Prilog iz RSE magazina TV Liberty o odnosu bh. vlasti prema vrhunskim sportistima,
autor Ivan Katavić
Biljana Jovićević
I dok se fudbal, u kojem se vrte, prosječnom čovjeku teško zamislive svote novca, tek polako zahuktava poslije pauze nakon Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, u drugim sportskim disciplinama u toku su brojna važna takmičenja.
Konkretno, u Zagrebu je trenutno Evropsko prvenstvo u vaterpolu, na kojem su za titulu prvaka glavni favoriti - Crna Gora, Srbija i Hrvatska, već duže, tri najbolja vaterpolo tima na svijetu, koja se već nekoliko godina smjenjuju na svjetskim šampionskim tronovima.
I nisu samo vaterpolisti regiona najbolji na svijetu. Nekadašnja Jugoslavija, i države koje su je naslijedile, uvijek su imale vrhunske sportiste - i ekipno i pojedinačno. U prilog tome evo i posljednje potvrde: bivša jugoslovenska rukometna reprezentativka, Svetlana Kitić, i 31-godišnji hrvatski rukometaš, Ivano Balić, proglašeni su od strane Svjetske rukometne federacije (IHF), prije 20 -tak dana, za najbolje rukometaše svih vremena. I to ubjedljivo!
Nekad najspektakularniji transfer jugoslovenskog fudbala, po mnogima najboljeg balkanskog golmana svih vremena, Vladimira Beare, iz Hajduka u Crvenu zvezdu, novembra 1955. godine, za današnje pojmove za smiješno malu sumu, ostao je upamćen u istoriji, ne zbog novca, već rivaliteta ta dva velika fudbalska tima. Odavno međutim stvari stoje sasvim drugačije. Kad se kaže „spetakularan transfer“ misli se na vrtoglave svote novca, prije svega.
Ali, ako izuzmemo fudbal, tenis, pa i košarku, vrhunski sportisti, koji postižu vrhunske rezultate, ne zarađuju sume od kojih se po završetku karijere može lagodno živjeti. Zbog toga smo pokušali da odgovorimo na pitanje - kako države regiona tretiraju vrhunske, bivše i aktuelne sportiste kojima se toliko diče i čijom se slavom rado kite?
Saradnja na temi: Zoran Glavonjić, Ankica Barbir Mladinović, Esad Krcić i Ivan Katavić.
Kreditom na Evropsko prvenstvo
Iako je aktualni svetski prvak u vaterpolu, reprezentacija Srbije, morala je da podigne kredit da bi učestvovala na Evropskom prvenstvu u Zagrebu. Ipak, odnos države prema vrhunskom sportu u Srbiji poslednjih godina, makar prema tvrdnjama nadležnih, uveliko se razlikuje od relacija koje su važile ranije ili za veme bivše Jugoslavije. Kažu, prepoznat je značaj sporta za čitavo društvo, te bi u prevodu, u pitanju trebala da bude obostrana korist.
„Vrhunski sport je magnet za decu, ali je i promoter kulturnog identiteta nacije. Mi kroz vrhunski sport, Srbiju uspevamo da predstavimo u nekom novom svetlu“, navodi Samardžić Marković.
Iako vrhunski sport danas uglavnom znači profit, sve manje je srceparajućih priča u stilu televizijskih rubrika „Kucamo na vrata zaboravljenih asova“ jer se država pobrinula da nagradi bivše osvajače medalja na najvećim takmičenjima, tako što im je dodelila doživotne sportske penzije.
„Ovo nacionalno priznanje za mene predstavlja jedini izvor finansiranja. Kada to ne bih imala, ne bih imala od čega da živim“, priča nam čuvena jugoslovenska rukometašica Svetlana Kitić, dodajući da je to jedino materijalno što je dobila za 30 godina sportske karijere, u kojoj je vrhunac bio osvajanje olimpijskog zlata u Los Anđelesu 1984. godine.
Samo dvadesetak dana nakon što je izabrana za najbolju igračicu u istoriji rukometnog sporta, dok se kao direktorka beogradskog Radničkog dovija za finansije kako bi opstao klub u kom se proslavila, Ceca Kitić kaže da bi u nove generacije vrhunskih sportista država morala da uloži mnogo više.
„Mnogi naši vrhunski sportisti uzimaju druga državljanstva, nastupaju pod tuđom zastavom. Mnogo toga nedostaje u finansiranju. Trener Partizana je htio da legne na prugu jer nije imao para. Sete se sporta tek onda kada neki sportista osvoji nešto. Uopšte ih nema na putu od mladih do vrhunskih sportista“, veli Kitić.
Kako je država siromašna, para nikada dosta, pa je ovih dana u centru pažnje priča da je Vaterpolo savez, čija je reprezentacija srpski sportski simbol i aktuelni prvak sveta, morao da podigne kredit za odlazak ekipe na Evropsko prvenstvo u Zagrebu.
Snežana Marković Samardžić kaže da, sa stanovišta ministarstva, taj slučaj nije sporan jer ono redovno ispunjava obaveze.
„Mi smo isplatili ono što je naše. Mi smo isplatili oko milion evra Vaterpolo savezu i ostalo je još nešto malo da se uplati. Kada govore država, oni često misle i na javna preduzeća. Na samom početku godine znaju sa kolikom našom pomoći mogu da računaju. Kada kažu država, bojim se da se to odnosi na još neke segmente, koji su im do sada pomagali, ali zbog ekonomske krize, možda više nisu u stanju toliko da pomažu“, tvrdi Snežana Marković Samardžić.
Ulagati u klubove
Država za sve sportove finansira redovne programe, putovanja i takmičenja, talentovanima daje mesečne stipendije do 550 evra, plaća pripreme, a sumama koje dostižu i nekoliko desetina hiljada evra nagrađuje osvajače medalja na evropskim, svetskim i olimpijskim takmičenjima.
Dražen Dalipagić, legenda jugoslovenske košarke i osvajač 12 medalja, danas je takođe nosilac nacionalne penzije u visini tri prosečne plate – što je nešto više od 1.000 evra.
Dok skromno živi u Beogradu, u stanu koji je pre nekoliko decenija dobio od nekadašnje SOFK-a (Saveza organizacija za fizičku kulturu), čuveni Praja, prizivajući sećanja, poredi onda i sada.
„Mi nikada nismo imali problema da nemamo pripreme. U ono vreme smo imali pomoć od klubova, neke svoje stipendije, dobijali neke nagrade za osvojene medalje, ali to nisu bile neke pare koje bi mogao da staviš na knjižicu. Ne žalim ni za čim, samo mi je žao što u današnje vreme polovni igrači uzimaju milione dolara, a mi, koji smo bili neko i nešto, super igrači, imali smo minimalno. Ali dobro, ne mogu se vremena porediti“, navodi Dalipagić.
Dalipagić kaže da u ekonomski slabašnoj državi, kao što je Srbija, za sportiste nikada neće biti dovoljno novca, zbog čega bi možda najbolje bilo odrediti prioritete.
„Od 1970. godine, kako sam počeo da igram košarku, uvek su kolektivni sportovi donosili najviše medalja u bivšoj Jugi. Treba da se zna za koje sportove smo talentovani. Mi nismo talentovani za atletiku. Mi smo bili talentovani za tenis neko vreme. U to sve treba ulagati, da bi klinci mogli time da se bave i vremenom osvoje neke rezultate“, tvrdi Dalipagić.
Svetlana Kitić, najbolja rukometašica u istoriji, upozorava da se brojni, nekada moćni sportski kolektivi, gase i tvrdi da je rešenje da država ulaže u klubove:
„Osnovna ćelija naših sportova je klub, a oni su upravo sve klubove ostavili na vetrometini, gde čak pojedini gradonačelnici sebi daju za pravo, i toplo preporučuju, da se ne ulaže u klubove. A ko će vam onda, drugovi i drugarice, stvarati vrhunske igrače?“, kaže Kitić.
Srbija još nije donela Zakon o sportu, kojim će biti regulisano finansiranje klubova. Ali, da nije sve kao pre, govori činjenica da je u poslednje tri godine Srbija izgradila 174 otvorena sportska terena, 68 hala, četiri bazena i jedno klizalište.
Obnovljeno je 5.000 kvadrata Republičkog zavoda za sport na Košutnjaku, dok je u toku izgradnja Kuće fudbala u Staroj Pazovi, koja će koštati najmanje šest miliona evra.
Ministarka omladine i sporta, Snežana Marković Samardžić, očekuje nove mlade asove iz Srbije jer smatra da sve ovo pokazuje da stvari sigurno idu na bolje.
„Toliko ulaganja u sportsku infrastrukturu se do sada nije dogodilo. Pri tome je naše Ministarstvo pozadi po veličini budžeta. Kada bih imala veći budžet, budite sigurni da bi sve to procvetalo“, kaže Marković Samrdžić.
Iako se cela priča vrti oko para, i samo para, Dražen Dalipagić, koji se kao jedan od najboljih igrača svih vremena i član Kuće slavnih u Springfildu, upisao u košarkaške besmrtnike, na kraju je mladima poručio da je ipak najbolje da se sportu okrenu kao igri.
„Umesto da idete po kafićima i slavama, bolje je da se bavite sportom. Dobro je za zdravlje. Ali s druge strane, osvajanjem neke medalje, možete da dobijete i određeni status. Oni koji hoće da se bave sportom samo zbog ogromnih para, neće nigde dobro proći jer takvi ne prolaze“, zaključuje Dalipagić.
Sportisti bez prava na državnu mirovinu
Zvuči nevjerovatno, ali Ivano Balić, Blanka Vlašić, Janica Kostelić ili Goran Ivanišević, iako su, postižući vrhunske rezultate ujedno promovisali i promovišu zemlju, ovi vrhunski sportisti u Hrvatskoj nemaju sistemski osigurane mirovine, niti zdravstveno osiguranje.
Dok su u vrhu, od olimpijskih odbora, klubova ili gradova, sportisti primaju dobre stipendije. Problem nastaje kad završe sportsku karijeru, osobito u sportskim granama koje komercijalno i medijski nisu toliko zanimljive.
Neki od njih, zaslužene beneficije dobili su zahvaljujući političkom angažmanu, a ne vrhunskim sportskim rezultatima koje postižu.
„Ja sam Biserka Perman, članica kuglačkog kluba Rijeka, članica državne reprezentacije od 1976. do 2009. godine, neprekidno. Sudjelovala sam na 16 prvenstava, osvojila 22 medalje, od kojih sedam zlatnih, četiri svjetska rekorda i nositeljica prvog svjetskog rekorda za neovisnu Hrvatsku. S tim se volim pohvaliti. To je bilo u Bratislavi 1992. godine na svjetskom prvenstvu. Imala sam tu sreću da sam u prošlom saborskom mandatu bila na listi SDP-a, te sam izabrana za zastupnicu u hrvatski Sabor. Temeljem toga i moga staža, koji mi je plaćao moj klub, stekla sam uvjete za saborsku mirovinu.“
Najtrofejnija hrvatska i svjetska kuglačica, Biserka Perman, unatoč 23 osvojene medalje, kaže da bi sa svojim medaljama, bez saborske mirovine, teško kupovala kruh i mlijeko, a tako je s većinom vrhunskih sportaša koji, zbog intenzivnih treninga, ne stignu završiti školu, a još manje fakultet.
„Recimo, ne znam da li je Janica Kostelić završila srednju školu. Imala je tu sreću da je bila u sportu u kojem je ipak postojala određena financijska dobit i normalno da je ona uspjela sebi osigurati egzistenciju. Velika većina sportaša u ostalim sportovima, a koji nisu medijski praćeni, to ne uspijeva i oni, nakon završene sportske karijere, ostaju praktično siročići na cesti - šešir ispred sebe i idemo na korzo moliti za milostinju“, kaže Perman.
I bivša zvijezda hrvatskog vaterpola, Perica Bukić, danas predsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza, svoju egzistencijalnu sigurnost može zahvaliti političkom angažmanu.
„Proveo sam u Saboru šest godina i po Zakonu imam prava na tu mirovinu, ali ne kao osvajač 40 najvećih svjetskih medalja koje uopće postoje u sportu kojim se bavim“, navodi Bukić.
Goran Ivanišević spada u jedan posto hrvatskih sportaša koji po završetku karijere mogu mirno živjeti i uživati, zahvaljujući višegodišnjim vrhunskim rezultatima, ali i komercijalno atraktivnom sportu. Kruna je bila u Wimbeldonu 2001. godine. Zarađeni novac Ivanišević je ulagao u nekretnine u Hrvatskoj i svijetu. Popis vila i stanova je impozantan. U građevinskom biznisu nije baš imao previše sreće.
Upravo ovih dana Ivanišević opovrgava medijske napise kako mu loše ide i tvrdi da mu luksuznu 22-metarsku jahtu nisu zaplijenili zbog neplaćanja kredita, već ju je sam vratio jer je brod bio nekvalitetan.
Bez prihoda i zdravstvene zaštite
No, unatoč tome što je proslavio Hrvatsku, ni Ivanišević, a ni ostali vrhunski sportaši, nemaju pravo na državnu mirovinu. Prijedlog je nekoliko puta, a zadnji put prije tri godine, bio pred hrvatskim Saborom, ali nije prošao.
„Mali procent sportaša je osigurao svoju egzistenciju baveći se sportom. Na žalost, bez treninga dva puta dnevno i izuzetnih fizičkih napora, sportaš ne može biti konkurentan, niti na evropskoj, niti na svjetskoj razini. To znači da u tom razdoblju i u tom vremenu mora zapustiti neke stvari, kao što je školovanje ili normalan radni odnos. Na žalost, sportaši koji su kao takvi donijeli olimpijska odličja, po završetku svoje sportske karijere, postaju socijalni problem“, kaže glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Josip Čop.
„Trenutno, nije baš da se iko muči nakon osvojenih medalja, zbog količine stipendija, što od Olimpijskog odbora, gradova, županija i njihovih klubova. Za ove najbolje, primanja obilato premašuju visoki osobni dohodak u Hrvatskoj, tako da Filip Buden, naš srebreni olimpijac, gimnastičar iz Pekinga, ima sada sve te stipendije. Sve to zajedno sabrano prelazi preko 20.000 kuna. Ne vidim da bi se tu neko od ovih najboljih mučio. Druga je stvar što nakon karijere oni imaju neke mirovine ili nešto što bi bilo stalna dotacija“, navodi tajnik Hrvatskog zbora sportskih novinara Marin Šarec - Nemec iz Sporta plus.
Vrhunski sportaši u medijski manje zanimljivim sportovima ne žive komotno, ni na samom vrhuncu karijere, ističe kuglašica Perman. Sretni su, kaže, ako nađu sponzora koji će cijelom klubu uplatiti 10.000 eura godišnje, a ne pojedincu.
Zdravstvenu zaštitu putem raznih osiguravajućih društava imaju samo olimpijci i sretnici kao nogometaši, ako im to plati klub.
„Inače nemaju nikakvu zdravstvenu zaštitu jer sustav zdravstvene zaštite sportaša nije dio zdravstvenog sustava Republike Hrvatske, kao što je bio nekada u vrijeme Jugoslavije. Mi smo onda, od sportskog liječnika, dobili uputnicu za vađenje krvi i za snimanje pluća. S tom uputnicom smo obavili sve preglede i vratili se sa nalazom. To je bio, kao i svaki drugi, specijalistički pregled. Danas je to nemoguće. Vi idete sportskom liječniku, ali ako morate obaviti bilo koju pretragu, morate je normalno platiti. Zdravstvena zaštita sportaša je ravna na nuli. Ne daj Bože neke trajnije povrede, sportaš ostaje na cesti“, kaže Perman.
Tridesetčetverogodišnji plivački as, Gordan Kožulj, četverostruki olimpijac, jedan je od rijetkih hrvatskih vrhunskih sportaša s fakultetskom diplomom (završio je Političku ekonomiju na američkom sveučilištu Berkly). Smatra da bi muke mnogih sportaša bile riješene kada bi se, uz sport, mogli i obrazovati, a nakon sportske karijere zaposliti. Ali to je, kaže Kožulj, u hrvatskom obrazovnom sustavu vrlo teško, za razliku od američkog, koji upravo stimulira i potiče izvan-fakultetske aktivnosti.
„Samim plivanjem se jako malo može zaraditi. Više je onog što sam zaradio kao sportaš, a što je bilo vezano uz promotivne akcije ili marketinške kampanje, koje su indirektno vezane za to što sam bio uspješan u sportu, ali direktno nisu bile vezane za plivanje. Promidžba raznih proizvoda, od mineralne vode do prehrambenih artikala, bila je nešto što sam morao raditi kao dodatnu aktivnost da bi zaradio i financirao sebe za svoje treninge i pripreme. Vjerojatno je tako i sa sportašima u drugim sportskim aktivnostima. Na samim natjecanjima, bez obzira koliko bili uspješni, vrlo malo se može zaraditi. Najbolji mogu nešto zaraditi, ali opet to nije dovoljno da se pokriju troškovi velikih i važnih priprema. Od sporta se vrlo teško može živjeti“, zaključuje Kožulj.
Titule stižu, a plate kasne
Vaterpolo reprezentacija Crne Gore, ili kako ih navijači zovu „crnogorske ajkule“, u Zagrebu brane titulu evropskog šampiona iz Malage. Zanimljivo je da je u trenutku kada su postali pravci i pobjednici Svetskog super kupa, u Crnoj Gori bilo jedva tri pristojna bazena. Na dočeku zlatnih „ajkula”, bilo je, samo za Podgoricu, za godinu dana obećano još pet, na koje se još čeka.
Vrhunski sportisti u Crnoj Gori, po opštim procjenama, postižu nesrazmjerno velike rezultate, u odnosu na veličinu i broj stanovnika države koju predstavljaju. Pod pritiskom uspjeha i javnosti, date su im određene beneficije.
Ipak, još uvijek postoje značajni problemi koji su posljedica nepostojanja kvalitetnih i sistemskih rješenja, već samo „ad hock“ nagrađivanja.
„Vrhunski sport u Crnoj Gori je pod budnom pažnjom države, Olimpijskog komiteta i svih sportskih saveza“, rekao je predsjednik Crnogorskog olimpijskog saveza, Duško Simonović, koji dodaje da se posebno prate reprezentativni nastupi na evropskim i svjetskim prvenstvima, olimpijskim, mediteranskim i igrama mladih, kao i na igrama malih zemalja, jer je Crna Gora, odnedavno, član i te asocijacije.
„Država Crna Gora, u granicama mogućnosti, izdvaja dovoljno novca za pripreme i učešće vrhunskih sportista na najznačajnijim takmičenjima“, kaže Simonović, koji ipak primjećuje da bi u drukčijim ekonomskim uslovima to moglo biti i više.
„Na svima nama, koji se bavimo praćenjem vrhunskog sporta, je da vodimo računa o raspoloživom novcu, kako bi on na pravi način bio raspoređen i otišao tamo gdje je to zaista neophodno. Vjerujem da i velike crnogorske kompanije trebaju, ali i počinju, da prepoznaju svoj interes, da se kroz vrhunski sport predstave. Interes je obostran. Tako se radi u svijetu, a tako će se raditi i kod nas. Počelo je sa nekim firmama, a vjerujem da će toga u narednom periodu biti sve više“, navodi Simonović.
Sportski novinar Đorđije Kustudić takođe smatra da se uvijek može - i bolje i više - ali da je država do sada ipak riješila neka, za vrhunske sportiste, pa i bivše, a i one koji će to tek postati, neka značajna pitanja:
„Od prije godinu ili više je stupila na snagu Uredba kojom je regulisana i svojevrsna doživotna penzija za sportiste koji su osvajali medalje, čak i retroaktivno, u dresu SFRJ ili SCG, na evropskim i svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama. Suma nije zanemariva, pogotovo za našu ekonomsku situaciju, a oni je mogu dobijati nakon navršene 40. godine. Za aktivne sportiste, država se potrudila, u granicama svojih mogućnosti, da obezbijedi neku stipendiju na mjesečnom nivou. U to spadaju i mladi sportisti, kadeti, juniori - svi oni koji su svojevrsne nade crnogorskog sporta“, kaže Kustudić.
Nema sistemskih rješenja
Predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta, Duško Simonović, kaže da se upravo na prijedlog COK-a, dodjeljuje 50 stipendija za mlade sportiste, takozvane, olimpijske nade.
„Olimpijski komitet je tražio da se obezbijede stipendije. Vjerujem da će se ove godine obezbijediti 10-15 stipendija za potencijalne učesnike Olimpijskih igara. Pored toga, tu su i značajni granti za kolektivne sportove, u čemu su već neki savezi učestvovali. Čini mi se da vrhunski sport u Crnoj Gori ima tretman koji on i zaslužuje“, pojašnjava Simonović.
Iako su neka statusna pitanja vrhunskih sportista u Crnoj Gori riješena, očigledno je da još uvijek postoje značajni problemi. U prilog tome govore paradoksalni primjeri.
Vaterpolisti, koji se pojavljuju na velikim međunarodnim takmičenjima, uprkos činjenici da im plate kasne mjesecima, osvajaju najvrijednije titule. Tu je i mlada atletičarka, Cetinjanka, Marija Vuković, koja je juniorski prvak svijeta u skoku u vis, iako je atletika jedan od najsiromašnijih sportova.
Sportski novinar Đorđije Kustudić ima objašnjenje:
„U pitanju je ogromni talent koji je srećom otkriven u pravom trenutku. Tu jednostavno nema nekog drugog, mnogo pametnijeg i boljeg objašnjenja.“
Jedan od najvećih crnogorskih sportista i vlasnik olimpijskog zlata koje je osvojio igrajući za nekadašnju jugoslovensku nacionalnu selekciju, vaterpolista Andrija Popović, kaže da bi do kraja godine trebalo da se osnuje Klub crnogorskih olimpijaca, koji će doprinijeti rješavanju pojedinih problema, koji su, po Popoviću, posljedica nepostojanja kvalitetnog sistemskog rješenja:
„Kod nas je došlo do usitnjavanja sportskih klubova, a naročito sada, raspisivanjem konkursa. Stotine malih klubova, od kojih neki i ne postoje, dobijaju neka sredstva od uprave za sport. Zbog toga ta sredstva više nikome ne pomažu, a pogotovo ne onima kojima su potrebna. Dešava se da vrhunski sportisti mjesecima ne primaju plate, te se takvi klubovi gase. To je sve zato što nema sistematskog rješavanja tih pitanja, nego se to sve rješava od situacije do situacije“, zaključuje Popović.
Sportisti u RS-u plaćeniji nego u Federaciji BiH
Još jednom će zazvučati nevjerovatan podatak da u Bosni i Hercegovini ima tek 15 zaslužnih sportista, makar za zvaničnu statistiku. Ostala proslavljena imena bosanskohercegovačkog sporta i nekadašnje Jugoslavije izgleda da ne postoje. Međutim, i one kojima su nedavno priznali zasluge, poput atletičara Zlatana Saračevića ili legendarne košarkašice Razije Mujanović, država je odmah ponizila - iznosom dotacije od 240 eura.
Prilog iz RSE magazina TV Liberty o odnosu vlasti prema vrhunskim sportistima,
autor Ivan Katavić
U Bosni i Hercegovini trenutačno postoji 15 zaslužnih sportaša, šest u Republici Srpskoj i devet u Federaciji, koji su u svojim karijerama osvojili najsjajnija odličja na olimpijskim, svjetskim i europskim takmičenjima. Sportaši iz Federacije, odlukom Državnog ministarstva za civilne poslove, tek su od nedavno počeli dobijati naknade za doprinos u sportu.
Zlatan Saračević, prvak Europe u bacanju kugle i jedan od najboljih atletičara Bosne i Hercegovine svih vremena, kaže da prima iznos od oko 240 eura, što je za njega, kao i za ostale zaslužene sportaše, poniženje.
„Osjećamo se svi poniženo. Nama su prema Zakonu ugrožena i sama ljudska prava“, kaže Saračević.
Osvajačice srebrene medalje u košarci na Olimpijskim igrama u Seulu - Razija Mujanović, Vesna Bajkuša i Mara Lakić - za svoje sportske rezultate dobijaju također oko 240 eura, samo zato što žive u Federaciji, dok njihova kolegica, Slađana Golić, za istu medalju, u Republici Srpskoj, dobija oko 800 eura.
„To je smiješna cifra. Zaslužni sportaši u Republici Srpskoj imaju adekvatna primanja“, kaže Razija Mujanović.
„Na Olimpijskim igrama u Seulu, iz Bosne i Hercegovine, bilo je nas četvero. Nas tri iz Federacije ne primamo doživotnu nadoknadu, a Slađana Golić iz Republike Srpske je prima“, navodi Vesna Bajkuša.
„Mi smo svi zajedno postizali te rezultate. Ovom prilikom želim da im dam podršku, da i one iz Federacije dobiju nadoknadu, kao mi iz Republike Srpske“, kaže Slađana Golić.
Krivi sportski savezi
U Bosni i Hercegovini godinama nema rezultata u sportu. Za to su najviše odgovorni sportski savezi, koji nisu registrirani i u kojim sjede nekompetentni ljudi, te vlasti koje vrlo malo ulažu u sport.
„Zakonom i pravilnikom je određeno da kandidaturu mogu podnijeti samo sportski savezi koji su, u skladu za Zakonom, uredno registrovani. Ali, oni to nisu bili i nisu mogli podnijeti kandidaturu. Da bi pomogli sportistima, da bi tu nepravduispravili, promijenili smo Pravilnik i omogućili sportistima da i sami mogu da konkurišu“, navodi Mustafa Demir, pomoćnik ministra za sport Federacije Bosne i Hercegovine.
O sudbini zaslužnih sportaša iz Federacije, odlučivalo je povjerenstvo Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, u kojem su, prema mišljenju sportaša, također sjedili nekompetentni ljudi. Da je sve loše uređeno, svjesni su i oni sami.
„Mislim da to nije dobar odnos i nadam se da će oni koji odlučuju o budžetu voditi računa o tome i da će izaći u susret našim zahtjevima iz Ministarstva civilnih poslova. Mislim da nije pošteno da zaslužni sportisti, u jednom dijelu države, primaju naknadu jedne visine, a u drugom dijelu države, nižu naknadu“, kaže Suad Džafić, pomoćnik ministra za sport Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine.
Iz Zakona o sportu i kategorizaciji sporta Bosne i Hercegovine, na osnovu kojeg su se dodjeljivale naknade, izbrisani su sportski treneri, što je još jedan apsurd jer su upravo oni mnoge bosnasko-hercegovačke sportaše doveli do najsjajnijih odličja.
„Taj član 6, koji je uvrštavao i trenere, je izbrisan. Tako su svi treneri u Bosni i Hercegovini poniženi jer im je uskraćen zanos i nivo svijesti prema sportu. Došli su u apsurdnu situaciju jer čemu trud i rad, kada oni od toga nemaju ništa“, kaže Zlatan Saračević.
Dok u većini zemalja vrhunski sportaši imaju status idola nacije i za to dobijaju zaslužena visoka primanja, bosanskohercegovački sportaši u jednom dijelu države za svoje rezultate dobijaju minorna primanja.
autor Ivan Katavić
Biljana Jovićević
I dok se fudbal, u kojem se vrte, prosječnom čovjeku teško zamislive svote novca, tek polako zahuktava poslije pauze nakon Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, u drugim sportskim disciplinama u toku su brojna važna takmičenja.
Konkretno, u Zagrebu je trenutno Evropsko prvenstvo u vaterpolu, na kojem su za titulu prvaka glavni favoriti - Crna Gora, Srbija i Hrvatska, već duže, tri najbolja vaterpolo tima na svijetu, koja se već nekoliko godina smjenjuju na svjetskim šampionskim tronovima.
I nisu samo vaterpolisti regiona najbolji na svijetu. Nekadašnja Jugoslavija, i države koje su je naslijedile, uvijek su imale vrhunske sportiste - i ekipno i pojedinačno. U prilog tome evo i posljednje potvrde: bivša jugoslovenska rukometna reprezentativka, Svetlana Kitić, i 31-godišnji hrvatski rukometaš, Ivano Balić, proglašeni su od strane Svjetske rukometne federacije (IHF), prije 20 -tak dana, za najbolje rukometaše svih vremena. I to ubjedljivo!
Nekad najspektakularniji transfer jugoslovenskog fudbala, po mnogima najboljeg balkanskog golmana svih vremena, Vladimira Beare, iz Hajduka u Crvenu zvezdu, novembra 1955. godine, za današnje pojmove za smiješno malu sumu, ostao je upamćen u istoriji, ne zbog novca, već rivaliteta ta dva velika fudbalska tima. Odavno međutim stvari stoje sasvim drugačije. Kad se kaže „spetakularan transfer“ misli se na vrtoglave svote novca, prije svega.
Ali, ako izuzmemo fudbal, tenis, pa i košarku, vrhunski sportisti, koji postižu vrhunske rezultate, ne zarađuju sume od kojih se po završetku karijere može lagodno živjeti. Zbog toga smo pokušali da odgovorimo na pitanje - kako države regiona tretiraju vrhunske, bivše i aktuelne sportiste kojima se toliko diče i čijom se slavom rado kite?
Saradnja na temi: Zoran Glavonjić, Ankica Barbir Mladinović, Esad Krcić i Ivan Katavić.
Kreditom na Evropsko prvenstvo
Iako je aktualni svetski prvak u vaterpolu, reprezentacija Srbije, morala je da podigne kredit da bi učestvovala na Evropskom prvenstvu u Zagrebu. Ipak, odnos države prema vrhunskom sportu u Srbiji poslednjih godina, makar prema tvrdnjama nadležnih, uveliko se razlikuje od relacija koje su važile ranije ili za veme bivše Jugoslavije. Kažu, prepoznat je značaj sporta za čitavo društvo, te bi u prevodu, u pitanju trebala da bude obostrana korist.
Doček vaterpolista Srbije u Beogradu nakon osvajanja titule svetskog prvaka u Rimu, avgust 2009, Foto: Vesna Anđić
Prvi put u istoriji doneta je Strategija razvoja srpskog sporta, koja se temelji na tri prioriteta. Pored učešća dece u sportskim aktivnostima i izgradnje infrastrukture, kaže Snežana Samardžić Marković, ministarka omladine i sporta Srbije, podrška vrhunskom sportu je strateška odrednica za budućnost. "Sete se sporta tek onda kada neki sportista osvoji nešto. Uopšte ih nema na putu od mladih do vrhunskih sportista“, kaže proslavljena rukometašica Svetlana Kitić.
„Vrhunski sport je magnet za decu, ali je i promoter kulturnog identiteta nacije. Mi kroz vrhunski sport, Srbiju uspevamo da predstavimo u nekom novom svetlu“, navodi Samardžić Marković.
Iako vrhunski sport danas uglavnom znači profit, sve manje je srceparajućih priča u stilu televizijskih rubrika „Kucamo na vrata zaboravljenih asova“ jer se država pobrinula da nagradi bivše osvajače medalja na najvećim takmičenjima, tako što im je dodelila doživotne sportske penzije.
„Ovo nacionalno priznanje za mene predstavlja jedini izvor finansiranja. Kada to ne bih imala, ne bih imala od čega da živim“, priča nam čuvena jugoslovenska rukometašica Svetlana Kitić, dodajući da je to jedino materijalno što je dobila za 30 godina sportske karijere, u kojoj je vrhunac bio osvajanje olimpijskog zlata u Los Anđelesu 1984. godine.
Samo dvadesetak dana nakon što je izabrana za najbolju igračicu u istoriji rukometnog sporta, dok se kao direktorka beogradskog Radničkog dovija za finansije kako bi opstao klub u kom se proslavila, Ceca Kitić kaže da bi u nove generacije vrhunskih sportista država morala da uloži mnogo više.
„Mnogi naši vrhunski sportisti uzimaju druga državljanstva, nastupaju pod tuđom zastavom. Mnogo toga nedostaje u finansiranju. Trener Partizana je htio da legne na prugu jer nije imao para. Sete se sporta tek onda kada neki sportista osvoji nešto. Uopšte ih nema na putu od mladih do vrhunskih sportista“, veli Kitić.
Kako je država siromašna, para nikada dosta, pa je ovih dana u centru pažnje priča da je Vaterpolo savez, čija je reprezentacija srpski sportski simbol i aktuelni prvak sveta, morao da podigne kredit za odlazak ekipe na Evropsko prvenstvo u Zagrebu.
Snežana Marković Samardžić kaže da, sa stanovišta ministarstva, taj slučaj nije sporan jer ono redovno ispunjava obaveze.
„Mi smo isplatili ono što je naše. Mi smo isplatili oko milion evra Vaterpolo savezu i ostalo je još nešto malo da se uplati. Kada govore država, oni često misle i na javna preduzeća. Na samom početku godine znaju sa kolikom našom pomoći mogu da računaju. Kada kažu država, bojim se da se to odnosi na još neke segmente, koji su im do sada pomagali, ali zbog ekonomske krize, možda više nisu u stanju toliko da pomažu“, tvrdi Snežana Marković Samardžić.
Ulagati u klubove
Država za sve sportove finansira redovne programe, putovanja i takmičenja, talentovanima daje mesečne stipendije do 550 evra, plaća pripreme, a sumama koje dostižu i nekoliko desetina hiljada evra nagrađuje osvajače medalja na evropskim, svetskim i olimpijskim takmičenjima.
Dražen Dalipagić, legenda jugoslovenske košarke i osvajač 12 medalja, danas je takođe nosilac nacionalne penzije u visini tri prosečne plate – što je nešto više od 1.000 evra.
Dok skromno živi u Beogradu, u stanu koji je pre nekoliko decenija dobio od nekadašnje SOFK-a (Saveza organizacija za fizičku kulturu), čuveni Praja, prizivajući sećanja, poredi onda i sada.
„Mi nikada nismo imali problema da nemamo pripreme. U ono vreme smo imali pomoć od klubova, neke svoje stipendije, dobijali neke nagrade za osvojene medalje, ali to nisu bile neke pare koje bi mogao da staviš na knjižicu. Ne žalim ni za čim, samo mi je žao što u današnje vreme polovni igrači uzimaju milione dolara, a mi, koji smo bili neko i nešto, super igrači, imali smo minimalno. Ali dobro, ne mogu se vremena porediti“, navodi Dalipagić.
Dalipagić kaže da u ekonomski slabašnoj državi, kao što je Srbija, za sportiste nikada neće biti dovoljno novca, zbog čega bi možda najbolje bilo odrediti prioritete.
„Od 1970. godine, kako sam počeo da igram košarku, uvek su kolektivni sportovi donosili najviše medalja u bivšoj Jugi. Treba da se zna za koje sportove smo talentovani. Mi nismo talentovani za atletiku. Mi smo bili talentovani za tenis neko vreme. U to sve treba ulagati, da bi klinci mogli time da se bave i vremenom osvoje neke rezultate“, tvrdi Dalipagić.
Svetlana Kitić, najbolja rukometašica u istoriji, upozorava da se brojni, nekada moćni sportski kolektivi, gase i tvrdi da je rešenje da država ulaže u klubove:
„Osnovna ćelija naših sportova je klub, a oni su upravo sve klubove ostavili na vetrometini, gde čak pojedini gr
"Oni su upravo sve klubove ostavili na vetrometini, gde čak pojedini gradonačelnici sebi daju za pravo, i toplo preporučuju, da se ne ulaže u klubove. A ko će vam onda, drugovi i drugarice, stvarati vrhunske igrače?", pita Svetlana Kitić.
Srbija još nije donela Zakon o sportu, kojim će biti regulisano finansiranje klubova. Ali, da nije sve kao pre, govori činjenica da je u poslednje tri godine Srbija izgradila 174 otvorena sportska terena, 68 hala, četiri bazena i jedno klizalište.
Obnovljeno je 5.000 kvadrata Republičkog zavoda za sport na Košutnjaku, dok je u toku izgradnja Kuće fudbala u Staroj Pazovi, koja će koštati najmanje šest miliona evra.
Ministarka omladine i sporta, Snežana Marković Samardžić, očekuje nove mlade asove iz Srbije jer smatra da sve ovo pokazuje da stvari sigurno idu na bolje.
„Toliko ulaganja u sportsku infrastrukturu se do sada nije dogodilo. Pri tome je naše Ministarstvo pozadi po veličini budžeta. Kada bih imala veći budžet, budite sigurni da bi sve to procvetalo“, kaže Marković Samrdžić.
Iako se cela priča vrti oko para, i samo para, Dražen Dalipagić, koji se kao jedan od najboljih igrača svih vremena i član Kuće slavnih u Springfildu, upisao u košarkaške besmrtnike, na kraju je mladima poručio da je ipak najbolje da se sportu okrenu kao igri.
„Umesto da idete po kafićima i slavama, bolje je da se bavite sportom. Dobro je za zdravlje. Ali s druge strane, osvajanjem neke medalje, možete da dobijete i određeni status. Oni koji hoće da se bave sportom samo zbog ogromnih para, neće nigde dobro proći jer takvi ne prolaze“, zaključuje Dalipagić.
Sportisti bez prava na državnu mirovinu
Zvuči nevjerovatno, ali Ivano Balić, Blanka Vlašić, Janica Kostelić ili Goran Ivanišević, iako su, postižući vrhunske rezultate ujedno promovisali i promovišu zemlju, ovi vrhunski sportisti u Hrvatskoj nemaju sistemski osigurane mirovine, niti zdravstveno osiguranje.
Dok su u vrhu, od olimpijskih odbora, klubova ili gradova, sportisti primaju dobre stipendije. Problem nastaje kad završe sportsku karijeru, osobito u sportskim granama koje komercijalno i medijski nisu toliko zanimljive.
Neki od njih, zaslužene beneficije dobili su zahvaljujući političkom angažmanu, a ne vrhunskim sportskim rezultatima koje postižu.
„Ja sam Biserka Perman, članica kuglačkog kluba Rijeka, članica državne reprezentacije od 1976. do 2009. godine, neprekidno. Sudjelovala sam na 16 prvenstava, osvojila 22 medalje, od kojih sedam zlatnih, četiri svjetska rekorda i nositeljica prvog svjetskog rekorda za neovisnu Hrvatsku. S tim se volim pohvaliti. To je bilo u Bratislavi 1992. godine na svjetskom prvenstvu. Imala sam tu sreću da sam u prošlom saborskom mandatu bila na listi SDP-a, te sam izabrana za zastupnicu u hrvatski Sabor. Temeljem toga i moga staža, koji mi je plaćao moj klub, stekla sam uvjete za saborsku mirovinu.“
Najtrofejnija hrvatska i svjetska kuglačica, Biserka Perman, unatoč 23 osvojene medalje, kaže da bi sa svojim medaljama, bez saborske mirovine, teško kupovala kruh i mlijeko, a tako je s većinom vrhunskih sportaša koji, zbog intenzivnih treninga, ne stignu završiti školu, a još manje fakultet.
„Recimo, ne znam da li je Janica Kostelić završila srednju školu. Imala je tu sreću da je bila u sportu u kojem je ipak postojala određena financijska dobit i normalno da je ona uspjela sebi osigurati egzistenciju. Velika većina sportaša u ostalim sportovima, a koji nisu medijski praćeni, to ne uspijeva i oni, nakon završene sportske karijere, ostaju praktično siročići na cesti - šešir ispred sebe i idemo na korzo moliti za milostinju“, kaže Perman.
I bivša zvijezda hrvatskog vaterpola, Perica Bukić, danas predsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza, svoju egzistencijalnu sigurnost može zahvaliti političkom angažmanu.
„Proveo sam u Saboru šest godina i po Zakonu imam prava na tu mirovinu, ali ne kao osvajač 40 najvećih svjetskih medalja koje uopće postoje u sportu kojim se bavim“, navodi Bukić.
Goran Ivanišević spada u jedan posto hrvatskih sportaša koji po završetku karijere mogu mirno živjeti i uživati, zahvaljujući višegodišnjim vrhunskim rezultatima, ali i komercijalno atraktivnom sportu. Kruna je bila u Wimbeldonu 2001. godine. Zarađeni novac Ivanišević je ulagao u nekretnine u Hrvatskoj i svijetu. Popis vila i stanova je impozantan. U građevinskom biznisu nije baš imao previše sreće.
Upravo ovih dana Ivanišević opovrgava medijske napise kako mu loše ide i tvrdi da mu luksuznu 22-metarsku jahtu nisu zaplijenili zbog neplaćanja kredita, već ju je sam vratio jer je brod bio nekvalitetan.
Bez prihoda i zdravstvene zaštite
No, unatoč tome što je proslavio Hrvatsku, ni Ivanišević, a ni ostali vrhunski sportaši, nemaju pravo na državnu mirovinu. Prijedlog je nekoliko puta, a zadnji put prije tri godine, bio pred hrvatskim Saborom, ali nije prošao.
„Mali procent sportaša je osigurao svoju egzistenciju baveći se sportom. Na žalost, bez treninga dva puta dnevno i izuzetnih fizičkih napora, sportaš ne može biti konkurentan, niti na evropskoj, niti na svjetskoj razini. To znači da u tom razdoblju i u tom vremenu mora zapustiti neke stvari, kao što je školovanje ili normalan radni odnos. Na žalost, sportaši koji su kao takvi donijeli olimpijska odličja, po završetku svoje sportske karijere, postaju socijalni problem“, kaže glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Josip Čop.
„Trenutno, nije baš da se iko muči nakon osvojenih medalja, zbog količine stipendija, što od Olimpijskog odbora, gradova, županija i njihovih klubova. Za ove najbolje, primanja obilato premašuju visoki osobni dohodak u Hrvatskoj, tako da Filip Buden, naš srebreni olimpijac, gimnastičar iz Pekinga, ima sada sve te stipendije. Sve to zajedno sabrano prelazi preko 20.000 kuna. Ne vidim da bi se tu neko od ovih najboljih mučio. Druga je stvar što nakon karijere oni imaju neke mirovine ili nešto što bi bilo stalna dotacija“, navodi tajnik Hrvatskog zbora sportskih novinara Marin Šarec - Nemec iz Sporta plus.
Vrhunski sportaši u medijski manje zanimljivim sportovima ne žive komotno, ni na samom vrhuncu karijere, ističe kuglašica Perman. Sretni su, kaže, ako nađu sponzora koji će cijelom klubu uplatiti 10.000 eura godišnje, a ne pojedincu.
Zdravstvenu zaštitu putem raznih osiguravajućih društava imaju samo olimpijci i sretnici kao nogometaši, ako im to plati klub.
„Inače nemaju nikakvu zdravstvenu zaštitu jer sustav zdravstvene zaštite sportaša nije dio zdravstvenog sustava Republike Hrvatske, kao što je bio nekada u vrijeme Jugoslavije. Mi smo onda, od sportskog liječnika, dobili uputnicu za vađenje krvi i za snimanje pluća. S tom uputnicom smo obavili sve preglede i vratili se sa nalazom. To je bio, kao i svaki drugi, specijalistički pregled. Danas je to nemoguće. Vi idete sportskom liječniku, ali ako morate obaviti bilo koju pretragu, morate je normalno platiti. Zdravstvena zaštita sportaša je ravna na nuli. Ne daj Bože neke trajnije povrede, sportaš ostaje na cesti“, kaže Perman.
"Promidžba raznih proizvoda, od mineralne vode do prehrambenih artikala, bila je nešto što sam morao raditi kao dodatnu aktivnost da bi zaradio i financirao sebe za svoje treninge i pripreme", kaže plivački as Gordan Kožulj.
Tridesetčetverogodišnji plivački as, Gordan Kožulj, četverostruki olimpijac, jedan je od rijetkih hrvatskih vrhunskih sportaša s fakultetskom diplomom (završio je Političku ekonomiju na američkom sveučilištu Berkly). Smatra da bi muke mnogih sportaša bile riješene kada bi se, uz sport, mogli i obrazovati, a nakon sportske karijere zaposliti. Ali to je, kaže Kožulj, u hrvatskom obrazovnom sustavu vrlo teško, za razliku od američkog, koji upravo stimulira i potiče izvan-fakultetske aktivnosti.
„Samim plivanjem se jako malo može zaraditi. Više je onog što sam zaradio kao sportaš, a što je bilo vezano uz promotivne akcije ili marketinške kampanje, koje su indirektno vezane za to što sam bio uspješan u sportu, ali direktno nisu bile vezane za plivanje. Promidžba raznih proizvoda, od mineralne vode do prehrambenih artikala, bila je nešto što sam morao raditi kao dodatnu aktivnost da bi zaradio i financirao sebe za svoje treninge i pripreme. Vjerojatno je tako i sa sportašima u drugim sportskim aktivnostima. Na samim natjecanjima, bez obzira koliko bili uspješni, vrlo malo se može zaraditi. Najbolji mogu nešto zaraditi, ali opet to nije dovoljno da se pokriju troškovi velikih i važnih priprema. Od sporta se vrlo teško može živjeti“, zaključuje Kožulj.
Titule stižu, a plate kasne
Vaterpolo reprezentacija Crne Gore, ili kako ih navijači zovu „crnogorske ajkule“, u Zagrebu brane titulu evropskog šampiona iz Malage. Zanimljivo je da je u trenutku kada su postali pravci i pobjednici Svetskog super kupa, u Crnoj Gori bilo jedva tri pristojna bazena. Na dočeku zlatnih „ajkula”, bilo je, samo za Podgoricu, za godinu dana obećano još pet, na koje se još čeka.
Vrhunski sportisti u Crnoj Gori, po opštim procjenama, postižu nesrazmjerno velike rezultate, u odnosu na veličinu i broj stanovnika države koju predstavljaju. Pod pritiskom uspjeha i javnosti, date su im određene beneficije.
Ipak, još uvijek postoje značajni problemi koji su posljedica nepostojanja kvalitetnih i sistemskih rješenja, već samo „ad hock“ nagrađivanja.
„Vrhunski sport u Crnoj Gori je pod budnom pažnjom države, Olimpijskog komiteta i svih sportskih saveza“, rekao je predsjednik Crnogorskog olimpijskog saveza, Duško Simonović, koji dodaje da se posebno prate reprezentativni nastupi na evropskim i svjetskim prvenstvima, olimpijskim, mediteranskim i igrama mladih, kao i na igrama malih zemalja, jer je Crna Gora, odnedavno, član i te asocijacije.
„Država Crna Gora, u granicama mogućnosti, izdvaja dovoljno novca za pripreme i učešće vrhunskih sportista na najznačajnijim takmičenjima“, kaže Simonović, koji ipak primjećuje da bi u drukčijim ekonomskim uslovima to moglo biti i više.
„Na svima nama, koji se bavimo praćenjem vrhunskog sporta, je da vodimo računa o raspoloživom novcu, kako bi on na pravi način bio raspoređen i otišao tamo gdje je to zaista neophodno. Vjerujem da i velike crnogorske kompanije trebaju, ali i počinju, da prepoznaju svoj interes, da se kroz vrhunski sport predstave. Interes je obostran. Tako se radi u svijetu, a tako će se raditi i kod nas. Počelo je sa nekim firmama, a vjerujem da će toga u narednom periodu biti sve više“, navodi Simonović.
Sportski novinar Đorđije Kustudić takođe smatra da se uvijek može - i bolje i više - ali da je država do sada ipak riješila neka, za vrhunske sportiste, pa i bivše, a i one koji će to tek postati, neka značajna pitanja:
"Velike crnogorske kompanije trebaju, ali i počinju, da prepoznaju svoj interes, da se kroz vrhunski sport predstave, kaže predsjednik Crnogorskog olimpijskog saveza, Duško Simonović.
„Od prije godinu ili više je stupila na snagu Uredba kojom je regulisana i svojevrsna doživotna penzija za sportiste koji su osvajali medalje, čak i retroaktivno, u dresu SFRJ ili SCG, na evropskim i svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama. Suma nije zanemariva, pogotovo za našu ekonomsku situaciju, a oni je mogu dobijati nakon navršene 40. godine. Za aktivne sportiste, država se potrudila, u granicama svojih mogućnosti, da obezbijedi neku stipendiju na mjesečnom nivou. U to spadaju i mladi sportisti, kadeti, juniori - svi oni koji su svojevrsne nade crnogorskog sporta“, kaže Kustudić.
Nema sistemskih rješenja
Predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta, Duško Simonović, kaže da se upravo na prijedlog COK-a, dodjeljuje 50 stipendija za mlade sportiste, takozvane, olimpijske nade.
„Olimpijski komitet je tražio da se obezbijede stipendije. Vjerujem da će se ove godine obezbijediti 10-15 stipendija za potencijalne učesnike Olimpijskih igara. Pored toga, tu su i značajni granti za kolektivne sportove, u čemu su već neki savezi učestvovali. Čini mi se da vrhunski sport u Crnoj Gori ima tretman koji on i zaslužuje“, pojašnjava Simonović.
Iako su neka statusna pitanja vrhunskih sportista u Crnoj Gori riješena, očigledno je da još uvijek postoje značajni problemi. U prilog tome govore paradoksalni primjeri.
Vaterpolisti, koji se pojavljuju na velikim međunarodnim takmičenjima, uprkos činjenici da im plate kasne mjesecima, osvajaju najvrijednije titule. Tu je i mlada atletičarka, Cetinjanka, Marija Vuković, koja je juniorski prvak svijeta u skoku u vis, iako je atletika jedan od najsiromašnijih sportova.
Sportski novinar Đorđije Kustudić ima objašnjenje:
"Dešava se da vrhunski sportisti mjesecima ne primaju plate, te se takvi klubovi gase. To je sve zato što nema sistematskog rješavanja tih pitanja, nego se to sve rješava od situacije do situacije", kaže vaterpolista Andrija Popović.
„U pitanju je ogromni talent koji je srećom otkriven u pravom trenutku. Tu jednostavno nema nekog drugog, mnogo pametnijeg i boljeg objašnjenja.“
Jedan od najvećih crnogorskih sportista i vlasnik olimpijskog zlata koje je osvojio igrajući za nekadašnju jugoslovensku nacionalnu selekciju, vaterpolista Andrija Popović, kaže da bi do kraja godine trebalo da se osnuje Klub crnogorskih olimpijaca, koji će doprinijeti rješavanju pojedinih problema, koji su, po Popoviću, posljedica nepostojanja kvalitetnog sistemskog rješenja:
„Kod nas je došlo do usitnjavanja sportskih klubova, a naročito sada, raspisivanjem konkursa. Stotine malih klubova, od kojih neki i ne postoje, dobijaju neka sredstva od uprave za sport. Zbog toga ta sredstva više nikome ne pomažu, a pogotovo ne onima kojima su potrebna. Dešava se da vrhunski sportisti mjesecima ne primaju plate, te se takvi klubovi gase. To je sve zato što nema sistematskog rješavanja tih pitanja, nego se to sve rješava od situacije do situacije“, zaključuje Popović.
Sportisti u RS-u plaćeniji nego u Federaciji BiH
Još jednom će zazvučati nevjerovatan podatak da u Bosni i Hercegovini ima tek 15 zaslužnih sportista, makar za zvaničnu statistiku. Ostala proslavljena imena bosanskohercegovačkog sporta i nekadašnje Jugoslavije izgleda da ne postoje. Međutim, i one kojima su nedavno priznali zasluge, poput atletičara Zlatana Saračevića ili legendarne košarkašice Razije Mujanović, država je odmah ponizila - iznosom dotacije od 240 eura.
Prilog iz RSE magazina TV Liberty o odnosu vlasti prema vrhunskim sportistima,
autor Ivan Katavić
U Bosni i Hercegovini trenutačno postoji 15 zaslužnih sportaša, šest u Republici Srpskoj i devet u Federaciji, koji su u svojim karijerama osvojili najsjajnija odličja na olimpijskim, svjetskim i europskim takmičenjima. Sportaši iz Federacije, odlukom Državnog ministarstva za civilne poslove, tek su od nedavno počeli dobijati naknade za doprinos u sportu.
Zlatan Saračević, prvak Europe u bacanju kugle i jedan od najboljih atletičara Bosne i Hercegovine svih vremena, kaže da prima iznos od oko 240 eura, što je za njega, kao i za ostale zaslužene sportaše, poniženje.
„Osjećamo se svi poniženo. Nama su prema Zakonu ugrožena i sama ljudska prava“, kaže Saračević.
Osvajačice srebrene medalje u košarci na Olimpijskim igrama u Seulu - Razija Mujanović, Vesna Bajkuša i Mara Lakić - za svoje sportske rezultate dobijaju također oko 240 eura, samo zato što žive u Federaciji, dok njihova kolegica, Slađana Golić, za istu medalju, u Republici Srpskoj, dobija oko 800 eura.
„To je smiješna cifra. Zaslužni sportaši u Republici Srpskoj imaju adekvatna primanja“, kaže Razija Mujanović.
„Na Olimpijskim igrama u Seulu, iz Bosne i Hercegovine, bilo je nas četvero. Nas tri iz Federacije ne primamo doživotnu nadoknadu, a Slađana Golić iz Republike Srpske je prima“, navodi Vesna Bajkuša.
„Mi smo svi zajedno postizali te rezultate. Ovom prilikom želim da im dam podršku, da i one iz Federacije dobiju nadoknadu, kao mi iz Republike Srpske“, kaže Slađana Golić.
Krivi sportski savezi
U Bosni i Hercegovini godinama nema rezultata u sportu. Za to su najviše odgovorni sportski savezi, koji nisu registrirani i u kojim sjede nekompetentni ljudi, te vlasti koje vrlo malo ulažu u sport.
„Zakonom i pravilnikom je određeno da kandidaturu mogu podnijeti samo sportski savezi koji su, u skladu za Zakonom, uredno registrovani. Ali, oni to nisu bili i nisu mogli podnijeti kandidaturu. Da bi pomogli sportistima, da bi tu nepravdu
"Mislim da nije pošteno da zaslužni sportisti, u jednom dijelu države, primaju naknadu jedne visine, a u drugom dijelu države, nižu naknadu“, kaže Suad Džafić, pomoćnik ministra za sport Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine.
O sudbini zaslužnih sportaša iz Federacije, odlučivalo je povjerenstvo Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, u kojem su, prema mišljenju sportaša, također sjedili nekompetentni ljudi. Da je sve loše uređeno, svjesni su i oni sami.
„Mislim da to nije dobar odnos i nadam se da će oni koji odlučuju o budžetu voditi računa o tome i da će izaći u susret našim zahtjevima iz Ministarstva civilnih poslova. Mislim da nije pošteno da zaslužni sportisti, u jednom dijelu države, primaju naknadu jedne visine, a u drugom dijelu države, nižu naknadu“, kaže Suad Džafić, pomoćnik ministra za sport Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine.
Iz Zakona o sportu i kategorizaciji sporta Bosne i Hercegovine, na osnovu kojeg su se dodjeljivale naknade, izbrisani su sportski treneri, što je još jedan apsurd jer su upravo oni mnoge bosnasko-hercegovačke sportaše doveli do najsjajnijih odličja.
„Taj član 6, koji je uvrštavao i trenere, je izbrisan. Tako su svi treneri u Bosni i Hercegovini poniženi jer im je uskraćen zanos i nivo svijesti prema sportu. Došli su u apsurdnu situaciju jer čemu trud i rad, kada oni od toga nemaju ništa“, kaže Zlatan Saračević.
Dok u većini zemalja vrhunski sportaši imaju status idola nacije i za to dobijaju zaslužena visoka primanja, bosanskohercegovački sportaši u jednom dijelu države za svoje rezultate dobijaju minorna primanja.