Dženana Karabegović
Bosna i Hercegovina na području Balkana ima najveće resurse prirodne izvorske vode.
Zbog toga nevjerovatnom zvuči činjenica kako je u prošloj godini ova zemlja uvezla za oko 60 miliona eura flaširane vode, a izvezla za oko osam miliona eura.
U intervjuu za RSE Sulejman Redžić, šef katedre za ekologiju i zaštitu prirodne okoline na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu, kaže kako su za to najviše krivi političari, koji se bave sami sobom, i ne prepoznaju resurs koji bi oporavio bh. privredu i riješio nezaposlenost.
RSE: Profesore Redžiću, kako ocjenjujete kvalitet vode u BiH - kad kažem vode, mislim na prirodne resurse?
BiH, s obzirom na svoj ukupni ekološki ambijent i kvalitet, ima još uvijek izuzetno očuvane rezerve kvalitetene vode, kvalitetne i u ekološkom, ali i nekom sanitarnom, mikrobiološkom smislu.
Savremeni kolonijalizam
RSE: Kako onda objašnjavate činjenicu da je, recimo, u prošloj godini uvezeno flaširane vode u vrijednosti od 120 miliona maraka, a izvezeno svega za 17,6 miliona?
Voda, a i drugi prirodni resursi su, zapravo, jedina, istinska šansa za BiH i za bh. narod.
RSE: Neprirodno je da ovoliku količinu vode mi uvozimo, a da imamo tolike resurse vode. Kako natjerati vlasti da prepoznaju to, da iskoristimo taj kapacitet koji imamo?
Redžić: Naš politički establišment u postdejtonskoj BiH, a naročito u nekih posljednjih pet do 10 godina, jednostavno se isključivo bavi sam sobom. Ovdje ne postoje niti institucije, a niti neki utvrđeni modaliteti razvoja BiH na bilo kojem nivou njene društveno-političke i ekonomske organiziranosti. Političari BiH nisu bili u stanju da prepoznaju potrebe BiH, njene komparativne prednosti u regionu, i da je izvuku iz stanovite krize i kroz održive programe - jedan od njih je upravo program u oblasti, kako ja to metaforično često zovem, plavoga zlata. Voda u BiH je istinsko plavo zlato.
Država bi morala da posegne za uspostavom takvih instrumentarija, a to je institucionalni okvir i njegovo jačanje, da se formiraju institucije najčešće od postojećih koje su razuđene, da se napravi, kao što to imaju sve ozbiljne zemlje, institut za prirodne resurse, zatim institucije koje bi se bavile razvojnim projektima u toj oblasti i pokušale približiti taj resurs BiH najužem tržištu, kao što je, recimo, tržište Srbije koje oskudijeva izuzetno puno na pitkoj vodi. Da ne govorimo, recimo, tržište jedne Turske - tamo ima oko 70 i više miliona ljudi. Dnevna potreba čovjeka za pitkom vodom je minimalno litar, dva, i ne treba prevelika matematika da se dođe do konkretne dobiti.
Moje procjene su da se ne treba ulagati više od nekih 20 posto u jednu ekološki zasnovanu eksploataciju vodnih resursa, a da bi sve ostalo na neki način bio profit kako za instituciju koja se time bavi, tako i za širu društvenu zajednicu. U protivnom, BiH uistinu nema nikakve šanse - jer ona je bukvalno rasprodala sve privredne subjekte koje je imala, uništila je bankarski sistem i na taj način su političari uvjetovali stanje najvišeg oblika savremenog kolonijalizma.