Charles Recknagel, RSE (Prevela: Ena Stevanović)
Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev tvrdi da se u Rusiji razvija demokratija. Ali da li on pod tim podrazumijeva demokratiju kakva je prisutna na zapadu? Da li s početkom nove decenije Rusija planira lažnu demokratiju zamijeniti pravom?
Neko bi to doista i mogao pomisliti nakon što posluša govor ruskog predsjednika Medvedeva koji se odnosi prije svega na pitanje demokratije.
Pomenuti govor je održao u septembru prilikom Yaroslavi foruma globalne politike na kojem je snažno tvrdio da se Rusija potpuno uklapa u univerzalne demokratske standarde. Medvedev kaže da je jedini razlog za to da se Rusija još uvijek nije potpuno prilagodila tim standardima to što je demokratija u u toj zemlji prilično nova pojava.
„Snažno se suprotstavljam svima onima koji misle da u Rusiji nema demokratije i da ovdje prevladavaju autoritarne tendencije. To nije tačno. U Rusiji nesumnjivo postoji demokratija. To je mlada, nezrela, neiskusna, nesavršena, ali ipak demokratija,“ rekao je Medvedev.
Retorika Medvedeva je privukla pažnju jer sugerira da je Kremlin zanemario svoj dugoročni argument da je Rusija „posebna slučaj demokratije“, tako opravdavajući mnoge autoritarne aktivnosti.
TV maraton sa pitanjima i odgovorima premijera Rusije Vladimira Putina, 16.12.2010.Taj „poseban slučaj demokratije“ koji je politički analitičar Vladislav Surkov nazvao „suverena demokratija“ je zapravo ostvarenje cilja kojim bi Rusija postala stabilna „demokratska“ zemlja tako što bi sva moć bila u rukama moćnog lidera kojeg podržava vodeća politička partija. Lider je naravno Vladimir Putin, a stranka je dominantna i vladajuća „Ujedinjena Rusija“ koja je i formirana da ga podrži.
Ukoliko je Rusija doista mlada demokratska zemlja u pravom smislu te riječi, to bi predstavljalo veliki iskorak ne samo za Putinovu ideologiju nego i za političke standarde većine susjednih zemalja.
Širom Azije, suverena demokratija ostaje rastući biznis. Nezrela demokratija, nacionalna demokratija ili kako god se nazivala, je politički sistem koji je prisutan od centralne Azije do Singapura, gdje vlade daju građanima ekonomske i socijalne slobode, ali i dalje imaju politički monopol.
Izgovor je uvijek taj da „potpuna demokratija“ ne odgovara lokalnim uvjetima i da bi gubitak monopola nad ključnim faktorima ko što je ekonomija izazvao haos i oslabio ekonomski razvoj, što nikako nije u „nacionalnom interesu“. Kina se uklapa u istu sliku, mada kineski lideri nemaju pretenzije da teže bilo kakvom obliku demokratije.
S obzirom na dominaciju ovakve ideologije širom regije, treba aplaudirati Medvedevu i njegovom „odavanju počasti“ univerzalnoj demokratiji, posebno izjavi koja glasi:
„Ne samo da vjerujem u demokratiju kao politički režim i oblik vladavine, već vjerujem da bi primjena demokratije omogućila da milioni ljudi u našoj zemlji i svijetu budu spašeni od poniženja i siromaštva.“
Iskrivljeni oblik demokratije
Ali ne možemo ne primijetiti da postoji ogroman raskorak između te „priče o demokratiji“ i trenutne situacije u Rusiji. Ovogodišnji događaji su pokazali da se taj raskorak ne smanjuje s vremenom. Dešava se upravo suprotno.
Prvi primjer za to je suđenje političaru iz oporbe Mikhailu Khodorkovskom koje se očekuje ovog mjeseca, a drugi primjer je odluka da se nastavi gradnja ceste kroz zaštićenu šumu Khimki blizu Moskve protiv čega su mnogi protestovali. Oba slučaja se jasno odnose na javnost i pokazuju da će oni koji se suprotstave vladajućoj eliti biti sankcionisani.
Nije ni čudo da diplomatske prepiske Američke ambasade u Moskvi koje je objavio Wikileaks tako jasno opisuju stanje u Rusiji. Dok Medvedev govori o tome kako vjeruje u pet univerzalnih pravila demokratije, uključujući „pravnu implementaciju humanih vrijednosti i ideala“, Wikileaks tvrdi da je Rusija (p)ostala mafijaška zemlja.
U jednoj od prepiski, američki ambasador John Beyrle je izjavio da je „direktna povezanost moskovske gradske vlasti sa kriminalom dovela do mnogih nepravilnosti te da vlada više liči na kleptomansku organizaciju nego na vladu.“
U drugoj diplomatskoj prepiski, britanski predstavnik u ruskom Uredu za vanjska pitanja Michael Davenport je izjavio da u Rusiji vlada „korumpirana autokratija“, a američki sekretar odbrane Robert Gates u prepisci State Departmentu kaže da je „ruska demokratija iščezla“.
Ove izjave su daleko od govora koji je održao Medvedev i, ako Rusija doista gradi demokratiju, mnogi misle da se radi o nekom njenom neprepoznatljivom obliku.
Christopher Walker, direktor studija za „Freedom House“ je to formulisao ovako:
„Bitno je prepoznati da je ovo što oni sugeriraju jedan iskrivljeni oblik demokratije. Ovo su autoritarni sistemi u kojima nije dozvoljena smislena politička diskusija, u kojima nije dozvoljeno smisleno političko nadmetanje, sud nije nezavistan, zapravo to je sistem koji zloupotrebljava civilno društvo. Dakle, nikakva rasprava o liberalnoj demokratiji u ovom kontekstu ne dolazi u obzir.“
Zašto onda Medvedev u svojim govorima tvrdi da je Rusija demokratska zemlja?
Walker navodi da jedan od razloga može biti taj da se u današnje vrijeme bilo koja vlada, pa i autoritarna, teško može izraziti u nedemokratskim terminima. Trijumf demokratije nakon Hladnog rata je zadao težak udarac totalitarizmu i ideologijama koje su s njim povezane. Stoga, nije se lako suprotstaviti demokratiji kao globalnom brendu.
„Vlastima nije ugodno priznati da zapravo razvijaju novi oblik autoritarizma. Zbog svoje domaće i međunarodne „publike“, oni prisvajaju termin demokratija zbog vlastite koristi. Pitanje je stoga kako se interpretira pojam demokratija,“ kaže Walker.
Izazov "slobodnih jahača"
Interpretirati pojam demokratija, najvažniji pojam u Medvedevom govoru bi značilo odgonetnuti da li je Moskva svoju labavu viziju demokratije odlučila prikazati kao primjer univerzalnih demokratskih vrijednosti. Zagovarači demokratije to smatraju još opasnijim od ruskih tvrdnji da oni razvijaju svoj vlastiti „nacionalni“ oblik demokratije.
Avioni ispuštaju dim u bojama ruske zastave iznad Kremlina, Moskva, svibanj 2010.Ivan Krastev iz Centra za liberalne strategije lociranog u Sofiji tu novu opasnost opisuje ovako:
„Ono s čim se svijet danas suočava nije izazov neke ideologije, već izazov „slobodnih jahača“. I Rusija i Kina pokušavaju igrati ulogu parazita naspram zapadnih institucija i zapadnih ideala, umjesto da osmisle neku jasnu alternativu. Jer da bi se osmislila alternativa, potrebno je snositi odgovornost za ono što se radi.“
Krastev dodaje da su Kremlinovi suradnici preveliki oportunisti da bi sami razvili neke nove ideje. On tvrdi da su oni to pokušali, ali da je to bilo tegobno kako za njih tako i za narod kojeg su već iscrpile komunističke demagogije.
„Jedini ozbiljan pokušaj se desio nakon Narandžaste revolucije u Ukrajini kada je ruska vlada uložila prilično mnogo energije i sredstava u ideju suverene demokratije. Ali u posljednje dvije do tri godine, mnogo je zanimljivije posmatrati kako se Rusija pokušava prikazati kao država u kojoj vlada zapadna demokratija nego što pokušava objasniti svoje specifičnosti i svoj „alternativni“ model",“ kazao je on.
Ruski lideri su spoznali da je mnogo lakše i mnogo učinkovitije pričati o tome da je Rusija već demokratska zemlja, dok u njoj i dalje vlada autoritarni režim. Ovakav pristup je izdvojio Rusiju od zemalja koje potpuno odbijaju demokratske principe i pomaže da se razotužaju kritičari time što se ostavlja mogućnost da će jednog dana priča o demokratiji postati stvarnost.
Ali ista ta dotjerana priča ne smije omogućiti da se maskiraju oni trenuci kada ruski lideri govore o svojim stavovima prema demokratiji na mnogo spontaniji i manje pozitivan način. Medvedev je ove godine imao jedan takav momenat koji će zasigurno ostati zapamćen. U junu ove godine, ruski predsjednik je kritikovao napore Kirgistana da postane prva parlamentarna demokratska zemlja u Centralnoj Aziji i pri tome je izjavio:
„Uzimajući u obzir da vlada ni sad nije u stanju da uspostavi red, ne razumijem kako bi tu funkcionisala parlamentarna demokratija.“
Govoreći o sastanku zemalja G-20 u Torontu, Medvedev je dodao:
„Zar ovo neće dovesti do niza vječnih problema, do nesuglasica u parlamentu, do povećanja moći ovih ili onih političkih grupa, do konstantnog prenošenja vlasti s jednih na druge i na kraju- neće li ovo pomoći onima sa ekstremnim stajalištima da dođu na vlast?“
Ovakvu vrstu briga autoritarne vlasti ne mogu izbjeći, već se moraju s njima suočiti tako što će razvijati demokratiju i „počistiti ispred vlastitih vrata“. Ovo samo pokazuje koliko se malo promijenio način mišljenja u Moskvi, uprkos Medvedevom govoru na forumu Yaroslavi.
Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev tvrdi da se u Rusiji razvija demokratija. Ali da li on pod tim podrazumijeva demokratiju kakva je prisutna na zapadu? Da li s početkom nove decenije Rusija planira lažnu demokratiju zamijeniti pravom?
Neko bi to doista i mogao pomisliti nakon što posluša govor ruskog predsjednika Medvedeva koji se odnosi prije svega na pitanje demokratije.
Pomenuti govor je održao u septembru prilikom Yaroslavi foruma globalne politike na kojem je snažno tvrdio da se Rusija potpuno uklapa u univerzalne demokratske standarde. Medvedev kaže da je jedini razlog za to da se Rusija još uvijek nije potpuno prilagodila tim standardima to što je demokratija u u toj zemlji prilično nova pojava.
„Snažno se suprotstavljam svima onima koji misle da u Rusiji nema demokratije i da ovdje prevladavaju autoritarne tendencije. To nije tačno. U Rusiji nesumnjivo postoji demokratija. To je mlada, nezrela, neiskusna, nesavršena, ali ipak demokratija,“ rekao je Medvedev.
Retorika Medvedeva je privukla pažnju jer sugerira da je Kremlin zanemario svoj dugoročni argument da je Rusija „posebna slučaj demokratije“, tako opravdavajući mnoge autoritarne aktivnosti.
Ukoliko je Rusija doista mlada demokratska zemlja u pravom smislu te riječi, to bi predstavljalo veliki iskorak ne samo za Putinovu ideologiju nego i za političke standarde većine susjednih zemalja.
Širom Azije, suverena demokratija ostaje rastući biznis. Nezrela demokratija, nacionalna demokratija ili kako god se nazivala, je politički sistem koji je prisutan od centralne Azije do Singapura, gdje vlade daju građanima ekonomske i socijalne slobode, ali i dalje imaju politički monopol.
Izgovor je uvijek taj da „potpuna demokratija“ ne odgovara lokalnim uvjetima i da bi gubitak monopola nad ključnim faktorima ko što je ekonomija izazvao haos i oslabio ekonomski razvoj, što nikako nije u „nacionalnom interesu“. Kina se uklapa u istu sliku, mada kineski lideri nemaju pretenzije da teže bilo kakvom obliku demokratije.
S obzirom na dominaciju ovakve ideologije širom regije, treba aplaudirati Medvedevu i njegovom „odavanju počasti“ univerzalnoj demokratiji, posebno izjavi koja glasi:
„Ne samo da vjerujem u demokratiju kao politički režim i oblik vladavine, već vjerujem da bi primjena demokratije omogućila da milioni ljudi u našoj zemlji i svijetu budu spašeni od poniženja i siromaštva.“
Iskrivljeni oblik demokratije
Ali ne možemo ne primijetiti da postoji ogroman raskorak između te „priče o demokratiji“ i trenutne situacije u Rusiji. Ovogodišnji događaji su pokazali da se taj raskorak ne smanjuje s vremenom. Dešava se upravo suprotno.
Prvi primjer za to je suđenje političaru iz oporbe Mikhailu Khodorkovskom koje se očekuje ovog mjeseca, a drugi primjer je odluka da se nastavi gradnja ceste kroz zaštićenu šumu Khimki blizu Moskve protiv čega su mnogi protestovali. Oba slučaja se jasno odnose na javnost i pokazuju da će oni koji se suprotstave vladajućoj eliti biti sankcionisani.
Nije ni čudo da diplomatske prepiske Američke ambasade u Moskvi koje je objavio Wikileaks tako jasno opisuju stanje u Rusiji. Dok Medvedev govori o tome kako vjeruje u pet univerzalnih pravila demokratije, uključujući „pravnu implementaciju humanih vrijednosti i ideala“, Wikileaks tvrdi da je Rusija (p)ostala mafijaška zemlja.
U jednoj od prepiski, američki ambasador John Beyrle je izjavio da je „direktna povezanost moskovske gradske vlasti sa kriminalom dovela do mnogih nepravilnosti te da vlada više liči na kleptomansku organizaciju nego na vladu.“
U drugoj diplomatskoj prepiski, britanski predstavnik u ruskom Uredu za vanjska pitanja Michael Davenport je izjavio da u Rusiji vlada „korumpirana autokratija“, a američki sekretar odbrane Robert Gates u prepisci State Departmentu kaže da je „ruska demokratija iščezla“.
Walker: Ovo su autoritarni sistemi u kojima nije dozvoljena smislena politička diskusija, u kojima nije dozvoljeno smisleno političko nadmetanje, sud nije nezavistan, zapravo to je sistem koji zloupotrebljava civilno društvo.
Ove izjave su daleko od govora koji je održao Medvedev i, ako Rusija doista gradi demokratiju, mnogi misle da se radi o nekom njenom neprepoznatljivom obliku.
Christopher Walker, direktor studija za „Freedom House“ je to formulisao ovako:
„Bitno je prepoznati da je ovo što oni sugeriraju jedan iskrivljeni oblik demokratije. Ovo su autoritarni sistemi u kojima nije dozvoljena smislena politička diskusija, u kojima nije dozvoljeno smisleno političko nadmetanje, sud nije nezavistan, zapravo to je sistem koji zloupotrebljava civilno društvo. Dakle, nikakva rasprava o liberalnoj demokratiji u ovom kontekstu ne dolazi u obzir.“
Zašto onda Medvedev u svojim govorima tvrdi da je Rusija demokratska zemlja?
Walker navodi da jedan od razloga može biti taj da se u današnje vrijeme bilo koja vlada, pa i autoritarna, teško može izraziti u nedemokratskim terminima. Trijumf demokratije nakon Hladnog rata je zadao težak udarac totalitarizmu i ideologijama koje su s njim povezane. Stoga, nije se lako suprotstaviti demokratiji kao globalnom brendu.
„Vlastima nije ugodno priznati da zapravo razvijaju novi oblik autoritarizma. Zbog svoje domaće i međunarodne „publike“, oni prisvajaju termin demokratija zbog vlastite koristi. Pitanje je stoga kako se interpretira pojam demokratija,“ kaže Walker.
Izazov "slobodnih jahača"
Interpretirati pojam demokratija, najvažniji pojam u Medvedevom govoru bi značilo odgonetnuti da li je Moskva svoju labavu viziju demokratije odlučila prikazati kao primjer univerzalnih demokratskih vrijednosti. Zagovarači demokratije to smatraju još opasnijim od ruskih tvrdnji da oni razvijaju svoj vlastiti „nacionalni“ oblik demokratije.
„Ono s čim se svijet danas suočava nije izazov neke ideologije, već izazov „slobodnih jahača“. I Rusija i Kina pokušavaju igrati ulogu parazita naspram zapadnih institucija i zapadnih ideala, umjesto da osmisle neku jasnu alternativu. Jer da bi se osmislila alternativa, potrebno je snositi odgovornost za ono što se radi.“
Krastev dodaje da su Kremlinovi suradnici preveliki oportunisti da bi sami razvili neke nove ideje. On tvrdi da su oni to pokušali, ali da je to bilo tegobno kako za njih tako i za narod kojeg su već iscrpile komunističke demagogije.
„Jedini ozbiljan pokušaj se desio nakon Narandžaste revolucije u Ukrajini kada je ruska vlada uložila prilično mnogo energije i sredstava u ideju suverene demokratije. Ali u posljednje dvije do tri godine, mnogo je zanimljivije posmatrati kako se Rusija pokušava prikazati kao država u kojoj vlada zapadna demokratija nego što pokušava objasniti svoje specifičnosti i svoj „alternativni“ model",“ kazao je on.
Ruski lideri su spoznali da je mnogo lakše i mnogo učinkovitije pričati o tome da je Rusija već demokratska zemlja, dok u njoj i dalje vlada autoritarni režim. Ovakav pristup je izdvojio Rusiju od zemalja koje potpuno odbijaju demokratske principe i pomaže da se razotužaju kritičari time što se ostavlja mogućnost da će jednog dana priča o demokratiji postati stvarnost.
Ali ista ta dotjerana priča ne smije omogućiti da se maskiraju oni trenuci kada ruski lideri govore o svojim stavovima prema demokratiji na mnogo spontaniji i manje pozitivan način. Medvedev je ove godine imao jedan takav momenat koji će zasigurno ostati zapamćen. U junu ove godine, ruski predsjednik je kritikovao napore Kirgistana da postane prva parlamentarna demokratska zemlja u Centralnoj Aziji i pri tome je izjavio:
„Uzimajući u obzir da vlada ni sad nije u stanju da uspostavi red, ne razumijem kako bi tu funkcionisala parlamentarna demokratija.“
Govoreći o sastanku zemalja G-20 u Torontu, Medvedev je dodao:
„Zar ovo neće dovesti do niza vječnih problema, do nesuglasica u parlamentu, do povećanja moći ovih ili onih političkih grupa, do konstantnog prenošenja vlasti s jednih na druge i na kraju- neće li ovo pomoći onima sa ekstremnim stajalištima da dođu na vlast?“
Ovakvu vrstu briga autoritarne vlasti ne mogu izbjeći, već se moraju s njima suočiti tako što će razvijati demokratiju i „počistiti ispred vlastitih vrata“. Ovo samo pokazuje koliko se malo promijenio način mišljenja u Moskvi, uprkos Medvedevom govoru na forumu Yaroslavi.