Nepovjerenje među narodima, koje potpiruju dnevnopolitička prepucavanja, i dalje je prisutno u bh. društvu. Bolna je činjenica da se djeca od malih nogu razdvajaju pohađajući podijeljene škole. Kako pokazati mladima da je bogastvo u različitostima, pitanje je za koje je Obrazovni centar za demokratiju i ljudska prava CIVITAS pokušao naći odgovor. Ova nevladina organizacija je tokom vikenda u Sarajevu organizovala obuku učenika, nastavnika i roditelja o “obrazovanju u različitostima”, kako bi djecu i mlade edukovali o interkulturalizmu.
Fenomen “dvije škole pod jednim krovom” surova je stvarnost Bosne i Hercegovine. Oko 50 podijeljenih škola u BiH oslikavaju kulturne raskole u državi, te su postali sredstva za razdvajanje tri konstitutivna naroda.
Podijeljene škole nastale su poslije rata zbog dubokog uplitanja politike u obrazovni sistem, te različitih načina obrazovanja, nastavnih planova i programa.
Maja Torla učenica je Gimnazije u Mostaru koja funkcioniše kao dvije škole pod istim krovom. Za Maju je bogatstvo u različitostima i voli upoznavati osobe drugačije vjere i nacije, ali većini njenih drugova iz škole to predstavlja smetnju.
„Normalno, svi ne dijele moje mišljenje i moju perspektivu. Nije to toliko očito i vidljivo koliko ja poznajem i čujem ponekad sa strane kako određeni imaju predrasude samo zato što su njihovi roditelji na njih to prenijeli, zato što nisu mogli oprostiti onima sa druge strane koji su ubili za vrijeme rat i drugih sukoba njihovu djecu, rođake, itd.“, kaže Maja.
Djeca u podijeljenim školama uče različitu istoriju, geografiju i maternji jezik, Razdvojeni su zidovima, a i predrasudama. Učenici danas vrlo površno poznaju pripadnike drugih nacionalnih grupa koje žive u BiH.
Osnovna školaTina Čuljak, školski psiholog iz Srednje strukovne škole u Širokom Brijegu, kaže da su stereotipi itekako prisutni kod djece školskog uzrasta.
„U Širokom sve su katolici. Zaista je teško njima prihvatiti bilo kakav drugi način života ukoliko se ne upoznaju sa ljudima koji imaju drugačiju kulturu i drugačiju pozadinu, i onda je njima možda taj stereotip još jače naglašen iz razloga što vrlo malo imaju mogućnosti da upoznaju pogotovo svoje vršnjake druge nacije, vjere. Vrlo malo njih je imalo doticaja, a većina njih su od roditelja slušali priče“, kaže Čuljak.
Nakon rata veliki broj mulikulturalnih sredina ostale su etnički čiste. U tim sredinama djeca nemaju prilike da se druže sa djecom druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Stoga i ne čude predrasude koje su najčešće proizišle iz kućnog odgoja.
Barijere u glavama
Roditelji insistiranjem da njihova djeca idu u školu sa svojim sunarodnicima i budu obrazovana na "svom" jeziku i kulturi zakidaju svoju djecu, mišljenje je majke Belme Ćurovac.
„Možda je dobar primjer u našem okruženju susjedna opština u RS Novo Goražde gdje ima dosta bošnjačkih povratnika. Ta opština udaljena je pet kilometara od Goražda. Roditelji bošnjačkih učenika dovoze svoju djecu u škole u Goraždu mada imaju osnovnu školu u svojoj opštini zbog toga što ta škola radi prema nastavnom programu RS. I to su ti stereotipi za mene - znači djeci je nametnuto, roditelj želi da dijete ide u školu u Federaciji a ne u njegovom mjestu boravka u RS“, smatra ona.
Da li djeca uopšte primjećuju predrasude i netrpeljivost prema drugim i drugačijim, pitali smo učenike iz Širokog Brijega, Bijeljine i Goražda:
„U Širokom Brijegu većinom su svi jednaki, pa i nema takvih sukoba među učenicima, ali naravno da ima predrasuda prema pripadnicima drugih nacija.“
„U suštini ima, ali niko se nije baš toliko izjašnjavao. Ali u mojoj školi baš i nema.“
„Pretežno su Bošnjaci, ali ipak družimo se i sa ovim manjinama. Trebamo se družiti, nema veze koja je nacija, vjera ili generacija - to je najvažnije.“
Razvoj interkulturalne svijeti mladih i promoviranje tolerancije i dijaloga u postkonfliktnom društvu kao što je BiH težak je zadatak za odrasle. Taj process treba započeti kroz obrazovanje, smatra nastavnica u zeničkoj Osnovnoj školi “Skender Kulenović” Amra Muslić.
„Mislim da su djeca dok odrastaju nekako, možda nesvjesno ili je to posljedica rata, postala svjesna ko je Bošnjak, Srbin, Hrvat itd. Ja dok sam odrastala nisam znala razliku između nacionalnosti. Mislim da treba početi od najnižeg nivoa, znači da trebamo početi od obrazovanja mladih ljudi. Ali isto tako smatram da trebaju i oni stariji, odgovorni sjesti zajedno i preuzeti odgovornost za ovakvo stanje i za ovo što se radi, za razdvajanje ljudi. Hiljadama godina mi živimo zajedno i to tako treba biti“, ocjenjuje Muslić.
Postavlja se pitanje kako će izgledati bh. društvo u budućnosti kada se mladi odgajaju sa predrasudama i streotipima o drugima i drugačijima.
Ivana Kešić, iz Obrazovanog centra za demokratiju i ljudska prava CIVITAS, organizacije koja je napravila obuku o interkulturalizmu, kaže da se promjene u društvu dešavaju u periodu od 60 godina, te da se kroz aktivno učešće svih relevantnih faktora situacija ipak može promijeniti.
„Ne trebamo se bojati fizičkih barijera, ograda koje postoje, zidova koji dijele dvije škole pod jednim krovom. Mi se više trebamo bojati barijera koje postoje u glavama, u svijesti ljudi. Čini mi se da su te barijere mnogo snažnije i da su veća prepreka u društvu. Zbog toga je veoma značajno da mladi ljudi kroz ove obuke skidaju te barijere, da oni druge posmatraju na način ’da li slušaš istu muziku koju ja slušam, pa možemo zajedno na koncert’. Naravno, vrate se u zajednice gdje nije ta osviještenost onakva kakva je njihova, možda se vrate i korak natrag, ali ipak rezultati ovih obuka i način na koji se utjecalo na njihovu svijest ostaju. Cilj je da oni kroz par godina, kad oni budu političari, kad budu direktori škola, kada budu ljudi koji će kreirati nastavne planove i programe, da budu ti koji će kazati stop diskriminaciji i stereotipima. I ono što je najvažnije - hajdemo graditi obrazovni sistem koji će ljude pripremati za interkulturalizam, za demokratiju i toleranciju“, rekla je Kešić.
Fenomen “dvije škole pod jednim krovom” surova je stvarnost Bosne i Hercegovine. Oko 50 podijeljenih škola u BiH oslikavaju kulturne raskole u državi, te su postali sredstva za razdvajanje tri konstitutivna naroda.
Podijeljene škole nastale su poslije rata zbog dubokog uplitanja politike u obrazovni sistem, te različitih načina obrazovanja, nastavnih planova i programa.
Maja Torla učenica je Gimnazije u Mostaru koja funkcioniše kao dvije škole pod istim krovom. Za Maju je bogatstvo u različitostima i voli upoznavati osobe drugačije vjere i nacije, ali većini njenih drugova iz škole to predstavlja smetnju.
„Normalno, svi ne dijele moje mišljenje i moju perspektivu. Nije to toliko očito i vidljivo koliko ja poznajem i čujem ponekad sa strane kako određeni imaju predrasude samo zato što su njihovi roditelji na njih to prenijeli, zato što nisu mogli oprostiti onima sa druge strane koji su ubili za vrijeme rat i drugih sukoba njihovu djecu, rođake, itd.“, kaže Maja.
Djeca u podijeljenim školama uče različitu istoriju, geografiju i maternji jezik, Razdvojeni su zidovima, a i predrasudama. Učenici danas vrlo površno poznaju pripadnike drugih nacionalnih grupa koje žive u BiH.
„U Širokom sve su katolici. Zaista je teško njima prihvatiti bilo kakav drugi način života ukoliko se ne upoznaju sa ljudima koji imaju drugačiju kulturu i drugačiju pozadinu, i onda je njima možda taj stereotip još jače naglašen iz razloga što vrlo malo imaju mogućnosti da upoznaju pogotovo svoje vršnjake druge nacije, vjere. Vrlo malo njih je imalo doticaja, a većina njih su od roditelja slušali priče“, kaže Čuljak.
Nakon rata veliki broj mulikulturalnih sredina ostale su etnički čiste. U tim sredinama djeca nemaju prilike da se druže sa djecom druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Stoga i ne čude predrasude koje su najčešće proizišle iz kućnog odgoja.
Barijere u glavama
Roditelji insistiranjem da njihova djeca idu u školu sa svojim sunarodnicima i budu obrazovana na "svom" jeziku i kulturi zakidaju svoju djecu, mišljenje je majke Belme Ćurovac.
„Možda je dobar primjer u našem okruženju susjedna opština u RS Novo Goražde gdje ima dosta bošnjačkih povratnika. Ta opština udaljena je pet kilometara od Goražda. Roditelji bošnjačkih učenika dovoze svoju djecu u škole u Goraždu mada imaju osnovnu školu u svojoj opštini zbog toga što ta škola radi prema nastavnom programu RS. I to su ti stereotipi za mene - znači djeci je nametnuto, roditelj želi da dijete ide u školu u Federaciji a ne u njegovom mjestu boravka u RS“, smatra ona.
Da li djeca uopšte primjećuju predrasude i netrpeljivost prema drugim i drugačijim, pitali smo učenike iz Širokog Brijega, Bijeljine i Goražda:
„U Širokom Brijegu većinom su svi jednaki, pa i nema takvih sukoba među učenicima, ali naravno da ima predrasuda prema pripadnicima drugih nacija.“
„U suštini ima, ali niko se nije baš toliko izjašnjavao. Ali u mojoj školi baš i nema.“
„Pretežno su Bošnjaci, ali ipak družimo se i sa ovim manjinama. Trebamo se družiti, nema veze koja je nacija, vjera ili generacija - to je najvažnije.“
Razvoj interkulturalne svijeti mladih i promoviranje tolerancije i dijaloga u postkonfliktnom društvu kao što je BiH težak je zadatak za odrasle. Taj process treba započeti kroz obrazovanje, smatra nastavnica u zeničkoj Osnovnoj školi “Skender Kulenović” Amra Muslić.
„Mislim da su djeca dok odrastaju nekako, možda nesvjesno ili je to posljedica rata, postala svjesna ko je Bošnjak, Srbin, Hrvat itd. Ja dok sam odrastala nisam znala razliku između nacionalnosti. Mislim da treba početi od najnižeg nivoa, znači da trebamo početi od obrazovanja mladih ljudi. Ali isto tako smatram da trebaju i oni stariji, odgovorni sjesti zajedno i preuzeti odgovornost za ovakvo stanje i za ovo što se radi, za razdvajanje ljudi. Hiljadama godina mi živimo zajedno i to tako treba biti“, ocjenjuje Muslić.
Ne trebamo se bojati fizičkih barijera, ograda koje postoje, zidova koji dijele dvije škole pod jednim krovom. Mi se više trebamo bojati barijera koje postoje u glavama, u svijesti ljudi, smatra Ivana Kešić.
Postavlja se pitanje kako će izgledati bh. društvo u budućnosti kada se mladi odgajaju sa predrasudama i streotipima o drugima i drugačijima.
Ivana Kešić, iz Obrazovanog centra za demokratiju i ljudska prava CIVITAS, organizacije koja je napravila obuku o interkulturalizmu, kaže da se promjene u društvu dešavaju u periodu od 60 godina, te da se kroz aktivno učešće svih relevantnih faktora situacija ipak može promijeniti.
„Ne trebamo se bojati fizičkih barijera, ograda koje postoje, zidova koji dijele dvije škole pod jednim krovom. Mi se više trebamo bojati barijera koje postoje u glavama, u svijesti ljudi. Čini mi se da su te barijere mnogo snažnije i da su veća prepreka u društvu. Zbog toga je veoma značajno da mladi ljudi kroz ove obuke skidaju te barijere, da oni druge posmatraju na način ’da li slušaš istu muziku koju ja slušam, pa možemo zajedno na koncert’. Naravno, vrate se u zajednice gdje nije ta osviještenost onakva kakva je njihova, možda se vrate i korak natrag, ali ipak rezultati ovih obuka i način na koji se utjecalo na njihovu svijest ostaju. Cilj je da oni kroz par godina, kad oni budu političari, kad budu direktori škola, kada budu ljudi koji će kreirati nastavne planove i programe, da budu ti koji će kazati stop diskriminaciji i stereotipima. I ono što je najvažnije - hajdemo graditi obrazovni sistem koji će ljude pripremati za interkulturalizam, za demokratiju i toleranciju“, rekla je Kešić.