Hrvatska vlada dobila je povjerenje Sabora nakon cjelodnevne burne rasprave. Opozicijski SDP odustao je od dalje rasprave nakon žestokih nasrtaja potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa na tu stranku, priprijetivši njezinom zabranom.
Još u toku jutra te otužne srijede, Milorad Pupovac, zastupnik vladajuće koalicije, izrekao je proročansku rečenicu – nema opasnijeg načina da se ugrozi demokracija nego da se parlament ovako postavi i ovako diskutira. Upozorio je da prijeti opasnost da se izgubi kontrola nad političkim procesima u zemlji.
Ono što je uslijedilo potvrdilo je to upozorenje.
Kada se ishod nekog političkog okršaja unaprijed zna - a tako je bilo u ovom slučaju jer vladajući imaju komotnu većinu - razumni političari koriste raspravu za odašiljanje poruka svojim potencijalnim biračima.
Što se moglo čuti? Od opozicije da je ekonomsko i socijalno stanje u zemlji katastrofalno i sve gore, da reformi nema ni na vidiku, da je vladajuća stranka generator korupcije te je ona ne može ukrotiti, da su njezini istaknuti članovi u zatvorima i pod istragom što moralno destruira državu, te da pregovori s EU nisu završeni kao što se tvrdi. To su smatrali dovoljnim argumentom za prijevremene izbore.
Vladajući su se odlučili za opstrukciju rasprave. Brojke i ekonomske pokazatelje svojih rezultata nisu iznosili, jer ih nemaju. Nekoliko što ih je iznio šef kluba vladajuće stranke Hebrang bili su tragikomični zbir kruški i jabuka.
Bivši premijer Ivo Sanader, 12. oktobar 2010.
Oslonili su se na navodnu podršku iz svijeta, na svoju novopronađenu privrženost borbi protiv korupcije i na politički napad na oporbu. Ako kod nas ima lopova – ima i kod vas, glasio je protuargument.
Kada je njihov dojučerašnji šef Ivo Sanader izašao iz sabornice, uz izjavu da ne može biti za rušenje vlasti koju je stvorio, a poručivši zapravo – ne dirajte me, pa neću ni ja vas – hadezovci su se oslobodili nelagode i krenuli u ono što najbolje znaju – u totalnu destrukciju.
Uslijedilo je popodne i večer Vladimira Šeksa koje je rezultiralo protestnim odustajanjem oporbe od dalje rasprave.
Šeks je priredio petparačku fiškalsku predstavu, udžbenički nastup iz predmeta „Kako se narugati Ustavu, parlamentu i demokraciji“. Viđene su scene za koje se činilo da su zaostale negdje iz 90-tih, pozivalo se u borbu s vjetrenjačma komunističkih aveti, frcale optužbe za veleizdaju.
Pri tome je najmanje važno što današnji lider oporbe i SDP-a Milanović nikada nije bio komunist, a šefica Vlade i HDZ-ea jest, kao i HDZ-eov predsjednk i obojica potpredsjednika Sabora (uključivši i samog Šeksa, koji je, štoviše, bio i komunistički javni tužitelj).
Važan je duh totalitarizma i prijetnji koji s vremena na vrijeme izvire iz te, još uvijek vodeće stranke u Hrvatskoj. Niti jedna značajna stranka u Hrvatskoj ga ne ispoljava, samo marginalne.
On poništava mirnu tranziciju i ukopava društvo u sukobima.
Ne znamo, niti trebamo znati, koliko je Šeksov nasilnički istup bio dogovorena strategija stranke, koliko solo predstava umišljenog „kingmakera“, vladara stranke iz sjene. On se dogodio i to je javna politička činjenica.
Na Hrvatskoj demokratskoj zajednici je da razmisli što će s ovom Pirovom pobjedom. Njezine unutarstranačke stvari ne bi se trebale ticati svih građana, kada odnos snaga u toj stranci ne bi bitno utjecao na demokratsku klimu u zemlji.
Pokretač rasprave o povjerenju, Socijaldemokratska partija, solidno se predstavila u dijelu u kojemu je osporavala Vladu. Ali, to je danas u Hrvatskoj veoma lagan zadatak. Kakva bi bila kao potencijalna vlast, to niti nakon ove uzaludne sjednice ne znamo.
Vratimo se Miloradu Pupovcu, spomenutom na početku ovoga teksta.
Milorad Pupovac, politički liader Srba u Hravstkoj
Pomalo apsurdno, taj je zastupnik Samostalne srpske demokratske stranke i član vladajuće koalicije, u saborskoj raspravi obavio najbolji posao i za HDZ-eovu Vladu i za opoziciju, ali, što je važnije, i za političke procese u Hrvatskoj.
Dajući svoj glas za Vladu, ustvrdio je da je u ovom prijelomnom trenutku važnije od personalnih pitanja i od preispitivanja je li neka stranka Sanaderov talac, imperativ da se pokrenu strukturalna pitanja društva, zamrznuta 20-tak godina. Političke stranke izgubile su nekadašnji utjecaj i postaju zarobljenici parcijalnih interesa i diktata, uključivši i medijske. Zbog toga postoji opasnost od gubljenja kontrole nad političkim procesima u zemlji.
Hrvatska troši više nego što zarađuje, nerazumno gospodari javnim novcem, ima trgovinu i turizam, nema industrije i proizvodnje, pa ni novih industrijskih radnika, a bez toga nema razvoja. Stekle su se okolnosti da se društvo može suočiti s korupcijom i da obračun s njom postane pravosudna rutina i moralna obaveza, a ne pitanje političkih prepucavanja. To je uvjet ekonomskog oporavka, ulaska u EU i otklanjanja zapreka za nove investicije, kazao je Pupovac. Mjere koje tek treba donijeti ne smiju bogate učiniti još bogatijima a siromašne siromašnijima.
Ali, razumni glasovi u sabornici u srijedu, 25. listopada, izgovoreni u vjetar.
Prema Ustavu, u sljedećih šest mjeseci više se ne može pokretati pitanje povjerenja Vladi.
Mnogo vike ni oko čega.
Još u toku jutra te otužne srijede, Milorad Pupovac, zastupnik vladajuće koalicije, izrekao je proročansku rečenicu – nema opasnijeg načina da se ugrozi demokracija nego da se parlament ovako postavi i ovako diskutira. Upozorio je da prijeti opasnost da se izgubi kontrola nad političkim procesima u zemlji.
Ono što je uslijedilo potvrdilo je to upozorenje.
Kada se ishod nekog političkog okršaja unaprijed zna - a tako je bilo u ovom slučaju jer vladajući imaju komotnu većinu - razumni političari koriste raspravu za odašiljanje poruka svojim potencijalnim biračima.
Što se moglo čuti? Od opozicije da je ekonomsko i socijalno stanje u zemlji katastrofalno i sve gore, da reformi nema ni na vidiku, da je vladajuća stranka generator korupcije te je ona ne može ukrotiti, da su njezini istaknuti članovi u zatvorima i pod istragom što moralno destruira državu, te da pregovori s EU nisu završeni kao što se tvrdi. To su smatrali dovoljnim argumentom za prijevremene izbore.
Vladajući su se odlučili za opstrukciju rasprave. Brojke i ekonomske pokazatelje svojih rezultata nisu iznosili, jer ih nemaju. Nekoliko što ih je iznio šef kluba vladajuće stranke Hebrang bili su tragikomični zbir kruški i jabuka.
Oslonili su se na navodnu podršku iz svijeta, na svoju novopronađenu privrženost borbi protiv korupcije i na politički napad na oporbu. Ako kod nas ima lopova – ima i kod vas, glasio je protuargument.
Kada je njihov dojučerašnji šef Ivo Sanader izašao iz sabornice, uz izjavu da ne može biti za rušenje vlasti koju je stvorio, a poručivši zapravo – ne dirajte me, pa neću ni ja vas – hadezovci su se oslobodili nelagode i krenuli u ono što najbolje znaju – u totalnu destrukciju.
Uslijedilo je popodne i večer Vladimira Šeksa koje je rezultiralo protestnim odustajanjem oporbe od dalje rasprave.
Šeks je priredio petparačku fiškalsku predstavu, udžbenički nastup iz predmeta „Kako se narugati Ustavu, parlamentu i demokraciji“. Viđene su scene za koje se činilo da su zaostale negdje iz 90-tih, pozivalo se u borbu s vjetrenjačma komunističkih aveti, frcale optužbe za veleizdaju.
Pri tome je najmanje važno što današnji lider oporbe i SDP-a Milanović nikada nije bio komunist, a šefica Vlade i HDZ-ea jest, kao i HDZ-eov predsjednk i obojica potpredsjednika Sabora (uključivši i samog Šeksa, koji je, štoviše, bio i komunistički javni tužitelj).
Važan je duh totalitarizma i prijetnji koji s vremena na vrijeme izvire iz te, još uvijek vodeće stranke u Hrvatskoj. Niti jedna značajna stranka u Hrvatskoj ga ne ispoljava, samo marginalne
Važan je duh totalitarizma i prijetnji koji s vremena na vrijeme izvire iz te, još uvijek vodeće stranke u Hrvatskoj. Niti jedna značajna stranka u Hrvatskoj ga ne ispoljava, samo marginalne.
On poništava mirnu tranziciju i ukopava društvo u sukobima.
Ne znamo, niti trebamo znati, koliko je Šeksov nasilnički istup bio dogovorena strategija stranke, koliko solo predstava umišljenog „kingmakera“, vladara stranke iz sjene. On se dogodio i to je javna politička činjenica.
Na Hrvatskoj demokratskoj zajednici je da razmisli što će s ovom Pirovom pobjedom. Njezine unutarstranačke stvari ne bi se trebale ticati svih građana, kada odnos snaga u toj stranci ne bi bitno utjecao na demokratsku klimu u zemlji.
Pokretač rasprave o povjerenju, Socijaldemokratska partija, solidno se predstavila u dijelu u kojemu je osporavala Vladu. Ali, to je danas u Hrvatskoj veoma lagan zadatak. Kakva bi bila kao potencijalna vlast, to niti nakon ove uzaludne sjednice ne znamo.
Vratimo se Miloradu Pupovcu, spomenutom na početku ovoga teksta.
Pomalo apsurdno, taj je zastupnik Samostalne srpske demokratske stranke i član vladajuće koalicije, u saborskoj raspravi obavio najbolji posao i za HDZ-eovu Vladu i za opoziciju, ali, što je važnije, i za političke procese u Hrvatskoj.
Dajući svoj glas za Vladu, ustvrdio je da je u ovom prijelomnom trenutku važnije od personalnih pitanja i od preispitivanja je li neka stranka Sanaderov talac, imperativ da se pokrenu strukturalna pitanja društva, zamrznuta 20-tak godina. Političke stranke izgubile su nekadašnji utjecaj i postaju zarobljenici parcijalnih interesa i diktata, uključivši i medijske. Zbog toga postoji opasnost od gubljenja kontrole nad političkim procesima u zemlji.
Hrvatska troši više nego što zarađuje, nerazumno gospodari javnim novcem, ima trgovinu i turizam, nema industrije i proizvodnje, pa ni novih industrijskih radnika, a bez toga nema razvoja. Stekle su se okolnosti da se društvo može suočiti s korupcijom i da obračun s njom postane pravosudna rutina i moralna obaveza, a ne pitanje političkih prepucavanja. To je uvjet ekonomskog oporavka, ulaska u EU i otklanjanja zapreka za nove investicije, kazao je Pupovac. Mjere koje tek treba donijeti ne smiju bogate učiniti još bogatijima a siromašne siromašnijima.
Ali, razumni glasovi u sabornici u srijedu, 25. listopada, izgovoreni u vjetar.
Prema Ustavu, u sljedećih šest mjeseci više se ne može pokretati pitanje povjerenja Vladi.
Mnogo vike ni oko čega.
