Hiljade Tuzlaka dočekalo Iliju Jurišića
Maja Nikolić
Ilija Jurišić u utorak je prvi put nakon tri i pol godine prošetao Tuzlom, velikim gradskim trgom, šetalištem na Slanoj banji i rukovao se s brojnim poznancima koji su mu uputili riječi dobrodošlice:
„Osjećam se kao mala beba ponovo rođena, ali sa većim mozgom i sa većim srcem prema ovom gradu. Svaki puta kada sam imao posjetu od porodice, prva rečenica upitna bila je: ’Šta ima u našoj Tuzli?’ I svaki puta sam dobio novu informaciju da se Tuzla gradi i radi. Ja sam u tim trenucima zaboravljao da sam u zatvoru, skakao sam sa stolice:’Pa šta je to novo?’ ’Pa vodoskok, pa ovo, pa ono.’ Pa rekoh: ’Hoću li ja kad izađem, i ako ikada izađem iz ove rupetine, moći da se snađem u svom gradu?’“
Kaže kako su mu veliku potporu pružala stalna pisma građana Tuzle, ali i kako su mu vrlo često u pritvoru znali škoditi pojedini medijski napisi:
„Pitali su me, s obzirom da sam imao i hrvatski pasoš, da li želim da se obratim hrvatskoj ambasadi. To su novinari na jedan nakaradan način protumačili. Ja nisam imao ni prilike ni šanse da se izjasnim o tome, jer novinari nisu mene posjećivali u zatvoru, ali napisali su nešto što ne odgovara ni meni, a mislim ne odgovara ni široj javnosti.“
No prisjetio se i medija koji su sa sjetom žala pisali o njegovoj tamošnjoj patnji:
„Ali ponekada, moram vam to reći - iskren sam uvijek bio, da su mi ti članci više škodili nego išli u korist, jer je odmah kontra bila, kontra pisanje, kontra pljuvanje po meni, po ličnosti, po mojoj zemlji i po onome šta je ova zemlja radila da bi bila slobodna.“
Ne bojim se istine
Jurišić kaže da je tri i pol godine proveo u iznimno teškim uvjetima, gdje su mu bila ugrožena ne samo prava za fer i pošteno suđenje već iznad svega u pitanju su stalno bila njegova ljudska prava, čemu je doprinijelo Tužiteljstvo za ratne zločine u Srbiji:
„Nisu dozvoljavali u nekim momentima da svjedocima koji su došli da svjedoče ’protiv mene’ da im postavim pitanje. I ako sam postavio neko malo škakljivije pitanje, onda je gospođa prekidala i rekla da to ne treba da postavljam, da to ne dolazi ovaj puta u obzir, da može doći samo onda ako se dokaže, citiram njene riječi,’da sam kriv’.“
On je u utorak i prvi puta komentirao optužnicu koja se vodila protiv njega:
„Optužnica je napisana pamfletski na 153 strane, a u tih 153 strane samo na tri mjesta je spomenuto na margini moje ime. Sve je ostalo nekakva kvazi dokumentacija - odakle su je dobijali i kako su je dobijali. Ja je nisam imao, a imao sam pravo po zakonu Srbije, da je pogledam, da je proučim i da se o njoj odredim. Naravno, ja je nisam imao ni u rukama, niti sam je ikada ranije vidio. Tvrdio sam to od početka do kraja. I mislim da i danas ne znam za mnoga dokumenta koja su tamo predočavana.“
Na kraju je poručio da će do kraja braniti svoj obraz i obraz Tuzle:
„Istine se ne bojim. Ona je spora, ali je draga. Da li ću je ja dočekati? Ali sigurno će je neko dočekati. Ono što sam ja želio da kažem gospođi sudiji je da neću stati. I kada me odmah poslije izricanja presude upućivala na izdržavanje kazne u Bosni, ja sam rekao: ’Kad sam žrtvovao ovo, žrtvujem još, žrtvujem sebe, žrtvujem svoj život, ali hoću da istrajem da se dođe do istine.’“
