Ivana Lovrenović, novinar, književnik i publicista iz Sarajevo, za Radio Slobodna Evropa komentira opšte izbora u Bosni Hercegovini koji će se održati 3. oktobra 2010.
Od predstojećih općih izbora u Bosni i Hercegovini mnogo se očekuje. Ide se čak tako daleko da se o njima govore kao o sudbonosnima, kao o događaju od kojega ovisi dalja politička sudbina zemlje.
S ovim općim izborima koincidira dvadeseta godišnjica višestranačke demokracije u Bosni i Hercegovini. Nominalno još uvijek socijalistička republika, u sastavu Socijalističke Federativne Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je u novembru te 1990. godine krenula na novo historijsko putovanje, kojemu se ni danas, nakon dva desetljeća, ne naziru pravac ni cilj.
Tada, godinu dana nakon pada Berlinskoga zida, te početka kraja komunizma i velikoga sovjetskog imperija, kada se cijela Evropa okretala novom dobu ujedinjenja i blagostanja, kod nas je na prvim demokratskim izborima posijano crno sjeme političkog razdora i lošega života.
Dogodio se farsični paradoks demokracije: na slobodnim izborima, provedenim po svim demokratskim pravilima i procedurama, pobijedila je i zavladala koalicija triju etničkih stranaka, koja je sama po sebi predstavljala politički eksplozivnu masu, dok je zemlji bila potrebna politika kohezije i usuglašavanja da bi uopće preživjela nadolazeća olujna vremena.
Poslije rata, koji je prekinut palijativnim i kontradiktornim međunarodnim sporazumom, opet se javila nada u snagu demokracije i slobodnih izbora kao katalizatora političke i društvene konsolidacije. Nizali su se izbori, umnožavale stranke, odlazili i dolazili političari i strani protektori, scena se prividno mijenjala, ali poslije svakih izbora stanje u zemlji se pogoršavalo.
Politički - sve više se produbljivao jaz između dvaju entiteta i triju etničkih zajednica, socijalno - društvo je raspadalo u sve većoj krizi, sa sve ugroženijim socijalnim statusom ogromnoga dijela stanovništva.
Istovremeno, Bosna i Hercegovina postajala je sve više zemljom korupcije i kriminala, sve dalja od ekonomskoga oporavka. Ni domaći političari, ni predstavnici međunarodne zajednice i administracije nisu učinili ništa da bude drukčije.
Danas, petnaest godina od rata i Daytona, a uoči još jednih izbora, opet se, dakle, građanima Bosne i Hercegovine sugerira da su izbori sudbonosni, da na izborima mogu sve promijeniti, i da sve zavisi od njih i od njihovoga glasa.
Pri tomu svi koji tako govore previđaju činjenicu da je bosanskohercegovački politički sistem napravljen tako da građanima zapravo uskraćuje da na izborima dobiju ozbiljnu mogućnost biranja između različitih a podjednako kvalitetnih političkih opcija i programa.
Kada se tomu doda još i žilavo ukorijenjeni, propagandnom kampanjom uvijek iznova pojačavani međuetnički strah i zazor, rezultati izbora gotovo da su unaprijed poznati. I uvijek manje-više jednaki.
Korjenita promjena takvoga sistema bila bi, dakle, nužni preduvjet da Bosna i Hercegovina krene novim putom.
Oni, pak, koji uvijek iznova pobjeđuju na izborima takve promjene ne žele. Vidjet će se da ih neće željeti ni nakon ovih izbora. A od međunarodne zajednice iluzorno ih je očekivati. Znači li to da je ovoj zemlji dosuđen trajni status quo?
Od predstojećih općih izbora u Bosni i Hercegovini mnogo se očekuje. Ide se čak tako daleko da se o njima govore kao o sudbonosnima, kao o događaju od kojega ovisi dalja politička sudbina zemlje.
S ovim općim izborima koincidira dvadeseta godišnjica višestranačke demokracije u Bosni i Hercegovini. Nominalno još uvijek socijalistička republika, u sastavu Socijalističke Federativne Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je u novembru te 1990. godine krenula na novo historijsko putovanje, kojemu se ni danas, nakon dva desetljeća, ne naziru pravac ni cilj.
Tada, godinu dana nakon pada Berlinskoga zida, te početka kraja komunizma i velikoga sovjetskog imperija, kada se cijela Evropa okretala novom dobu ujedinjenja i blagostanja, kod nas je na prvim demokratskim izborima posijano crno sjeme političkog razdora i lošega života.
Dogodio se farsični paradoks demokracije: na slobodnim izborima, provedenim po svim demokratskim pravilima i procedurama, pobijedila je i zavladala koalicija triju etničkih stranaka, koja je sama po sebi predstavljala politički eksplozivnu masu, dok je zemlji bila potrebna politika kohezije i usuglašavanja da bi uopće preživjela nadolazeća olujna vremena.
Poslije rata, koji je prekinut palijativnim i kontradiktornim međunarodnim sporazumom, opet se javila nada u snagu demokracije i slobodnih izbora kao katalizatora političke i društvene konsolidacije. Nizali su se izbori, umnožavale stranke, odlazili i dolazili političari i strani protektori, scena se prividno mijenjala, ali poslije svakih izbora stanje u zemlji se pogoršavalo.
Politički - sve više se produbljivao jaz između dvaju entiteta i triju etničkih zajednica, socijalno - društvo je raspadalo u sve većoj krizi, sa sve ugroženijim socijalnim statusom ogromnoga dijela stanovništva.
Istovremeno, Bosna i Hercegovina postajala je sve više zemljom korupcije i kriminala, sve dalja od ekonomskoga oporavka. Ni domaći političari, ni predstavnici međunarodne zajednice i administracije nisu učinili ništa da bude drukčije.
Danas, petnaest godina od rata i Daytona, a uoči još jednih izbora, opet se, dakle, građanima Bosne i Hercegovine sugerira da su izbori sudbonosni, da na izborima mogu sve promijeniti, i da sve zavisi od njih i od njihovoga glasa.
Pri tomu svi koji tako govore previđaju činjenicu da je bosanskohercegovački politički sistem napravljen tako da građanima zapravo uskraćuje da na izborima dobiju ozbiljnu mogućnost biranja između različitih a podjednako kvalitetnih političkih opcija i programa.
Kada se tomu doda još i žilavo ukorijenjeni, propagandnom kampanjom uvijek iznova pojačavani međuetnički strah i zazor, rezultati izbora gotovo da su unaprijed poznati. I uvijek manje-više jednaki.
Korjenita promjena takvoga sistema bila bi, dakle, nužni preduvjet da Bosna i Hercegovina krene novim putom.
Oni, pak, koji uvijek iznova pobjeđuju na izborima takve promjene ne žele. Vidjet će se da ih neće željeti ni nakon ovih izbora. A od međunarodne zajednice iluzorno ih je očekivati. Znači li to da je ovoj zemlji dosuđen trajni status quo?