Autor: Sarwar Kashmeri (Prevela: Ena Stevanović)
Da li je ova alijansa prevazišla svoju svrhu? Britanski pisac i novinar Geoffrey Wheatcroft je pokrenuo debatu u članku pod nazivom „Kome je potreban NATO?“ koji je izazvao oštru reakciju g.Ive H.Daaldera, predstavnika SAD-a u NATO-u koji tvrdi da je alijansa sada potrebnija nego ikad.
Sarwar Kashmeri, viši suradnik u Međunarodnom programu sigurnosti pri Atlanskom vijeću i autor članka „NATO 2.0: oživljavanje ili brisanje“ se pridružuje navedenoj debati.
U nadrealnom svijetu ambasadora Ive Daaldera „više od 150 hiljada trupa je uključeno u šest NATO operacija na tri kontinenta“; u Afganistanu je „NATO oformio jedinice sačinjene od trupa iz 48 zemalja s ciljem da se poveća sigurnost u zemlji“; u Libiji je „sedamnaest država partnera i saveznika preuzelo odgovornost kako bi pomogli libijskom narodu da odrede svoju sudbinu“; i na kraju „NATO nastavlja sa svojim dugoročnim opredjeljenjem da stabilizira situaciju na Balkanu“.
Realnost je ipak malo drugačija.
U stvarnom životu rat u Afganistanu ne vodi NATO već Sjedinjene Države koje nikad ne bi dozvolile da NATO kontrolira njihove snage u Afganistanu. To bi bila katastrofa. U slučaju Libije, samo tri od 28 članica NATO-a sudjeluju u ratu koji navodno vodi NATO i samo tri zemlje zapravo napadaju libijske postrojbe.
U stvarnom životu, nakon skoro jedanaest sedmica konflikta u Libiji „najmoćnija svjetska alijansa“ je ostala bez municije, nema dovoljno letjelica kako bi sprovela svoju misiju i nije u stanju nadjačati manju vojnu silu.
Izgubljeno povjerenje
U slučaju Balkana, NATO nije uspio stabilizirati region ni nakon više od 20 godina.
NATO vojnici Operativnih rezervnih snaga tokom vježbe Balkanski soko III, okolina Gnjilana na Kosovu, 2009.
Nije čudo da je većina američkih vojnih lidera mlađe generacije izgubila povjerenje u NATO. Na nedavnom predavanju koje sam održao u jednoj elitnoj američkoj vojnoj instituciji samo pet od oko 60 učesnika koji su sjedili u publici je podiglo ruku i glasalo da NATO treba nastaviti sa svojom misijom.
Američki pukovnik koji se nedavno vratio iz Afganistana mi je rekao da je jednom zatražio od oficira evropske članice NATO-a da predvodi vojni konvoj na šta mu je oficir odgovorio da je plaćen za tačno određeni broj sati te da je njegov radni dan završen. Kada ga je američki pukovnik podsjetio da je rat u tijeku, oficir je rekao „Možda vaša država sudjeluje u ratu, ali moja ne.“
Nedostatak podrške od strane Europe ratovima u Afganistanu i Libiji nije povezan sa hrabrošću evropskih vojnika niti sa njihovim borilačkim vještinama i sposobnostima. Evropljani se jednostavno ne osjećaju ugroženo kao Amerikanci i nisu zainteresirani da ulažu novac svojih poreskih obveznika u ratove u dalekim zemljama.
Raskorak između SAD-a i Evrope unutar NATO-a je dodatno pooštren rascjepom između centralnih i istočnoevropskih država sa jedne strane i zapadnih sa druge strane. Prve ne vide Rusiju kao prijetnju, a druge vide. Ako je NATO „ključni izvor stabilnosti u nepredvidivom svijetu“, onda neka nam je Bog na pomoći.
Još jedna činjenica: zbrka u NATO- u je dodatno rascjepila američko-evropske odnose. Američki dužnosnici traže od evropskih zemalja da troše više novaca na odbranu bez obzira na činjenicu što budžet Evropske unije za odbranu iznosi 300 milijardi dolara, što je vrlo blizu budžetu SAD-a prije napada 11.septembra.
Evropa sposobna da se brani
Ključni problem je u načinu na koji se novac troši, kao naprimjer u rasipnom programu nabavke oružja. To se neće promijeniti ukoliko lideri Evropske unije ne pokažu političku volju i želju za promjenama.
Sa susreta ministara vanjskih poslova zemalja EU i čelnika EU u Briselu, na kojem je razgovarano o Libijimart 2011
Nakon što sam razgovarao sa preko 50 vojnih i političkih lidera s obje strane Atlantika ubijeđen sam da će ova želja za promjenama doći samo ukoliko SAD odluče prerezati svoju kreditnu karticu i zatraže od Evrope da preuzme odgovornost za svoju sigurnost.
Evropska unija je sposobna da se brani uz pomoć svoje sigurnosne i odbrambene strategije (Common Security and Defense Policy- C.S.D.P) putem koje je EU već rasporedila 27 civilnih i vojnih misija po Aziji i Africi te su nedavno odobrili i 28.
misiju u Libiji.
C.S.D.P bi trebala biti nadmoćna strategija kojom će se braniti Europa. NATO treba biti povezan sa C.S.D.P i djelovati samo kada Evropa, Amerika i Kanada žele zajednički rješavati konflikte koji su od vitalnih interesa.
NATO je obavio istinski sjajan posao, ali vrijeme je da se ide dalje.
Da li je ova alijansa prevazišla svoju svrhu? Britanski pisac i novinar Geoffrey Wheatcroft je pokrenuo debatu u članku pod nazivom „Kome je potreban NATO?“ koji je izazvao oštru reakciju g.Ive H.Daaldera, predstavnika SAD-a u NATO-u koji tvrdi da je alijansa sada potrebnija nego ikad.
Sarwar Kashmeri, viši suradnik u Međunarodnom programu sigurnosti pri Atlanskom vijeću i autor članka „NATO 2.0: oživljavanje ili brisanje“ se pridružuje navedenoj debati.
U nadrealnom svijetu ambasadora Ive Daaldera „više od 150 hiljada trupa je uključeno u šest NATO operacija na tri kontinenta“; u Afganistanu je „NATO oformio jedinice sačinjene od trupa iz 48 zemalja s ciljem da se poveća sigurnost u zemlji“; u Libiji je „sedamnaest država partnera i saveznika preuzelo odgovornost kako bi pomogli libijskom narodu da odrede svoju sudbinu“; i na kraju „NATO nastavlja sa svojim dugoročnim opredjeljenjem da stabilizira situaciju na Balkanu“.
U stvarnom životu rat u Afganistanu ne vodi NATO već Sjedinjene Države koje nikad ne bi dozvolile da NATO kontrolira njihove snage u Afganistanu.
Realnost je ipak malo drugačija.
U stvarnom životu rat u Afganistanu ne vodi NATO već Sjedinjene Države koje nikad ne bi dozvolile da NATO kontrolira njihove snage u Afganistanu. To bi bila katastrofa. U slučaju Libije, samo tri od 28 članica NATO-a sudjeluju u ratu koji navodno vodi NATO i samo tri zemlje zapravo napadaju libijske postrojbe.
U stvarnom životu, nakon skoro jedanaest sedmica konflikta u Libiji „najmoćnija svjetska alijansa“ je ostala bez municije, nema dovoljno letjelica kako bi sprovela svoju misiju i nije u stanju nadjačati manju vojnu silu.
Izgubljeno povjerenje
U slučaju Balkana, NATO nije uspio stabilizirati region ni nakon više od 20 godina.
Američki pukovnik koji se nedavno vratio iz Afganistana mi je rekao da je jednom zatražio od oficira evropske članice NATO-a da predvodi vojni konvoj na šta mu je oficir odgovorio da je plaćen za tačno određeni broj sati te da je njegov radni dan završen. Kada ga je američki pukovnik podsjetio da je rat u tijeku, oficir je rekao „Možda vaša država sudjeluje u ratu, ali moja ne.“
Nedostatak podrške od strane Europe ratovima u Afganistanu i Libiji nije povezan sa hrabrošću evropskih vojnika niti sa njihovim borilačkim vještinama i sposobnostima. Evropljani se jednostavno ne osjećaju ugroženo kao Amerikanci i nisu zainteresirani da ulažu novac svojih poreskih obveznika u ratove u dalekim zemljama.
Evropljani se jednostavno ne osjećaju ugroženo kao Amerikanci i nisu zainteresirani da ulažu novac svojih poreskih obveznika u ratove u dalekim zemljama.
Raskorak između SAD-a i Evrope unutar NATO-a je dodatno pooštren rascjepom između centralnih i istočnoevropskih država sa jedne strane i zapadnih sa druge strane. Prve ne vide Rusiju kao prijetnju, a druge vide. Ako je NATO „ključni izvor stabilnosti u nepredvidivom svijetu“, onda neka nam je Bog na pomoći.
Još jedna činjenica: zbrka u NATO- u je dodatno rascjepila američko-evropske odnose. Američki dužnosnici traže od evropskih zemalja da troše više novaca na odbranu bez obzira na činjenicu što budžet Evropske unije za odbranu iznosi 300 milijardi dolara, što je vrlo blizu budžetu SAD-a prije napada 11.septembra.
Evropa sposobna da se brani
Ključni problem je u načinu na koji se novac troši, kao naprimjer u rasipnom programu nabavke oružja. To se neće promijeniti ukoliko lideri Evropske unije ne pokažu političku volju i želju za promjenama.
Evropska unija je sposobna da se brani uz pomoć svoje sigurnosne i odbrambene strategije (Common Security and Defense Policy- C.S.D.P) putem koje je EU već rasporedila 27 civilnih i vojnih misija po Aziji i Africi te su nedavno odobrili i 28.
misiju u Libiji.
C.S.D.P bi trebala biti nadmoćna strategija kojom će se braniti Europa. NATO treba biti povezan sa C.S.D.P i djelovati samo kada Evropa, Amerika i Kanada žele zajednički rješavati konflikte koji su od vitalnih interesa.
NATO je obavio istinski sjajan posao, ali vrijeme je da se ide dalje.
