(Saradnja: Nebojša Grabež, Enis Zebić, Predrag Tomović i Dženana Halimović)
Lustracija je bilo ime rimske religije, daleko prije Krista, čiji su pripadnici na svečan način obavljali rituale čišćenja, bilo od grijeha, bilo od dodira s krvlju. Arheolozi lustracijom nazivaju podudaranja građevina ili pratećih objekata koji su u različitim civilizacijama i kulturama imali istu funkciju.
U današnje doba lustracija je termin koji se u najvećoj mjeri vezuje za politiku. Riječ je o odstranjivanju iz javnih službi svih kompromitiranih saradnika.
U istočnoj Njemačkoj lustracijom su bili obuhvaćeni svi državni službenici koji su sarađivali s tajnom službom - poznatim Stassi-jem. Radna su mjesta u javnim službama bila „očišćena“ od takvih osoba.
U drugim istočnoevropskim zemljama, poput Češke, Slovačke ili Poljske, lustracija je obuhvatila državne službenike, ali i sve druge koji su „radili“ za sigurnosne i tajne službe.
Pod udar lustracije došli su i kadrovi koje se smatralo odgovornim za održavanje komunističkog poretka, pogotovo kada je riječ o agentima i suradnicima sigurnosnih službi, najodgovornijih za likvidacije, zatvaranja i druge oblike represije. Najdosljednije je, posebnim zakonom, i njegovom primjenom, provedena u Istočnoj Njemačkoj i Češkoj Republici. Drugdje je postala predmetom žestokih kontroverzi, političkih otpora, a negdje je izvršena samo formalno. Balkan ne obuhvata niti jedan od navedenih opisa.
Problem lustracije skinut s dnevnog reda
Po svim naznakama lustracija je u Srbiji već prošlost, a da se proces nikada ni desio nije. Ništa čudno, kaže Žarko Korać, kad je Miloševićev režim podržavan od većine, bio zapravo puls tadašnjeg života. Od 2000. godine, od dana kada se bivši vođa našao u Hagu, lustracija je bila živa politička tema, ali nove političke elite nikada nisu smogle snage da svoja lustrativna obećanja i provedu u praksu.
U mogućnost odstranjivanja politički neprihvatljivih osoba iz javnog života i organa uprave u Srbiji, više ne veruju ni najveći optimisti. Termin lustracija, koji podrazumeva jasan otklon prema ranijim lošim primerima i uspostavljanje civilizovanijeg nivoa društvenih odnosa, otišao je u prošlost umesto onih na kojima je trebalo da bude primenjen. Ovo uverenje dele i naši sagovornici.
Sociolog Zagorka Golubović:
„Mislim da je taj problem lustracije definitivno skinut sa dnevnog reda.“
Da li je konačnu tačku na ovakvu sudbinu lustracije stavio istorijski dogovor o pomirenju Demokrata i Socijalista, koji je iznedrio novu koalicionu vlast?
Vojin Dimitrijević, Foto: Vesna AnđićVojina Dimitrijevića iz beogradskog Centra za ljudska prava:
„Odgovor na to možete sami dobiti gledajući na dobre ideje posle toga.“
Ako je ideja o lustraciji bila da spreči ljude koji su kršili ljudska prava u ranijem režimu da zauzmu položaje i da prave novu štetu, onda je sasvim jasno da je pomenuti dogovor čvrsto raskrstio s njom. Mnogi iz te stare priče ponovo su na važnim pozicijama, a simbol tog modela ponašanja, sada pretočen na fotografije bivšeg vođe, ponosno krase zidove, čak i jednog ministarskog kabineta:
„Sada je to takozvano pomirenje sa tim ranijim režimom otišao toliko daleko da je taj poduhvat bio nezamisliv, kao što je nezamislivo mnogo što-šta.“
Mnogi u Srbiji su, nakon pada Miloševića, čvrsto verovali u rešenost tadašnje osamnaesto-partijske koalicije da se odlučno distancira od mračne prošlosti svojih političkih prethodnika. Pitanje lustracije u formi Zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, formalizovano je u Parlamentu juna 2003. godine, međutim, bio je to primer Zakona koji u Srbiji nije primenjen u praksi.
Zagorka Golubović smatra da je građanima tada moralo da bude objašnjeno šta tačno znači lustracija:
„Da to nije vešanje, da to nije streljanje, da to nije takva smrtonosna akcija, da je to jednostavno pravo civilizovane zemlje na to da onaj, koji je učestvovao u nečasnim akcijama u prethodnim vladama, nema pravo da se bavi politikom, bar pet godina, niti da bude na određenim značajnim mestima. Mislim da su prevladala ona mišljenja koja su pogrešna i onda su i ljudi, koji bi eventualno bili za to da se lustracija primeni, rekli da će se to činiti kao ostrašćenost, kao osveta.“
Žarko Korać, Foto: Vesna AnđićNakon donošenja Zakona, formirana je Komisija za lustraciju, koja, međutim, nikad nije profunkcionisala zbog toga što jedan od devet članova, koga je trebalo da predlože stranke bliske Miloševiću, nikad nije izabran. Jedan od lidera tada vladajućeg DOS-a, Žarko Korać, kaže da je bilo više razloga koji su doveli do opstrukcije te ideje, podsećajući da je participacija građana u Miloševićevoj vlasti bila ogromna:
„Ljudi koji su bili delovi tog režima, a lustraciona komisija, koja bi trebala da odredi ko su oni, od segmenta do segmenta društva, od vojske do medija, od policije do univerzitetskih nastavnika, bi imala ogroman problem jer je jako mnogo ljudi aktivno učestvovalo u tom režimu.“
Važna činjenica je i da su mnogi članovi Miloševićevog aparata, takozvani „preletači“, popunjavali prostor malih stranaka vladajuće koalicije, što je stvaralo podele unutar samog DOS-a. Korać, međutim, smatra da je ipak najveća prepreka lustraciji bio predsednik SRJ i tada najpopularnija ličnost DOS-a:
„Predsednik DSS-a, Vojislav Koštunica, bio je protiv lustracije. On je otvoreno govorio da je protiv revolucionarnih metoda. On je verovao u jednu evoluciju društva, da se zadrže gotovo sve poluge vlasti koje je imao Milošević, samo da ih on preuzme. On je vrlo energično bio protiv lustracije. Unutar DOS-a su postojale male stranke koje nisu bile naklonjene lustraciji, a Vojislav Koštunica je bio eksplicitno protiv.“
Slično tumačenje ima i Zagorka Golubović:
„Jeste Koštunica glavnu stvar zakočio, ali je bilo vrlo teško u DOS-u doći do rešenja da se lustracija sprovede. Mi smo u Savetu za borbu protiv korupcije otkrili nekoliko slučajeva među ministrima koji nisu bili baš čisti za vreme devedesetih godina i koji su stalno bili u sukobu interesa. To je već bio razlog da ne mogu da budu na funkcionerskim mestima.“
Kaže Zagorka Golubović, konstatujući:
„Propuštena je prilika. Da je urađena lustracija, drugačijim putevima bi morala da krene ova zemlja.“
Odsustvo lustracije jedan je od glavnih razloga što se Srbija suočava s brojnim problemima.
„Izostala lustracija je jedan od uzroka zašto se Srbija tako teško suočava sa prošlošću. Mi danas vidimo da je možda 70-80 posto nosilaca Miloševićevog režima još uvek vrlo aktivno u javnom i političkom životu,“ smatra Korać.
Profesor Vojin Dimitrijević:
„Odmah posle 5. oktobra počela je rehabilitacija mnogo važnijih članova, nego što su obični kršioci ljudskih prava, ljudi kojima neće kasnije da se sudi za ratne zločine. To je na način očito bio pokušaj koji je bio osuđen na neuspeh. Kao što mnoge stvari, koje su propuštene, ne mogu da se nadoknade, ne može ni ova stvar.“
Novi sustav sa starim kadrovima
Iako su potrebu lustracije zagovarali samo marginalna desna Hrvatska stranka prava i pojedini desni intelektualci, naši sugovornici saglasni su da „pročišćavanje“ hrvatskog društva nije napravljeno jer je najrepresivniji dio nekadašnjeg socijalističkog sistema ušao i u sve pore takozvanog novog hrvatskog establishmenta. Kada bi bila lustracija i sprovedena, onda bi prvi na udar došao Franjo Tuđman. Ipak, oca domovine ne dira se tako lako.
Žarko PuhovskiLustracija nije slanje u zatvor onih koji su počinili kaznena djela u autoritarnom sustavu, upozorava profesor politčke filozofije na zagrebačkom Sveučilištu i politički analitičar, Žarko Puhovski:
„Lustracija nije kažnjavanje u sudstvenom smislu riječi jer to treba po pretpostavci obaviti na drugim mjestima. Lustracija bi trebala značiti javnu i moralnu diskvalifikaciju ljudi koji su podržavali, a da pri tom nisu bili životno ugroženi, režime koji su donosili zlo. Nema dvojbe o tome da je bilo ljudi koji su bili dobri kandidati za lustraciju u bivšoj Jugoslaviji kada se raspala 1990., 1991. godine, pa i u Hrvatskoj, prije svega ljudi koji su svoje kolege, prijatelje, susjede i rođake prijavljivali policiji da bi oni otišli u zatvor.“
Marginalna desna Hrvatska stranka prava u dva je navrata, 1998. i 1999. godine, predložila Zakon o lustraciji, ali bez uspjeha, kaže tadašnji predsjednik, a sada počasni predsjednik te stranke, Anto Đapić:
„Od samog usvajanja dnevnog reda u Saboru, i HDZ i tadašnja oporba jedinstveno su htjele da to skinu sa dnevnog reda. Mi nismo čak imali ni priliku raspraviti o tome u jednoj demokratskoj proceduri. To samo pokazuje stanje duha koje je vladalo u hrvatskoj politici i u Saboru. Političke stranke, koje su bile dominantne, su se protivile takvom zakonu. Hrvatska je zbog svoje mentalne higijene morala takav zakon donijeti.“
Njihov prijedlog zakona odnosio se na sprečavanje nekadašnjih visokih dužnosnika u Savezu Komunista, UDBA-i i KOS-u da i danas budu državni dužnosnici. Upravo taj dio prijedloga je bio sporan, obzirom da je suprotan Ustavu i drugim zakonima Republike Hrvatske koji brane diskriminaciju po političkoj osnovi. Slična zakonska rješenja, u niz drugih postkomunističkih zemalja, osudilo je i Vijeće Europe u svojoj Rezoluciji 1096, kojom lustraciju dozvoljava samo protiv onih koji su svojim djelovanjem kršili ljudska prava, a ne protiv svih dužnosnika prethodnoga političkog sustava.
Đapić tvrdi da oni koji su trebali biti lustrirani, sada u Hrvatskoj drže 80 posto političke, financijske i medijske moći, ali prilično je usamljen u takvom stavu:
„Nije moguće očekivati, u ovakvoj postavi snaga, u ovakvim strukturama stranaka HDZ-a i SDP-a, da je moguće i razmišljati o donošenju Zakona o lustraciji.“
Sa sličnim zahtjevima javlja se i katolička crkva, ali ne toliko sa zahtjevima za lustracijom, koliko sa zahtjevima da se pronađe i kazni počinitelje zločina počinjenih od strane komunističkih vlasti od 1944. do 1990. godine.
Andrea FeldmanNakon pada komunizma bilo je potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, slaže se i povjesničarka Andrea Feldman, ali je ona izostala:
„Ključni je problem u Hrvatskoj bio u tome što se pod krikom rata i potrebe zaštite u ratu, provukao i veliki broj onih koji su sudjelovali u represiji u vrijeme komunističkog perioda. Oni su se u jednom velikom dijelu infiltrirali u administraciju nove države - bilo da se radi o policiji, bilo da se radi o tajnim službama, o političkim strankama. Aktivno su se uključili u rad mnogih stranaka. Franjo Tuđman je među svojim najbližim suradnicima imao ljude koji su pripadali represivnom aparatu komunističkog vremena.“
Do lustracije u Hrvatskoj nije moglo doći jednostavno zbog biografije prvog hrvatskog predsjednika i njegovih najbližih suradnika, kaže profesor Puhovski:
„Franjo Tuđman je, kao general JNA, kao čovjek koji je bio u samoj personalnoj službi, skupa sa svojom suprugom, bio upravo upleten u one tipove aktivnosti, funkcioniranja i napredovanja koje se lustracijom smatraju nedopustivim. Zbog toga ne bi mogao dobiti dopusnicu za javnu djelatnost. Sada je to već prekasno.“
Izostanak lustracije u Hrvatskoj ima i imat će loše posljedice, upozorava Andrea Feldman:
„Jako je teško graditi novi sustav sa starim kadrovima. Ljudi koji su bili pripadnici starog režima, na različit način ušli su i izgradili novi, na svoju sliku i priliku. Činjenica je da je malo ko od njih razumio što je demokracija, a još manje su htjeli znati na koji način se demokracija razvija i gradi.“
Kasno za suočavanje sa prošlošću?
Crna Gora se do danas nije ozbiljno suočila s mrljama iz ne tako davne prošlosti, niti je prihvatila odgovornost za događaje koji su bacili sjenku na istoriju tog naroda koji se vjekovima ponosio čojstvom i junaštvom. Zvanična Podgorica do danas nije pokazala želju za usvajanjem Zakona o lustraciji, iako je takva inicijativa prije tri godine pokrenuta u crnogorskom Parlamentu. Da li je kasno za ovaj zakon?
Liberalna partija je 2007. godine predložila usvajanje Zakona o lustraciji, kojim bi se Crna Gora suočila sa ratnom prošlošću i ulogom u akcijama tokom devedesetih, koje crnogorskom narodu ne služe na čast.
Kako podsjeća sociolog, Andrija Đukanović, za tako nešto tada nije bilo političke volje u tada i danas vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista:
„Ta inicijativa Liberalne partije je okarakterisana kao lov na vještice. Niko u tome nije vidio neku analizu prošlosti našeg društva, niti kao dobronamjeran gest jedne političke partije kroz koju bi naše društvo doživjelo neku katarzu i gdje bi se neka dešavanja iz prošlosti objektivno sagledala, da oni, koji su bili odgovorni za to sve što se dešavalo u prošlosti, na adekvatan način budu kažnjeni.“
Pojedini u Crnoj Gori to objašnjavaju nemogućnošću da oni koji su najviše odgovorni za politiku iz ratnih devedesetih, a koji su i danas u politici, sada lustriraju sebe i suoče se sa sopstvenim nedjelima.
Aleksandar ZekovićIstraživač kršenja ljudskih prava, Aleksandar Zeković:
„Proces je nemoguće pokrenuti jer bi u tom slučaju značilo da oni, koji bi trebalo da budu predmet tih mjera, makar te osude bile i čisto retoričke, treba da glasaju za pokretanje tog procesa. Nemoguće je očekivati takvu odluku u ovom odnosu političkih snaga i društvene odgovornosti, pa i savjesti. Dok imamo političku elitu, koju imamo, nemoguće je da se nadamo pokretanju lustracionog procesa.“
Profesor istorije, Šerbo Rastoder, kaže da je bilo kakvo odustajanje od usvajanja Zakona o lustraciji vrlo opasno po prijeko potrebno ozdravljenje nacije:
„Mislim da je odustajanje od donošenja Zakona o lustraciji dugoročno štetno za crnogorsko društvo jer u sebi nosi poruku da je kršenje ljudskih prava u ime nekih viših ciljeva, ne samo nekažnjivo, već i element ohrabrivanja i podsticanja svijesti da se masovno kršenje ljudskih prava može amnestirati ideologijom i politikom. Istorijsko iskustvo pokazuje da je takvo ponašanje uvijek potencionalno ohrabrenje zločina. U tom kontekstu crnogorsko društvo kasni, mada nikada nije kasno za jedan takav Zakon jer mislim da najveći dio javnost očekuje donošenje tog Zakona.“
Šerbo Rastoder
Ostali sagovornici misle da je poprilično kasno da se Crna Gora suoči sa prošlošću. Aleksandar Zeković:
„Što protiče više vremena, smanjuje se jedan prostor za djelotvornu lustraciju. Crna Gora izlazi iz procesa tranzicije i ušla je u proces stabilizacije i pridruživanja Evropskoj uniji. Po meni su sužene mogućnosti za aktiviranje tog procesa, čak i pod uslovom da dođe do promjene političke elite u Crnoj Gori.“
Teško će se očistiti redovi javnih i državnih institucija
Posljednji primjer napisa kako je reis Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bio zapravo saradnik UDBA-e, pod kodnim imenom Vezir, još jedanput dokazuje koliko je neophodan bio proces lustracije. No opšte raspoloženje na Balkanu je takvo da će se teško ikada očistiti redovi javnih i državnih institucija. Odluke bi naime morali donijeti upravo oni koje bi trebalo očistiti.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, pa i svih zemalja bivše Jugoslavije, jedan od najvećih krivaca za izostanak ovog procesa jeste rat. No, ne treba isključiti i druge faktore, napominje publicista i analitičar Željko Ivanković:
„Same godine su počistile onaj dio koji je lustracija trebala učiniti. Nisam baš siguran da je svima onima, pa čak i onima koji glasno pričaju o lustraciji, uvijek stalo da se to provede jer se plaše da bi ta lustracija što-šta otkrila. Nisam baš siguran da su voljni provesti lustraciju oni kadrovi koji nisu željeli provesti i neke druge zakone.“
Eliminacija iz bosansko-hercegovačkog političkog života onih koji su bili visoko pozicionirani u bivšem sistemu, jeste težak zadatak koji nije lako provesti, smatra predlagač Zakona o lustraciji u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, Stanko Primorac:
„Oni su neprijatelji socijaliziranog društva. Nisam optimista, obzirom na činjenicu da se u nacionalnim strankama, na vrlo ozbiljnim funkcijama, nalazi veliki broj ljudi koje bi lustracija trebala obuhvatiti.“
Saradnik UDBA-e, prema vlastitom priznanju, bio je i nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zastupnik u Domu naroda državnog Parlamenta, Ivo Miro Jović, a u mnogim strankama i parlamentima u zemlji, sjede i oni koji su po dužnosti radili za Kontraobavještajnu službu, među kojima su i bivši oficiri JNA, koji su početkom rata prešli na stranu Armije Bosne i Hercegovine.
Dino AbazovićLustracija danas, 20 godina nakon što je trebala biti provedena, i nema nekog smisla - smatra savjetnik u Centru za ljudska prava pri Univerzitetu u Sarajevu, Dino Abazović:
„Mislim da je danas veoma neozbiljno pokušavati razmatrati bilo kakve lustracione efekte, izuzev činjenice da se treba suočiti sa eventualnim kršenjima ljudskih prava, koja su se dešavala u bivšoj državi. Mi nemamo konsolidovanu demokratiju. Lustracija je demokratski institut koji ima, ne samo institucionalnu mjeru, u smislu da se onemogući one iz bivšeg režima koji su praktično bili u frontu kršenja ljudskih prava građana, nego da se radi i o jednom psihološkom lustracionom elementu. Mi nemamo moment koji je važan da se ta mjera shvati, prije svega na psihološko-moralnom planu kao važna. Sve bi u protivnom bilo fingiranje demokratije.“
No, lustracija je u Bosni i Hercegovini savršeno oružje za eliminaciju političkih protivnika, smatra novinar i književnik Dragan Marjanović:
„Svi smo znali u susjedstvu ko je koketirao sa UDBA-om, ali kada su došli više-stranački izbori, svako je rekao da je bolje da je takav s nama, nego da je s njima. Sada mi, 20 godina nakon prvih višestranačkih izbora, pokušavamo to nametnuti, više kao način da eliminiramo njihove Udbaše, a ne naše. Unutar jednoga korpusa, neko ko je siguran da nema tu vrstu mrlje u biografiji, svakako će se potruditi da nekome nametne sankcije i da ga uvuče u sankcijski proces lustracije, samo zato da ga makne sa određenog mjesta, bilo u nekom trgovinskom lobiju, bilo u nekom vjerskom ili političkom.“
Građani nemaju pristupe dosjeima i svako malo pojavi se nešto što potegne pitanje rješavanja nečega što je bilo ranije, ili se radi o još jednom potezu koji za cilj ima manipulaciju, kaže Ivanković i dodaje:
„Isto tako sam siguran da će oni, koji su sudjelovali u tome na bilo koji način, ili koji nisu sigurni da su čisti, učiniti sve da se takve stvari prikriju, ako već u ovih 20 godina, na ovim našim balkanskim prostorima, nisu u dobroj mjeri ti dosjei na neki način već uništeni, spaljeni.“
U Rezoluciji Vijeća Evrope o mjerama za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema stoji koje su opasnosti od propalog prelaznog procesa:
„U najboljem slučaju, nastat će oligarhija umjesto demokratije, korupcija umjesto vladavine prava i organizirani kriminal umjesto ljudskih prava. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao biti baršunasta obnova totalitarnoga režima, ili prije - nasilno svrgavanje mlade demokratije.“
U većini, slažu se analitičari, Bosna i Hercegovina se može naći. Ipak, govoriti o procesu uklanjanja osoba iz javnoga političkog života, koje su bili aktivne u službi totalitarnih režima, je diskutabilno jer ne postoji saglasnost ni o tome na čemu se režim zasnivao, kaže Marjanović:
„Kako uopće razgovarati o lustraciji, o vremenu između 1941. i 1991. godine, kada se u Bosni i Hercegovini 2010. godine vodi parlamentarna rasprava jesu li četnici bili fašisti ili nisu. Postoji u narodu komentar, kada nešto ne voli, sa tri slova, opak, kao i ostale opake riječi: rak, rat, nož - FUJ.“
U Parlamentu Bosne i Hercegovine, po drugi put je predložen Zakon o lustraciji, no, sva su predviđanja da ipak neće proći proceduru, tim prije što se radi o izbornoj godini, te su manipulacije ovim pojmom i procesom moguć scenario na kome se može zasnivati politička kampanja.
Lustracija je bilo ime rimske religije, daleko prije Krista, čiji su pripadnici na svečan način obavljali rituale čišćenja, bilo od grijeha, bilo od dodira s krvlju. Arheolozi lustracijom nazivaju podudaranja građevina ili pratećih objekata koji su u različitim civilizacijama i kulturama imali istu funkciju.
U današnje doba lustracija je termin koji se u najvećoj mjeri vezuje za politiku. Riječ je o odstranjivanju iz javnih službi svih kompromitiranih saradnika.
U istočnoj Njemačkoj lustracijom su bili obuhvaćeni svi državni službenici koji su sarađivali s tajnom službom - poznatim Stassi-jem. Radna su mjesta u javnim službama bila „očišćena“ od takvih osoba.
U drugim istočnoevropskim zemljama, poput Češke, Slovačke ili Poljske, lustracija je obuhvatila državne službenike, ali i sve druge koji su „radili“ za sigurnosne i tajne službe.
Pod udar lustracije došli su i kadrovi koje se smatralo odgovornim za održavanje komunističkog poretka, pogotovo kada je riječ o agentima i suradnicima sigurnosnih službi, najodgovornijih za likvidacije, zatvaranja i druge oblike represije. Najdosljednije je, posebnim zakonom, i njegovom primjenom, provedena u Istočnoj Njemačkoj i Češkoj Republici. Drugdje je postala predmetom žestokih kontroverzi, političkih otpora, a negdje je izvršena samo formalno. Balkan ne obuhvata niti jedan od navedenih opisa.
Problem lustracije skinut s dnevnog reda
Po svim naznakama lustracija je u Srbiji već prošlost, a da se proces nikada ni desio nije. Ništa čudno, kaže Žarko Korać, kad je Miloševićev režim podržavan od većine, bio zapravo puls tadašnjeg života. Od 2000. godine, od dana kada se bivši vođa našao u Hagu, lustracija je bila živa politička tema, ali nove političke elite nikada nisu smogle snage da svoja lustrativna obećanja i provedu u praksu.
U mogućnost odstranjivanja politički neprihvatljivih osoba iz javnog života i organa uprave u Srbiji, više ne veruju ni najveći optimisti. Termin lustracija, koji podrazumeva jasan otklon prema ranijim lošim primerima i uspostavljanje civilizovanijeg nivoa društvenih odnosa, otišao je u prošlost umesto onih na kojima je trebalo da bude primenjen. Ovo uverenje dele i naši sagovornici.
Sociolog Zagorka Golubović:
„Mislim da je taj problem lustracije definitivno skinut sa dnevnog reda.“
Da li je konačnu tačku na ovakvu sudbinu lustracije stavio istorijski dogovor o pomirenju Demokrata i Socijalista, koji je iznedrio novu koalicionu vlast?
„Odgovor na to možete sami dobiti gledajući na dobre ideje posle toga.“
Ako je ideja o lustraciji bila da spreči ljude koji su kršili ljudska prava u ranijem režimu da zauzmu položaje i da prave novu štetu, onda je sasvim jasno da je pomenuti dogovor čvrsto raskrstio s njom. Mnogi iz te stare priče ponovo su na važnim pozicijama, a simbol tog modela ponašanja, sada pretočen na fotografije bivšeg vođe, ponosno krase zidove, čak i jednog ministarskog kabineta:
„Sada je to takozvano pomirenje sa tim ranijim režimom otišao toliko daleko da je taj poduhvat bio nezamisliv, kao što je nezamislivo mnogo što-šta.“
Mnogi u Srbiji su, nakon pada Miloševića, čvrsto verovali u rešenost tadašnje osamnaesto-partijske koalicije da se odlučno distancira od mračne prošlosti svojih političkih prethodnika. Pitanje lustracije u formi Zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, formalizovano je u Parlamentu juna 2003. godine, međutim, bio je to primer Zakona koji u Srbiji nije primenjen u praksi.
Zagorka Golubović smatra da je građanima tada moralo da bude objašnjeno šta tačno znači lustracija:
„Da to nije vešanje, da to nije streljanje, da to nije takva smrtonosna akcija, da je to jednostavno pravo civilizovane zemlje na to da onaj, koji je učestvovao u nečasnim akcijama u prethodnim vladama, nema pravo da se bavi politikom, bar pet godina, niti da bude na određenim značajnim mestima. Mislim da su prevladala ona mišljenja koja su pogrešna i onda su i ljudi, koji bi eventualno bili za to da se lustracija primeni, rekli da će se to činiti kao ostrašćenost, kao osveta.“
„Ljudi koji su bili delovi tog režima, a lustraciona komisija, koja bi trebala da odredi ko su oni, od segmenta do segmenta društva, od vojske do medija, od policije do univerzitetskih nastavnika, bi imala ogroman problem jer je jako mnogo ljudi aktivno učestvovalo u tom režimu.“
Važna činjenica je i da su mnogi članovi Miloševićevog aparata, takozvani „preletači“, popunjavali prostor malih stranaka vladajuće koalicije, što je stvaralo podele unutar samog DOS-a. Korać, međutim, smatra da je ipak najveća prepreka lustraciji bio predsednik SRJ i tada najpopularnija ličnost DOS-a:
„Predsednik DSS-a, Vojislav Koštunica, bio je protiv lustracije. On je otvoreno govorio da je protiv revolucionarnih metoda. On je verovao u jednu evoluciju društva, da se zadrže gotovo sve poluge vlasti koje je imao Milošević, samo da ih on preuzme. On je vrlo energično bio protiv lustracije. Unutar DOS-a su postojale male stranke koje nisu bile naklonjene lustraciji, a Vojislav Koštunica je bio eksplicitno protiv.“
Slično tumačenje ima i Zagorka Golubović:
„Jeste Koštunica glavnu stvar zakočio, ali je bilo vrlo teško u DOS-u doći do rešenja da se lustracija sprovede. Mi smo u Savetu za borbu protiv korupcije otkrili nekoliko slučajeva među ministrima koji nisu bili baš čisti za vreme devedesetih godina i koji su stalno bili u sukobu interesa. To je već bio razlog da ne mogu da budu na funkcionerskim mestima.“
Propuštena je prilika. Da je urađena lustracija, drugačijim putevima bi morala da krene ova zemlja.
„Propuštena je prilika. Da je urađena lustracija, drugačijim putevima bi morala da krene ova zemlja.“
Odsustvo lustracije jedan je od glavnih razloga što se Srbija suočava s brojnim problemima.
„Izostala lustracija je jedan od uzroka zašto se Srbija tako teško suočava sa prošlošću. Mi danas vidimo da je možda 70-80 posto nosilaca Miloševićevog režima još uvek vrlo aktivno u javnom i političkom životu,“ smatra Korać.
Profesor Vojin Dimitrijević:
„Odmah posle 5. oktobra počela je rehabilitacija mnogo važnijih članova, nego što su obični kršioci ljudskih prava, ljudi kojima neće kasnije da se sudi za ratne zločine. To je na način očito bio pokušaj koji je bio osuđen na neuspeh. Kao što mnoge stvari, koje su propuštene, ne mogu da se nadoknade, ne može ni ova stvar.“
Novi sustav sa starim kadrovima
Iako su potrebu lustracije zagovarali samo marginalna desna Hrvatska stranka prava i pojedini desni intelektualci, naši sugovornici saglasni su da „pročišćavanje“ hrvatskog društva nije napravljeno jer je najrepresivniji dio nekadašnjeg socijalističkog sistema ušao i u sve pore takozvanog novog hrvatskog establishmenta. Kada bi bila lustracija i sprovedena, onda bi prvi na udar došao Franjo Tuđman. Ipak, oca domovine ne dira se tako lako.
„Lustracija nije kažnjavanje u sudstvenom smislu riječi jer to treba po pretpostavci obaviti na drugim mjestima. Lustracija bi trebala značiti javnu i moralnu diskvalifikaciju ljudi koji su podržavali, a da pri tom nisu bili životno ugroženi, režime koji su donosili zlo. Nema dvojbe o tome da je bilo ljudi koji su bili dobri kandidati za lustraciju u bivšoj Jugoslaviji kada se raspala 1990., 1991. godine, pa i u Hrvatskoj, prije svega ljudi koji su svoje kolege, prijatelje, susjede i rođake prijavljivali policiji da bi oni otišli u zatvor.“
Marginalna desna Hrvatska stranka prava u dva je navrata, 1998. i 1999. godine, predložila Zakon o lustraciji, ali bez uspjeha, kaže tadašnji predsjednik, a sada počasni predsjednik te stranke, Anto Đapić:
„Od samog usvajanja dnevnog reda u Saboru, i HDZ i tadašnja oporba jedinstveno su htjele da to skinu sa dnevnog reda. Mi nismo čak imali ni priliku raspraviti o tome u jednoj demokratskoj proceduri. To samo pokazuje stanje duha koje je vladalo u hrvatskoj politici i u Saboru. Političke stranke, koje su bile dominantne, su se protivile takvom zakonu. Hrvatska je zbog svoje mentalne higijene morala takav zakon donijeti.“
Mi nismo čak imali ni priliku raspraviti o tome u jednoj demokratskoj proceduri. To samo pokazuje stanje duha koje je vladalo u hrvatskoj politici i u Saboru.
Njihov prijedlog zakona odnosio se na sprečavanje nekadašnjih visokih dužnosnika u Savezu Komunista, UDBA-i i KOS-u da i danas budu državni dužnosnici. Upravo taj dio prijedloga je bio sporan, obzirom da je suprotan Ustavu i drugim zakonima Republike Hrvatske koji brane diskriminaciju po političkoj osnovi. Slična zakonska rješenja, u niz drugih postkomunističkih zemalja, osudilo je i Vijeće Europe u svojoj Rezoluciji 1096, kojom lustraciju dozvoljava samo protiv onih koji su svojim djelovanjem kršili ljudska prava, a ne protiv svih dužnosnika prethodnoga političkog sustava.
Đapić tvrdi da oni koji su trebali biti lustrirani, sada u Hrvatskoj drže 80 posto političke, financijske i medijske moći, ali prilično je usamljen u takvom stavu:
„Nije moguće očekivati, u ovakvoj postavi snaga, u ovakvim strukturama stranaka HDZ-a i SDP-a, da je moguće i razmišljati o donošenju Zakona o lustraciji.“
Sa sličnim zahtjevima javlja se i katolička crkva, ali ne toliko sa zahtjevima za lustracijom, koliko sa zahtjevima da se pronađe i kazni počinitelje zločina počinjenih od strane komunističkih vlasti od 1944. do 1990. godine.
„Ključni je problem u Hrvatskoj bio u tome što se pod krikom rata i potrebe zaštite u ratu, provukao i veliki broj onih koji su sudjelovali u represiji u vrijeme komunističkog perioda. Oni su se u jednom velikom dijelu infiltrirali u administraciju nove države - bilo da se radi o policiji, bilo da se radi o tajnim službama, o političkim strankama. Aktivno su se uključili u rad mnogih stranaka. Franjo Tuđman je među svojim najbližim suradnicima imao ljude koji su pripadali represivnom aparatu komunističkog vremena.“
Do lustracije u Hrvatskoj nije moglo doći jednostavno zbog biografije prvog hrvatskog predsjednika i njegovih najbližih suradnika, kaže profesor Puhovski:
„Franjo Tuđman je, kao general JNA, kao čovjek koji je bio u samoj personalnoj službi, skupa sa svojom suprugom, bio upravo upleten u one tipove aktivnosti, funkcioniranja i napredovanja koje se lustracijom smatraju nedopustivim. Zbog toga ne bi mogao dobiti dopusnicu za javnu djelatnost. Sada je to već prekasno.“
Izostanak lustracije u Hrvatskoj ima i imat će loše posljedice, upozorava Andrea Feldman:
„Jako je teško graditi novi sustav sa starim kadrovima. Ljudi koji su bili pripadnici starog režima, na različit način ušli su i izgradili novi, na svoju sliku i priliku. Činjenica je da je malo ko od njih razumio što je demokracija, a još manje su htjeli znati na koji način se demokracija razvija i gradi.“
Kasno za suočavanje sa prošlošću?
Crna Gora se do danas nije ozbiljno suočila s mrljama iz ne tako davne prošlosti, niti je prihvatila odgovornost za događaje koji su bacili sjenku na istoriju tog naroda koji se vjekovima ponosio čojstvom i junaštvom. Zvanična Podgorica do danas nije pokazala želju za usvajanjem Zakona o lustraciji, iako je takva inicijativa prije tri godine pokrenuta u crnogorskom Parlamentu. Da li je kasno za ovaj zakon?
Liberalna partija je 2007. godine predložila usvajanje Zakona o lustraciji, kojim bi se Crna Gora suočila sa ratnom prošlošću i ulogom u akcijama tokom devedesetih, koje crnogorskom narodu ne služe na čast.
Ta inicijativa Liberalne partije je okarakterisana kao lov na vještice. Niko u tome nije vidio neku analizu prošlosti našeg društva, niti kao dobronamjeran gest jedne političke partije kroz koju bi naše društvo doživjelo neku katarzu i gdje bi se neka dešavanja iz prošlosti objektivno sagledala.
„Ta inicijativa Liberalne partije je okarakterisana kao lov na vještice. Niko u tome nije vidio neku analizu prošlosti našeg društva, niti kao dobronamjeran gest jedne političke partije kroz koju bi naše društvo doživjelo neku katarzu i gdje bi se neka dešavanja iz prošlosti objektivno sagledala, da oni, koji su bili odgovorni za to sve što se dešavalo u prošlosti, na adekvatan način budu kažnjeni.“
Pojedini u Crnoj Gori to objašnjavaju nemogućnošću da oni koji su najviše odgovorni za politiku iz ratnih devedesetih, a koji su i danas u politici, sada lustriraju sebe i suoče se sa sopstvenim nedjelima.
„Proces je nemoguće pokrenuti jer bi u tom slučaju značilo da oni, koji bi trebalo da budu predmet tih mjera, makar te osude bile i čisto retoričke, treba da glasaju za pokretanje tog procesa. Nemoguće je očekivati takvu odluku u ovom odnosu političkih snaga i društvene odgovornosti, pa i savjesti. Dok imamo političku elitu, koju imamo, nemoguće je da se nadamo pokretanju lustracionog procesa.“
Profesor istorije, Šerbo Rastoder, kaže da je bilo kakvo odustajanje od usvajanja Zakona o lustraciji vrlo opasno po prijeko potrebno ozdravljenje nacije:
„Mislim da je odustajanje od donošenja Zakona o lustraciji dugoročno štetno za crnogorsko društvo jer u sebi nosi poruku da je kršenje ljudskih prava u ime nekih viših ciljeva, ne samo nekažnjivo, već i element ohrabrivanja i podsticanja svijesti da se masovno kršenje ljudskih prava može amnestirati ideologijom i politikom. Istorijsko iskustvo pokazuje da je takvo ponašanje uvijek potencionalno ohrabrenje zločina. U tom kontekstu crnogorsko društvo kasni, mada nikada nije kasno za jedan takav Zakon jer mislim da najveći dio javnost očekuje donošenje tog Zakona.“
Ostali sagovornici misle da je poprilično kasno da se Crna Gora suoči sa prošlošću. Aleksandar Zeković:
„Što protiče više vremena, smanjuje se jedan prostor za djelotvornu lustraciju. Crna Gora izlazi iz procesa tranzicije i ušla je u proces stabilizacije i pridruživanja Evropskoj uniji. Po meni su sužene mogućnosti za aktiviranje tog procesa, čak i pod uslovom da dođe do promjene političke elite u Crnoj Gori.“
Teško će se očistiti redovi javnih i državnih institucija
Posljednji primjer napisa kako je reis Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bio zapravo saradnik UDBA-e, pod kodnim imenom Vezir, još jedanput dokazuje koliko je neophodan bio proces lustracije. No opšte raspoloženje na Balkanu je takvo da će se teško ikada očistiti redovi javnih i državnih institucija. Odluke bi naime morali donijeti upravo oni koje bi trebalo očistiti.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, pa i svih zemalja bivše Jugoslavije, jedan od najvećih krivaca za izostanak ovog procesa jeste rat. No, ne treba isključiti i druge faktore, napominje publicista i analitičar Željko Ivanković:
„Same godine su počistile onaj dio koji je lustracija trebala učiniti. Nisam baš siguran da je svima onima, pa čak i onima koji glasno pričaju o lustraciji, uvijek stalo da se to provede jer se plaše da bi ta lustracija što-šta otkrila. Nisam baš siguran da su voljni provesti lustraciju oni kadrovi koji nisu željeli provesti i neke druge zakone.“
Nisam optimista, obzirom na činjenicu da se u nacionalnim strankama, na vrlo ozbiljnim funkcijama, nalazi veliki broj ljudi koje bi lustracija trebala obuhvatiti.
„Oni su neprijatelji socijaliziranog društva. Nisam optimista, obzirom na činjenicu da se u nacionalnim strankama, na vrlo ozbiljnim funkcijama, nalazi veliki broj ljudi koje bi lustracija trebala obuhvatiti.“
Saradnik UDBA-e, prema vlastitom priznanju, bio je i nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zastupnik u Domu naroda državnog Parlamenta, Ivo Miro Jović, a u mnogim strankama i parlamentima u zemlji, sjede i oni koji su po dužnosti radili za Kontraobavještajnu službu, među kojima su i bivši oficiri JNA, koji su početkom rata prešli na stranu Armije Bosne i Hercegovine.
„Mislim da je danas veoma neozbiljno pokušavati razmatrati bilo kakve lustracione efekte, izuzev činjenice da se treba suočiti sa eventualnim kršenjima ljudskih prava, koja su se dešavala u bivšoj državi. Mi nemamo konsolidovanu demokratiju. Lustracija je demokratski institut koji ima, ne samo institucionalnu mjeru, u smislu da se onemogući one iz bivšeg režima koji su praktično bili u frontu kršenja ljudskih prava građana, nego da se radi i o jednom psihološkom lustracionom elementu. Mi nemamo moment koji je važan da se ta mjera shvati, prije svega na psihološko-moralnom planu kao važna. Sve bi u protivnom bilo fingiranje demokratije.“
No, lustracija je u Bosni i Hercegovini savršeno oružje za eliminaciju političkih protivnika, smatra novinar i književnik Dragan Marjanović:
„Svi smo znali u susjedstvu ko je koketirao sa UDBA-om, ali kada su došli više-stranački izbori, svako je rekao da je bolje da je takav s nama, nego da je s njima. Sada mi, 20 godina nakon prvih višestranačkih izbora, pokušavamo to nametnuti, više kao način da eliminiramo njihove Udbaše, a ne naše. Unutar jednoga korpusa, neko ko je siguran da nema tu vrstu mrlje u biografiji, svakako će se potruditi da nekome nametne sankcije i da ga uvuče u sankcijski proces lustracije, samo zato da ga makne sa određenog mjesta, bilo u nekom trgovinskom lobiju, bilo u nekom vjerskom ili političkom.“
Građani nemaju pristupe dosjeima i svako malo pojavi se nešto što potegne pitanje rješavanja nečega što je bilo ranije, ili se radi o još jednom potezu koji za cilj ima manipulaciju, kaže Ivanković i dodaje:
„Isto tako sam siguran da će oni, koji su sudjelovali u tome na bilo koji način, ili koji nisu sigurni da su čisti, učiniti sve da se takve stvari prikriju, ako već u ovih 20 godina, na ovim našim balkanskim prostorima, nisu u dobroj mjeri ti dosjei na neki način već uništeni, spaljeni.“
U Rezoluciji Vijeća Evrope o mjerama za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema stoji koje su opasnosti od propalog prelaznog procesa:
„U najboljem slučaju, nastat će oligarhija umjesto demokratije, korupcija umjesto vladavine prava i organizirani kriminal umjesto ljudskih prava. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao biti baršunasta obnova totalitarnoga režima, ili prije - nasilno svrgavanje mlade demokratije.“
U većini, slažu se analitičari, Bosna i Hercegovina se može naći. Ipak, govoriti o procesu uklanjanja osoba iz javnoga političkog života, koje su bili aktivne u službi totalitarnih režima, je diskutabilno jer ne postoji saglasnost ni o tome na čemu se režim zasnivao, kaže Marjanović:
„Kako uopće razgovarati o lustraciji, o vremenu između 1941. i 1991. godine, kada se u Bosni i Hercegovini 2010. godine vodi parlamentarna rasprava jesu li četnici bili fašisti ili nisu. Postoji u narodu komentar, kada nešto ne voli, sa tri slova, opak, kao i ostale opake riječi: rak, rat, nož - FUJ.“
U Parlamentu Bosne i Hercegovine, po drugi put je predložen Zakon o lustraciji, no, sva su predviđanja da ipak neće proći proceduru, tim prije što se radi o izbornoj godini, te su manipulacije ovim pojmom i procesom moguć scenario na kome se može zasnivati politička kampanja.