U Bosni i Hercegovini prosječna plata je oko 400 eura, a prosječna penzija između 150 i 170 eura. Istovremeno, plate ministara u kantonima u Federaciji BiH su više od 1.500 eura, a u državnom Parlamentu, uz plaću i komisije, mjesečno političari inkasiraju i do 5.000 eura.
U Vijeću ministara, predsjedavajući Nikola Špirić, u toku prethodnog mandata, inkasirao je oko 125.000 eura, za što bi radniku, pod uslovom da je zaposlen i prima plaću, trebalo 25 godina.
"Mi smo tročlana porodica – suprug, kćerka i ja. Kćerku školujemo. Moj suprug radi enterijere, slikar je. Ja sam profesor engleskoj jezika. Moj muž i ja smo bili vrlo uspješna priča. Mi smo i sada uspješna priča, ali po našim kriterijima. Ako bi neko drugi, ko sjedi u Parlamentu i dobiva ogroman novac ni za šta, sa visokim obrazovanjem, kakvo imamo moj suprug i ja, čuo da mi živimo od 550 maraka, stalnih prihoda, onda bi on rekao da smo mi vrlo neuspješna priča. Mi živimo od penzije koju sam dobila još dok sam bila pionir, sa 42 godine, jer u ratnom periodu nisam bila podobna", priča Sonja Akšamija iz Sarajeva, profesorica engleskog jezika.
Iz sebe su, kaže Akšamija, 'izvukli sve moguće resurse znanja vještine i potrali stid i ponos'.
"Mogu raditi sve. Mogu hodati pješke, nemam auto. Mogu se voziti autobusom. Ništa nije sramota. Ako odem na more, mogu otići i vozom jer to je normalno za današnje prilike u Bosni i Hercegovini. Ne moram imati džip, da bih bila sretna", kaže.
Sonja Akšamija, septembar 2010Sonja i njena porodica imaju 550 konvertibilnih maraka stalnih prihoda, koji odmah odu na račune.
"Sve ostalo su naši free lenserski poslovi, koji su neizvjesni. Na svu sreću, imamo dobre prijatelje i komšije, pa ako nam zatreba, na nekoliko dana posudimo. Čim zaradimo, vratimo. To za nas još uvijek ne predstavlja problem. Predstavljat će za koju godinu, pošto smo u zrelijoj dobi. Kada moj muž više ne bude mogao da kleči po cijeli dan, da pravi neku sliku na zidu, ili kada više ne budem imala snage da nekom nadobudnom pubertetliji objašnjavam prezent perfekt tens po 100.000 put, onda će već biti problem. Nemamo pravu zaštitu i nemamo dovoljno za jednu tročlanu porodicu od onoga što dobivamo kao stalne prihode", kaže Sonja.
Ljubiša Savić ima četvoro djece i on i supruga trenunto ne rade.
"Ostali smo bez posla. Ne izlazimo na kraj nikako. Sve se nešto pretura na hranu, na nešto najsimboličnije i najjednostavnije što se može - u jednom životu, u jednom danu. Radim nešto privatno. Danas radiš, pa pet dana ne radiš. Mjesečno, ako se zaradi 400 - 500 maraka, to je puna kapa. Da bi šestero člana porodica mogla normalno da živi, bez 2.000 maraka nije moguće. Posuđujemo, pa vraćamo i uvijek si u nekom dugu, a o dadžbinama i državi da ne pričamo", navodi Ljubiša.
Milan Mušić iz Banjaluke radi, ali od njegove plate živi cijela porodica.
"Žena i ja imamo dvoje djece. Supruga nije zaposlena. Jedno dijete ide u školu, drugo dijete ide u vrtić. Radim u jednoj firmi kao komercijalista. Ukupno zaradim oko 750 – 800 maraka, od čega na kredite i ostale dažbine konstantno odlazi po 250 maraka. Ostaje nam oko 600 maraka. Kada poplaćamo sve račune, ostane oko 400 maraka. Sa 400 maraka se ode u kupovinu i kupi se za mjesec dana što je potrebno. Na to ode oko 250 – 300 maraka. Ostaje nam 100 maraka. Od 10. u mjesecu, pa do sljedećeg prvog, sa tih 100 maraka treba da se preživi. Kako preživljavamo – ne znamo. Vjerovatno zato što nam, i njeni i moji roditelji, malo pomognu sa hranom, a da nije toga, vjerovatno bi nekada bili i gladni", kaže Mušić.
U Vijeću ministara, predsjedavajući Nikola Špirić, u toku prethodnog mandata, inkasirao je oko 125.000 eura, za što bi radniku, pod uslovom da je zaposlen i prima plaću, trebalo 25 godina.
"Mi smo tročlana porodica – suprug, kćerka i ja. Kćerku školujemo. Moj suprug radi enterijere, slikar je. Ja sam profesor engleskoj jezika. Moj muž i ja smo bili vrlo uspješna priča. Mi smo i sada uspješna priča, ali po našim kriterijima. Ako bi neko drugi, ko sjedi u Parlamentu i dobiva ogroman novac ni za šta, sa visokim obrazovanjem, kakvo imamo moj suprug i ja, čuo da mi živimo od 550 maraka, stalnih prihoda, onda bi on rekao da smo mi vrlo neuspješna priča. Mi živimo od penzije koju sam dobila još dok sam bila pionir, sa 42 godine, jer u ratnom periodu nisam bila podobna", priča Sonja Akšamija iz Sarajeva, profesorica engleskog jezika.
Iz sebe su, kaže Akšamija, 'izvukli sve moguće resurse znanja vještine i potrali stid i ponos'.
"Mogu raditi sve. Mogu hodati pješke, nemam auto. Mogu se voziti autobusom. Ništa nije sramota. Ako odem na more, mogu otići i vozom jer to je normalno za današnje prilike u Bosni i Hercegovini. Ne moram imati džip, da bih bila sretna", kaže.
"Sve ostalo su naši free lenserski poslovi, koji su neizvjesni. Na svu sreću, imamo dobre prijatelje i komšije, pa ako nam zatreba, na nekoliko dana posudimo. Čim zaradimo, vratimo. To za nas još uvijek ne predstavlja problem. Predstavljat će za koju godinu, pošto smo u zrelijoj dobi. Kada moj muž više ne bude mogao da kleči po cijeli dan, da pravi neku sliku na zidu, ili kada više ne budem imala snage da nekom nadobudnom pubertetliji objašnjavam prezent perfekt tens po 100.000 put, onda će već biti problem. Nemamo pravu zaštitu i nemamo dovoljno za jednu tročlanu porodicu od onoga što dobivamo kao stalne prihode", kaže Sonja.
Ljubiša Savić ima četvoro djece i on i supruga trenunto ne rade.
"Ostali smo bez posla. Ne izlazimo na kraj nikako. Sve se nešto pretura na hranu, na nešto najsimboličnije i najjednostavnije što se može - u jednom životu, u jednom danu. Radim nešto privatno. Danas radiš, pa pet dana ne radiš. Mjesečno, ako se zaradi 400 - 500 maraka, to je puna kapa. Da bi šestero člana porodica mogla normalno da živi, bez 2.000 maraka nije moguće. Posuđujemo, pa vraćamo i uvijek si u nekom dugu, a o dadžbinama i državi da ne pričamo", navodi Ljubiša.
Milan Mušić iz Banjaluke radi, ali od njegove plate živi cijela porodica.
"Žena i ja imamo dvoje djece. Supruga nije zaposlena. Jedno dijete ide u školu, drugo dijete ide u vrtić. Radim u jednoj firmi kao komercijalista. Ukupno zaradim oko 750 – 800 maraka, od čega na kredite i ostale dažbine konstantno odlazi po 250 maraka. Ostaje nam oko 600 maraka. Kada poplaćamo sve račune, ostane oko 400 maraka. Sa 400 maraka se ode u kupovinu i kupi se za mjesec dana što je potrebno. Na to ode oko 250 – 300 maraka. Ostaje nam 100 maraka. Od 10. u mjesecu, pa do sljedećeg prvog, sa tih 100 maraka treba da se preživi. Kako preživljavamo – ne znamo. Vjerovatno zato što nam, i njeni i moji roditelji, malo pomognu sa hranom, a da nije toga, vjerovatno bi nekada bili i gladni", kaže Mušić.
