Većina građana u BiH, ali i regionu, spremna je čuti istinu o počinjenim zločinima, međutim, pripadnici različitih etničkih grupa teško se mire sa prihvatanjem odgovornosti za zločine koje su počinili pojedinci njihovih nacionalnih grupa.
Za proces pomirenja unutar BiH, ali i zemalja regiona, najbolje rezultate mogu polučiti mladi ljudi, od kojih se većina i ne sjeća proteklih ratnih zbivanja. Proces suočavanja sa prošlošću jedina je tema o kojoj su na međunarodnoj radionici razgovarali mladi iz zemalja Zapadnog Balkana.
O procesu pomirenja i suočavanju s prošlošću u BiH, ali i regiji, govori se godinama, međutim, ono teče sporo i teško. Posljednja naučna istraživanja pokazuju da je viktimizacija jedna od najvećih prepreka, te da se, iako spremni čuti o počinjenim zločinima, građani teško mire sa prihvatanjem odgovornosti. Kako bi ubrzali ove procese, u Inicijativi mladih za ljudska prava BiH, ovo pitanje stavili su pred mlade generacije iz zemalja regiona.
Direktorica Inicijative Alma Mašić kaže da mladi nisu i ne mogu biti odgovorni za protekla ratna dešavanja, ali da moraju imati odgovornost zbog svoje buduće uloge u društvu.
„Oni moraju razumjeti prošlost, shvatiti šta se tu dešavalo da bi svojim budućim aktivnostima da se takva prošlost i njihovim i budućim generacijama više nikada ne ponovi.“
Alma Mašić
Mašić kaže da je suočavanje mladih sa prošlošću najteže u BiH jer postoje tri istine, tri istorije, tri etnonacionalne grupe koje su bile na suprotstavljenim stranama tokom 1992. do 19995. godine:
„Mi se suočavamo sa procesom poricanja svega onoga što se desilo, ili minimiziranja drugih koji nisu naš narod, naše žrtve.“
Mladi historičar Azir Osmanović kao dijete preživio je genocid u Srebrenici, a sada radi kao kustos u Memorijalnom centru Potočari. Tokom posjeta mladih Centru, Azir im svakodnevno pokušava objasniti šta se dešavalo 1995. godine u Srebrenici:
„Kada dođu na mjesto, kada vide taj veliki broj nišana na jednom mjestu i kada čuju sve šta se dešavalo tu, onda nastane jedan muk među tim mladim ljudima i jednostavno počnu, bar na trenutak, razmišljati o onome šta se dešavalo u Srebrenici.“
Da mladi ljudi nisu zainteresovani za neposrednu prošlost potvrđuje i naš sagovornik Đorđe Mihovilović, kustos u Spomen području Jasenovac iz Hrvatske. Prema riječima Mihovilovića, nekada je posjeta Jasenovcu bila obavezna još u vrijeme osnovnog obrazovanja. Radeći kao kustos, Mihovilović se susretao sa različitim uvjerenjima djece, od kojih je malo njih znalo pravu istinu:
„Konkretno iz moga rada mogu spomenuti da se u nekoliko slučajeva događalo da su djeca pojedina pjevušila Thompsonovu pjesmu ’Jasenovac i Gradiška Stara’ dolaskom u Jasenovac. Međutim, mi kroz naš rad nastojimo korigirati te njihove stavove, tako da znam da su onda neka djeca govorila da takve stvari više neće raditi.“
Nedovoljno interesovanja za prošlost
Pokretanje otvorenog dijaloga o pitanjima prošlosti i suočavanja sa prošlosti jako su važna, jer je jedino tako moguće izbjeći ponavljanje istorije, kaže predstavnik mladih Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nenad Obradović:
„Jako je bitno da se stvori jedna istorija zločina koji su se dogodili da bi mladi ljudi kroz to što se događalo u prošlosti, a što je bilo jako loše naučili na koji način se može ostvariti budućnost bez ratnih zločina, bez zločina i uopšte i stvoriti jedna bolja perspektiva za napredovanje, za obrazovanje, a ne za vraćanje na zločine iz prošlosti.“
Nedavna posjeta i odluka predsjednika Hrvatske Ive Josipovića da se pokloni žrtvama zločina nad Bošnjacima u Ahmićima državnička je gesta historijskog značenja. Ova, ali i ostale posjete predsjednika spomenicima stradanja sva tri naroda pokreću dijalog, pokreću proces suočavanja sa prošlošću, kao i priznavanje drugog i drugačijeg, kaže predstavnica Centra za suočavanje sa prošlošću “Documenta“ iz Zagreba Tamara Banjeglav:
„Najviše doprinosi to što se pokreće rasprava i što se ukazuje na to da je bitno utvrditi činjenice, da je bitno naglasiti da su zločini počinjeni sa svih strana, da se više prestane stavaljati naglasak samo na viktimizaciju samo jednog naroda, nego da se pokušaju sagledati činjenice koje su vezane za zločine, i utvrditi činjenice i govoriti o tim činjenicama u svim zemljama.“
Većina mladih u BiH koji su rođeni početkom i u toku rata ne zna ništa o tom periodu. Mnoge i ne interesuje. Međutim, jedan od najmlađih logoraša u prijedorskim logorima Edin Ramulić ističe da bi mladi trebali znati kako ne bi imali budućnost sličnu njegovoj prošlosti:
„Ali imamo taj problem da sa ovom omladinom, kakvu trenutno imamo, su radili i nacionalisti u školama i nacionalisti u porodicama. I mi sve nade polažemo u te mlade, a istovremeno nismo sigurno da li oni to mogu iznijeti kao nešto što bi bilo naša očekivanja, prije svega očekivanja žrtava.“
Iako nisu direktno učestvovali u ratnim dešavanjima, niti na bilo koji način mogu biti odgovorni za njih, generacije mladih trebali bi naučiti kako se suočiti sa prošlošću i zločinima koji su se desili.
Za proces pomirenja unutar BiH, ali i zemalja regiona, najbolje rezultate mogu polučiti mladi ljudi, od kojih se većina i ne sjeća proteklih ratnih zbivanja. Proces suočavanja sa prošlošću jedina je tema o kojoj su na međunarodnoj radionici razgovarali mladi iz zemalja Zapadnog Balkana.
O procesu pomirenja i suočavanju s prošlošću u BiH, ali i regiji, govori se godinama, međutim, ono teče sporo i teško. Posljednja naučna istraživanja pokazuju da je viktimizacija jedna od najvećih prepreka, te da se, iako spremni čuti o počinjenim zločinima, građani teško mire sa prihvatanjem odgovornosti. Kako bi ubrzali ove procese, u Inicijativi mladih za ljudska prava BiH, ovo pitanje stavili su pred mlade generacije iz zemalja regiona.
Direktorica Inicijative Alma Mašić kaže da mladi nisu i ne mogu biti odgovorni za protekla ratna dešavanja, ali da moraju imati odgovornost zbog svoje buduće uloge u društvu.
„Oni moraju razumjeti prošlost, shvatiti šta se tu dešavalo da bi svojim budućim aktivnostima da se takva prošlost i njihovim i budućim generacijama više nikada ne ponovi.“
Mašić kaže da je suočavanje mladih sa prošlošću najteže u BiH jer postoje tri istine, tri istorije, tri etnonacionalne grupe koje su bile na suprotstavljenim stranama tokom 1992. do 19995. godine:
„Mi se suočavamo sa procesom poricanja svega onoga što se desilo, ili minimiziranja drugih koji nisu naš narod, naše žrtve.“
Mladi historičar Azir Osmanović kao dijete preživio je genocid u Srebrenici, a sada radi kao kustos u Memorijalnom centru Potočari. Tokom posjeta mladih Centru, Azir im svakodnevno pokušava objasniti šta se dešavalo 1995. godine u Srebrenici:
„Kada dođu na mjesto, kada vide taj veliki broj nišana na jednom mjestu i kada čuju sve šta se dešavalo tu, onda nastane jedan muk među tim mladim ljudima i jednostavno počnu, bar na trenutak, razmišljati o onome šta se dešavalo u Srebrenici.“
Da mladi ljudi nisu zainteresovani za neposrednu prošlost potvrđuje i naš sagovornik Đorđe Mihovilović, kustos u Spomen području Jasenovac iz Hrvatske. Prema riječima Mihovilovića, nekada je posjeta Jasenovcu bila obavezna još u vrijeme osnovnog obrazovanja. Radeći kao kustos, Mihovilović se susretao sa različitim uvjerenjima djece, od kojih je malo njih znalo pravu istinu:
„Konkretno iz moga rada mogu spomenuti da se u nekoliko slučajeva događalo da su djeca pojedina pjevušila Thompsonovu pjesmu ’Jasenovac i Gradiška Stara’ dolaskom u Jasenovac. Međutim, mi kroz naš rad nastojimo korigirati te njihove stavove, tako da znam da su onda neka djeca govorila da takve stvari više neće raditi.“
Nedovoljno interesovanja za prošlost
Pokretanje otvorenog dijaloga o pitanjima prošlosti i suočavanja sa prošlosti jako su važna, jer je jedino tako moguće izbjeći ponavljanje istorije, kaže predstavnik mladih Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nenad Obradović:
„Jako je bitno da se stvori jedna istorija zločina koji su se dogodili da bi mladi ljudi kroz to što se događalo u prošlosti, a što je bilo jako loše naučili na koji način se može ostvariti budućnost bez ratnih zločina, bez zločina i uopšte i stvoriti jedna bolja perspektiva za napredovanje, za obrazovanje, a ne za vraćanje na zločine iz prošlosti.“
Nedavna posjeta i odluka predsjednika Hrvatske Ive Josipovića da se pokloni žrtvama zločina nad Bošnjacima u Ahmićima državnička je gesta historijskog značenja. Ova, ali i ostale posjete predsjednika spomenicima stradanja sva tri naroda pokreću dijalog, pokreću proces suočavanja sa prošlošću, kao i priznavanje drugog i drugačijeg, kaže predstavnica Centra za suočavanje sa prošlošću “Documenta“ iz Zagreba Tamara Banjeglav:
Mladi moraju razumjeti prošlost, shvatiti šta se tu dešavalo da bi svojim budućim aktivnostima da se takva prošlost i njihovim i budućim generacijama više nikada ne ponovi.
„Najviše doprinosi to što se pokreće rasprava i što se ukazuje na to da je bitno utvrditi činjenice, da je bitno naglasiti da su zločini počinjeni sa svih strana, da se više prestane stavaljati naglasak samo na viktimizaciju samo jednog naroda, nego da se pokušaju sagledati činjenice koje su vezane za zločine, i utvrditi činjenice i govoriti o tim činjenicama u svim zemljama.“
Većina mladih u BiH koji su rođeni početkom i u toku rata ne zna ništa o tom periodu. Mnoge i ne interesuje. Međutim, jedan od najmlađih logoraša u prijedorskim logorima Edin Ramulić ističe da bi mladi trebali znati kako ne bi imali budućnost sličnu njegovoj prošlosti:
„Ali imamo taj problem da sa ovom omladinom, kakvu trenutno imamo, su radili i nacionalisti u školama i nacionalisti u porodicama. I mi sve nade polažemo u te mlade, a istovremeno nismo sigurno da li oni to mogu iznijeti kao nešto što bi bilo naša očekivanja, prije svega očekivanja žrtava.“
Iako nisu direktno učestvovali u ratnim dešavanjima, niti na bilo koji način mogu biti odgovorni za njih, generacije mladih trebali bi naučiti kako se suočiti sa prošlošću i zločinima koji su se desili.
