naše ključno otkriće je bilo da unutar eura ne postoji dovoljna fleksibilnost koja bi trajno održala konvergenciju između naroda.
Također smo dokazali da euro nema nikakav plan prevencije ni rješavanja krize u slučaju kada ne bi došlo do pomenute konvergencije.
Sa samo jednom valutom nijedna nacija, cak i ona potpuno nekompetitivna s ostatkom eurozone ne može prilagoditi svoj tečaj ili iskoristiti kamatnu stopu u svoju dobrobit.
Ukoliko sam upravu, sada je vrijeme da se panične reakcje zamijene dugoročnim rješenjima. U suprotnom ćemo se suočiti sa decenijom nezaposlenosti, protesta, anti-imigracijskih osjećanja i socijalnog nezadovoljstva.
Sada moramo Evropu suociti s "trenutkom istine" s kojim se svijet suočio na samitu G20 2009.godine. Kao što je bio slučaj sa zemljama G20, evropski lideri moraju spasiti tržiste uz snažno i simultano međusobno slaganje i iznaći rješenja za Grčku i za rekonstrukciju bankovnih sistema.
Eurozoni je potreban novi sistem zaduživanja koji je dio koordinirane fiskalne i monetarne politike i koji dozvoljava fiskalne transfre, kao sto je slucaj u SAD-u.
Iznad svega je potrebna nova strategija razvoja koju ja nazivam Globalna Evropa: Evropske zemlje trebaju usmjeriti svoju energiju na izvoz u zemlje čija je ekonomija u naglom razvoju i osposobiti se da sve to postignu, ali da i dalje imaju vremena za radnike, kapitalno i financijsko tržiste.
Zasto bi Njemačka ovo trebala podrzati? Jer bi sada imali evropski razlog da restrukturiraju svoje banke, postavili bi stroge uvjete za ekonomske reforme i, ako odmah reagiraju , mogli bi spriječiti kasnije troškove.
Doista smatram da će bez mog plana restrukturiranja evropskih banaka i osiguravajućih kuća te bez plana razvoja i rasta dohodka status quo dovesti Evropu u još težu financijsku poziciju.
Historijske knjige koje govore o "odbijanju zapada" nisu neophodne. Neophodna je rekonstrukcija koja se odnosi na smanjenje deficita, restrukturiranje banaka i povećanje dohodka kojom će se izbjeći lavina unutarnjeg nezadovoljstva i spriječiti decenije nezaposlenosti i protraćenih života.
Gordon Brown je predstavnik Laburisticke stranke u Britanskom parlamentu. Bio je premijer Velike Britanije od 2007. do 2010.godine i kancelar Exchequera od 1997. do 2007.godine.
