Kako demokratija može funcionisati na Bliskom istoku

Fareed Zakaria za Time, prevela Biljana Jovićević

Kada se Frank Wisner, američki diplomata i izaslanik Baraka Obame, sreo u utorak 1.februara, sa Hosni Mubarakom, scena je vjerovatno bila veoma poznata obojici.

Već trideset godina američke diplomate bi ušle u neku od raskošnih palata na Helipolisu, u blizini Kaira odakle Mubarak vlada Egiptom, egipatski predsjednik bi uvjek imao toplu dobrodošljicu za američkog diplomatu i njih bi dvojica započeli razgovore o američko egipatskim odnosima i sudbini blikoistočnih mirovnih pregovora.

Onda bi se američki diplomata obazrivo prebacio na temu političkih reformi u Egiptu. Tenzije kod predsjednika Mubarak bi tad porasle i on bi uzvratio: “Ako ja učinim to što želite, islamski fundamentlisti bi preuzeli vlast”. Razgovor bi se potom vratio na bliskoistočni mirovni proces.

Veoma je moguće i da se ovakava verzija događaja odigrala i u utorak. Mubarak je sigurno upozorio Wisnera da bi bez njega Egipat pao u ruke radikalnih islamista iz Muslimanskog bratstva, koji predvodi egipatski islamski politički pokret.

Mubarak je veoma često podsjećao posjetioce iz Sjedinjenih država na Iran iz 1979., kada je nakon što je ostao bez podrške saveznika sa Zapada, režim šaha Reze Pahlavija, zamijenjen ružnom antiameričkom teokratijom. Ali ovoga puta američke diplomate imaju drugačiji odgovor na argumente egipatskog predsjednika.Vrijeme je da tranzicija počne!

I to je poruka koju je Barack Obama već direktno saopštio Mubaraku u telefonskom razgovoru 1.februara.

To je bio težak razgovor, rekli su zvaničnici američke administracije.Visoki savjetnici za Nacionalnu bezbjednost bili su okupljeni oko stola i preko spikerfona slušali razgovor u Ovalnoj sobi.

Mubarak je jasno kazao koliko mu je razvoj situacije lično teško pao, a Obama je pristiskao egipatskog lidera da se uzdrži od bilo kakavog nasilnog odgovora na proteste u kojima na ulicama Kaira učestvuju stotine hiljada ljudi.

Nova faza konflikta

Ali dan kasnije, te ulice, koje su bile izuzetno mirne od početka demonstracija, pretvorene su u mjesto nasilja. U Kairu, pristalice Mubaraka neki od njih i na konjima, počele su tući demonstrante.

To je bio podsjetnik da precizan kurs o tome u kom će se pravcu kretati egipatska revolucija nije jasan. Sukob između pristalica i protivnika Mubaraka označio je novu fazu konflikta.

Režim ima mnogo ljudi koje žive pod njihovim patronatom i oni se mogu boriti da bi sačuvali svoje pozicije. Ali opozicija je sada energičnija i bolja u djelovanju. A svijet i SAD poslali su Mubaraku jasnu poruku.

Što god da se dogodi u narednih nekoliko dana, neće promijeniti centralnu priču egiptske revolucije. Istoričari će zabilježiti da je 25 .januara počeo kraj Mubrakovog 30-togodišnjeg režima.

A sada ćemo testirati teoriju o kojoj su političari i stručnjaci imali dugu debatu. Hoće li više demokratije Egipat pretvoriti u radikalnu islamsku državu? Može li demokrtija funkcionisati u arapskom svijetu?

Malo ih je mislio da će ikad doći do ovoga. Na Egipat se dugo gledalo kao na duštvo koje poštuje vlast sa moćnom državom i birokratijom koja je nazadovala i korumpirana, ali sposobna da očuva mir.

“Ova zemlja bilježi izuzetan skor političke stabilnosti”, napisao je Fouad Ajami u eseju 1995. ukazujući da je u protekla dva vijeka Egipat bio pod dva režima: Monarhijom uspostavljenom 1805. i Pokretom slobodnih oficira sa kojima je na vlast 1952.došao Gamal Abdel Nasser. (Usporedbe radi Francuska je u skoro istom periodu prošla kroz revoluciju, dva cara, pet republika i kvazi fašističku diktaturu).

Iznenadna promjena kod Egipćana

Prema opštem mišljenju Egipćani su pasivni i krotki ljudi odani religiji i hijerarhiji. Ali krajem februra ulice Kaira, Aleksandrije i dugih gradova, bile su ispunjene drugačijim ljudima: masa je imala energiju, sastavljena od ljudi jake volje koja je odsala životom i nekih žena svih zajedno odlučnih da upravljaju svojom sudbinom i postanu gospodari sopstvenih života.

Šta se promijenilo? Prije svega, Egipćani nikada nijesu bili tako poslušni ako što sugeriše njihova reputacija. Egipatsko društvo je iznjedrilo prilično političkog aktivizma, od islamskih radikala, marksista do arapskih nacionalista i leberala. Ali sve od kraja 1950-tih, režim je slamao civilno društvo, gasio političke partije, zatavrao novine, političare slao u zatvor, podmićivao sudije i ućutkivao intelektualce.

U posljednje tri decenije Egipat je postao mjesto gdje je svega nekoliko ozbiljnih knjiga napisano, univerziteti su nadzirani, štampa pažljivo praćena, kao i stranke, a ljudi strogo vodili računa o tome što će javno reći.

U posljednjih 20 godina borba protiv islamskih terorističkih grupa često je generisala brutalnog nasilnika - omogućavajući Mubarakovom režimu da još snažnije udari po egipatskom društvu u ime bezbjednosti.

Egipat je imao određenog uspjeha, i ironično, i to je i pomoglo podsticanju promjena. Tokom protekle decenije Egipat je reformisao ekonomiju. Od sredine 90-tih prošlog vijeka uspio je uspostaviti poredak koji mu je omogućio da dobije zajam od Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, i to ih je natjeralo da se riješe najlošijeg dijela nečega što bi se moglo okarkterisati kao socijalistički ekonomski sistem.

Posljednjih je godina Mubarak na nagovor sina Gamala, bankara obučenog na Zapadu, izveo set odrješitih promjena u kabinetu, sa ambicionznim ciljem restruktuiranja egipatske ekonomije, sniženjem poreza i tarifa, eliminišući regulaciju i smanjujući dodatke.

Od 2006. do 2008 . egipatska ekonomija je porasla za oko 7% na godišnjem nivou, i čak i prošle godine nakon ekonomske krize zabilježen je privredni rast od skoro 6%. Dugo izolavan iza zidova protekcionizma, sa medijima na usluzi režimu, Egipat je takođe postao više povezan sa svijetom kroz nove komunikacione tehnologije.

Revolucija rastućih očekivanja

Zašto bi ekonomski napredak izazvao proteste? Rast probuđuje na bolje, mijenja na bolje, zabrinjava smirene i proizvodi nejednakost i nesigurnost. Takođe kreira nova očekivanja i zahtjeve. Tunis se nije razvijao tako brzo kao Egipat, ali su takođe bili previše korumpirani i rezulat vrenja dakazao je da se režim nije mogao nositi sa tim.

Aleksis Tokvil jednom je primijetio da je”najopasniji momenat za lošu vladu trenutak kada počne da reformiše samu sebe”. To je fenomen koji politički eksperti zovu “revolucija rastućih očekivanja”. Diktaturama je teško da se nose sa promjenama, zato što zbog strukture vlasti koju su uspostavili ne mogu da odgovore na nove dinamične zahtjeve, koje pred njima postavljaju građani.

Tako je bilo u Tunisu, tako je i u Egiptu. Nezaposlenost mladih i cijene hrane možda su bili neposredan povod, ali u pozadini je zapravo rast, obnova populacije podstaknute novim ekonomskim vjetrovima, povezanost sa ostakom svijeta.(Primjećujemo da zemlje koje više zaostaju, poput na primjer Sirije ili Sjeverne Koreje, bilježe veću stabilnost.)

Mubarak je napravio nekoliko koraka naprijed u ekonomiji serijom grubih poteza, što ga je u političkom smislu unazadilo.

Omogućavajući nešto otvorenije parlamentarne izbore 2005, režim je promijenio kurs, ali ih je masivno lažirao 2010., redukujući učešće Muslimanskog bratstva u parlamentu sa 88 na nula.

Ayman Nour, koji je bio protivkandidat Mubaraku na predsjedničkim izborima 2005. uhapšen je na osnovu izmišljenih optužbi, zatvoren, mučen i na kraju pušten iz zatvora 2009.

Mubrak je omogućio djelimičnu slobodu govora i slobodu parlamenta na izborima 2005, ali je onda revidirao to malo otvaranje koje je tada napravio. Sudije i advokati koji su se suprostavili režimu bili su procesuirani.

Na ključnom pitanju, političkog nasljednika, Mubarak je naljutio i razočarao mnoge Egipćane, uključujući i neke od članova njegovog kabineta, koji su vjerovali da će 2011 biti godina tranzicije vlasti sa Egiptom bez njega. (Mnogi od tih savjetnika, da budemo jasni, nadali su se da će njihov gazda Gamal Mubarak, možda preuzeti kontrolu nad političkom atmosferom. Ali su se nadali i da bi sistem mogao postati više otvoren).

Prošle je godine Mubarak signalizirao da namjerava da se kandiduje i za šesti madat, iako je 82-šnjak slabog zdravlja. Bio je to znak da bez obzira na progres napravljen u ekonomiji, ozbiljne političke reforme i dalje su nezmislive.

Promjena bez presedana

Da je Mubarak obećao prošle godine umjesto ovog 1.februra da se neće ponovo kandidovati bio bi doživljen kao reformator koji uvodi svoju zemlju u novu eru. Danas to izgleda suviše malo i suviše kasno. Ali njegova će reputacija najviše zavisiti od toga koja će ga vrsta režima naslijediti. Ako Egipat potone u haos ili postane iranski tip teokratije, ljudi bi mogli gledati na Mubarakov režim s nježnošću.

Ironično, ako Egiptu krene na bolje i preraste u funkcionalnu demokratiju, njegova zaostavština kao diktatora koji je vladao zemljom prije dobijanja većih sloboda biće pomiješana. Kakva će biti?

Svako ko daje sigurna predviđanja zavarava se. Egipat je prostrana, kompleksna zemlja i u toku je promjena bez presedana. To su definitivo signali za nevolju. Kada je Pew Research Centar (PRC) istraživao arapski svijet prošlog aprila, našli su da Egipćani imaju poglede koji će za moderno oko zapada izledati kao ekstremni.

Istraživanje PRC je pokazalo da 82 % Egipćana podržava kamenovanje kao kaznu za odrasle, 84% podržava smrtnu kaznu za muslimane koji se odreknu religije, a između modernizatora i fundamentaliste, 59% građana se identifikuje sa fundamentalistima.

To je sasvim dovoljno za rast zabrinutosti da bi se mogao dogoditi iranski stil režima. Osim što ovo nije sve što je pokazalo Pew istraživanje. Ispitivanje iz 2007. je pokazalo da 90% Egipćana podržava slobodu religije, 88% nezvisno sudstvo, 75% se protivi cenzuri i, ako je vjerovati izvještajima iz 2010., velika većina vjeruje da je demokratija najpoželjniji izbor od bilo koje vrste vlasti.

Ostajem ubijeđen da je strah od egipatske teokratije previše naduvan. Šitski Iran je model za ne -državu, svakako ne sa sunitsko arapsko društvo kakvo je Egipat.

Nacija je vidjela oboje, i Mubrakov režim i iranske mule, i ne želi ni jedan ni drugi.Više im je poželjan prospekat jedne “neslobodne demokratije” u kojem će Egipat postati zemlja sa razumno slobodnim i fer izborima, ali će izabrana većina biti restriktivna u individulanim pravima i slobodama, ograničavajući civilno društvo i koristeći državu kao instrument moći. Strah je, drugim riječima, manje od Irana, više od Rusije.

Uloga vojske

Moja je nada da će Egipat izbjeći ovaj put. Ne mogu doduše reći i da će tako biti. Ali, dosta činjenica govori da bi demokratija u Egiptu mogla funkcionisati.

Prvo, vojska koja ostaje rezolutno sekularna, će osujetiti bilo koji pokušaj formiranja religioznog političkog poretka u zemlji. Egipatska će vojska vjerovatno morati da se u sopstvenim redovima izbori za demokrtizaciju uklanjanjem nekih elementa vojne diktature, budući da je vojna elita uglavnom podržavana od sistema, ali ona je popularna i dovoljno moćna da će biti u stanju da povuče određene linije.

U Egiptu, kao i u Turskoj , armija ima šansu da igra vitalnu ulogu u modernizaciji društva i prevenciji ulaska religije u politiku.

Egipatsko civilno društvo bogato i kompleksno i ima bogato liberalno utemeljenje. Od Napoleonove invazije Egipta 1798., Egipćani su željeli da budu u korak sa Zapadom. Liberalni tokovi i mišljenja u politici rapidno su se širili zemljom naročito 1880-tih, 1920-tih i 1950-tih. Egipatski Fundamentalni zakon koji datira iz 1882.bio je napredak za skoro cijelu Aziju i Bliski istok kao najbolji Ustav tog vremena.

Egipat takođe zadržava neke tvrde elemente liberalnog ustavnog poretka, glavno od njih je pravosuđe koje se branilo od prekomjerne državne moći, decenijama.U jednoj fascinantnoj i pravovremenoj knjizi objavljenoj 2008. 'Egipat nakon Mubaraka', Bruce Rutherford sa Colgate unverziteta detaljno opisuje dugotrajnu i upornu borbu sudstva da sačuva nezavisnost, čak i pod vojnom diktaturom. Posljenji potezi u cilju otvaranja u pravcu tržišne ekonomije takođe su kreirali novu poslovnu elitu koja ima uporište u liberalnom ustavnom poretku.

Moguće je naravno da se ekonomske reforme neće nastaviti. Kao u mnogim državama politika koja ukida subvencije i uništava zaštićene industrijske grane izaziva anksioznost i stvara opoziciju poslovnim oligarsima (koji često ispada budu oni koji su zaštićeni). Ali imajući u vidu da će Egiptu trabati ekonomski rast, neće biti moguće vratiti nazad osnovnu bazu koja se tiče slobodnog tržišta.Takva politika zahtijeva bolje sudove i zakone, plus borbu protiv korupcije, kao i i napredak u obrazovanju. I tokom vremena oni će stvoriti srednju klasu sve više nezavisnu od države.

Islam kao jezik opozicije

Pravi izazov ostaje uloga islama, islamskih fondamentalista i Muslimanskog bratsva. Islam ima specijalnu ulogu u Egiptu i širom arapskog svijeta , ali je važno shvatiti zašto. Sekularni diktatori su vladali tim zemljama decenijama bezobzirno gušeći svaki politički aktivizam. Jedino mjesto gdje nijesu mogli pucati bile su džamije, tako da su one postale centar političkog aktivizma i diskursa, a islam je postao jezik opozicije.

Nije za poricanje da je za mnoge Egipćane “islam rješenje “ kako glasi slogan Muslimanskog bratstva. Ali ova grupa je mamac za egiptsko društvu zato što je bila proganjana decenijama. Jednom kada se bude takmičila na tržištu ideja, mogli bi shvatiti da su ljudi više zabrinuti za teme kao što su kompetentnost vlade, korupcija i privredni rast nego ideološka pitanja.

Ta pitanja bliska svakodnevim problemima su bila u srcima demonstranta, ne samo u Egiptu nego i u Tunisu. Bilo je fascinatno gledati kako je legendarna Arapska ulica konačno u erupciji i to spontanoj i slobodnoj. Ispostavilo se da nije bila motivisana blikoistočnim mirovnim procesom i Palestincima.

Izraelski strahovi

Izrael je regovao na dešavanja u Egiptu kao na horor, ubijeđeni da bilo kakva promjena znači manju sigurnost za njihovu zemlju. Uopšteno gledano, to je istina. Mir između Egipta i Izraela nikada nije bio između dva naroda, već između njihovih režima. Izrael bi se mogao zapitati kakavu će politiku primijeniti da uspostavi stabilnost sa demokrtskim Egiptom.

Teško će biti izliječiti sve, ali ako Izrael ponudi prihvatljiv dogovor sa Palestincima, to će sigurno pomoći u ubjeđivanju egipatskog naroda da izrael ne želi da tlači Palestince.

Izazov za Izrael je izazov i za SAD. Egipatsko javno mnjenje ima uvraženo mišljenje da Amerika godinama podržava diktatorske režime, nudeći bezuslovu podršku Izraelu. I Vašington će takođe morati da se zapita šta da preduzme da ima dobre odnose ne samo sa egipatskom armijom već i sa narodom. A to će značiti izbjegavanje pretjeranih reakcija, zajedno sa Izraelom, da svaki korak društva ka socijalnom konzervatizmu ocijeni kao džihad.

Tražiti od žena da nose velove je različito od traženja od muškaraca da nose samoubilačke pojase. Ako se SAD usprotive svakom izražavanju religioznosti, naći će se u poziciji da ne razumiju ili ne mogu da sarađuju sa novim više demokratskim Bliskim istokom.

Najinteresantniji aspekat protesta i u Tunisu i u Egiptu je kako se Amerika veoma malo nadzire u javnoj slici. Onima na ulici svakako nijesu u centru brige bile SAD, dok je sam Barak Obama došao u fokus nakon što je jasno pokazao da želi da pomogne u pritisku na Mubaraka da odstupi.

Post-američka revolucija

U Tunisu , Amerika je igrala još i manju ulogu. Na čudan način to bi moglo biti posljedica i pristupa predhodnog američkog predsjednika Džordža Buša i sadašnjeg Baraka Obame, regionu.

Nakon 11.septembra Buš je na neprijatan način ukazao na problem diktatura u arapskom svijetu, na način na koji je bilo nemoguće ignorisati. Ali on je diskreditovao cilj sa spoljnom politikom duboko nepopularnom za arapski svijet (rat u Iraku, podrška Izraelu isl.). Mubarak je 2005-te bio u mogućnosti da potre demokratski aktivizam, poentirajući na tome da se zapravo raspravljaju sa američkom agendom za Egipat.

Obama se, nasuprot tome, povukao od previše ohole, agresivne američke uloge, što je omogućilo egipatskim liberalima i demokratama da nađu sopstveni glas bez toga da ih etiketiraju kao “američke kučiće”.(Čak i nedavno je pro -Mubarakova grupa upozorila da “spoljne sile” pokušavaju da destabilizuju Egipat, ali nije upalilo). Zapravo, protesti u Egiptu, Tunisu, Jordanu i drugdje rezonovale su sa arapskim svijetom, zato što dolaze od njega, odatle su potekli prvobitno, i motivisani su brigom za obične Arape.

Za pet dekada Bliski istok se na silu hranio političkim dikursom baziranim na velikim ideologijama. Za Irance Amerika nije samo zemlja ili super sila već “Veliki satana”. Ono što se dešava u Egiptu i Tunisu mogao bi biti povratak više normalnoj politici, motivisanoj na realnostima modernog svijeta, utemeljenoj u stanju svake zemlje pojedinačno.U tom smislu to bi mogla biti prva bliskoistočna post-američka revolucija.