Višednevni prosvjed u centru Zagreba protiv pretvaranja jedne ulice u pješačkoj zoni u ulaz za garažu privatnog investitora prerastao je u pravi građanski bunt protiv općeg nereda u državi.
Aktivisti nevladinih udruga, studenti, slikari, pisci, glumci, arhitekti dežuraju danju i noću ispred gradilišta usred Zagreba. Pjevaju, igraju društvene igre, raspravljaju. Stanari okolnih zgrada i prolaznici donose im jelo, piće. Večernji program započinje „Marseljezom“. Imaju i vlastitu himnu. Pravi društveni hepening. Povremeno demonstriraju, kolonama se pridružuje sve više i više ljudi.
Počelo je prije 3 godine, kada je odlukom tadašnje Skupštine grada Zagreba za potrebe velebnog stambeno-poslovnog objekta privatnog investitora, lokalnog građevinskog tajkuna, dopušteno rušenje povijesnih zgrada u zaštićenoj gradskoj jezgri. I tada se prosvjedovalo mjesecima, prikupljena je peticija s 55.000 tisuća potpisa, ali ništa nije pomoglo. Lokalna SDP-eova vlast, na čelu s tada nedodirljivim gradonačelnikom Milanom Bandićem i uslužnim službama za zaštitu spomenika, na razini države i grada, glatko su proveli odluke koje im je nametnuo građevinski lobi.
A onda je zatrebala i dozvola za privatnu garažu. Kako je riječ o ulici, javnom dobru, investitor je morao biti grad Zagreb, te je gradonačelnik odobrio 12 milijuna kuna gradskog novca za radove u Varšavskoj ulici, usred grada, u neposrednoj blizini Cvjetnog trga.
To je prevršilo mjeru i počela su nova okupljanja, ometanje radova, danonoćna dežurstva. Prosvjeduje se, traži ostavka gradonačelnika, pozivaju organi gonjenja da ispitaju cijeli slučaj.
Ali, nešto se odjednom promijenilo. Najprije je prestalo ismijavanje. Najveći medijski koncern u Hrvatskoj, EPH, otvoreno je zastupao stranu investitora Tome Horvatinčića, prosvjednicima se najprije izrugivao, potom ih je pokušao dezavuirati i klevetati, a sada ih je počeo uvažavati, tj. nakon 2 ili 3 godine mogu se pročitati i objektivne informacije. Policija ih je ranije grubo pokušavala skidati sa stabala, rušila im šatore i privodila ih u stanice, a sada s njima pregovara o terminima prosvjeda, trasama kretanja.
Prosvjednici iz Varšavske ulice postali su društveno relevantna činjenica. Na njih se više ne gleda kao na ekscentrične čudake, gnjavatore, „zelene teroriste“. Jedna strogo omeđena lokalna civilna inicijativa prerasla je u simbol građanskog bunta.
Što se promijenilo? Zašto građani mirno gledaju na prosvjede stotina i tisuća radnika koji ostaju bez posla, štrajkaju glađu, zauzimaju opustošene tvornice i ne solidariziraju se s njima, zašto se ne odazivaju na sindikalne proteste, a pridružuju se benignoj akciji spašavanja jedne ulice? I zašto su se političari po prvi put trgnuli na takvu akciju i obećali nešto poduzeti?
Cijeli jedan post-tranzicijski svijet, i to ne samo hrvatski, ogleda se u ovoj priči.
Građani su propustili vlak dug 20 godina da bitno reagiraju na vlastitu sudbinu. Promjene su željeli, do njih je došlo, učinilo im se da to baš i nije ono što su željeli, ali – nova stvarnost se ugnjezdila. I još ih svi uvjeravju da su upravo to željeli i da tako mora biti. A naročito ih u to uvjeravaju mediji u rukama tajkuna i političari pod okriljem tajkuna. Njihov grad više nije njihov, njihove banke više nisu njihove, ni tvornice više nisu njihove, čak štoviše – nema ih više. Samo su političari njihovi, a i oni, kada se razgrnu ideološke trice i kučine zastupaju isto – vlastiti i interes kapitala.
Ti isti građani propustili su reagirati na gubitak pola milijuna radnih mjesta i pljačkašku privatizaciju, pa im je sada neugodno promatrati ostatke ostataka tvorničkih radnika koji misle da nešto mogu spasiti. Propustili su reagirati i ti isti tvornički radnici dok su neki prije njih ostajali bez posla. Sindikati su samo derivati takvih okolnosti – činovnički sloj koji pregovara o nebitnim stvarima. Građani ne znaju što bi radili na usiljenim sindikalnim skupovima, punim istih otrcanih fraza. Prvomajski prosvjedi bili su potpuni fijasko, a ekonomska situacija na rubu katastrofe.
Ti isti građani su zbog rata i tzv. viših nacionalnih interesa propustili reagirati na koruptivnu vlast, obučenu u šarene nacionalne boje, kada je ona prije 15 i više godina iz ratnih profitera stvorila tajkune, od kojih danas ovisi.
U međuvremenu su stasale nove generacije, neki novi klinci. Preziru politiku i političare, nemaju razumijevanja za pasivnost svojih roditelja. Građanski sloj je nježna biljka, povodljiva i savitljiva, ali neophodna za razvoj svakog društva. On je katalizator promjena na svoj, pounutreni način. Kada građani odluče reagirati, to znači da su detektirali problem društva. Oni nisu revolucionari, ne idu na barikade, pokušavaju dohvatiti ono što misle da je njihovo, da im pripada. U ovom slučaju to je urbanitet, duša Zagreba, njegove donjogradske vizure. Gradonačelnik Bandić te je stare četvrti posprdno nazivao „štakornjacima“, jer nije znao niti htio drugačije urediti zapuštena dvorišta nego da cijele blokove prepusti građevinskim grabežljivcima.
Povod građanske pobune je naizgled ne-politički, ali suština pogađa političku bit vremena. Tako je bilo i prigodom masovnih demonstracija 1996. kada je ukinuta frekvencija zagrebačkom „Radiju 101“, tako je i ovih dana za vrijeme prosvjeda u Varšavskoj ulici.
Sada su vremena demokratičnija, nema prisile. Tek je premijerkin ekonomski savjetnik Borislav Škegro promrmljao da prosvjedi odvraćaju ulagače, a upitan od studenata na jednoj tribini američki veleposlanik u Hrvatskoj James Foley uzvratio da u pravoj demokraciji postoji i pravo na mirne prosvjede.
Zašto su, dakle, svi odjednom prosvjednike iz Varšavske počeli shvaćati ozbiljno?
- Bili su uporni, vrijedni i angažirani. Širili su krug aktivista u svim smjerovima, suvremenim i mladima bliskim sredstvima. Okupili su i stručnjake iz raznih oblasti, pripremili se za institucionalnu i izvaninstitucionalnu bitku. Osobnim primjerom pokazali su što je civilni otpor.
- Građani Zagreba nezadovoljni su upravljanjem gradom već dulje vrijeme. Osjećaju se isključenima, grad se devastira do neslućenih razmjera. Sprega krupnog kapitala i gradske uprave vrišti iza svakog ugla. U području dokle vozi tramvaj, kako se to u Zagrebu kaže, dakle u široj gradskoj jezgri, gradonačelnik je politički mrtvac. Njegove poruke - građani su svoje rekli na izborima i moći će opet za 4 godine, shvaćene su kao ruganje demokratskom procesu. Bandić polako ali sigurno gubi moć i utjecaj.
- U cijeloj Hrvatskoj raste nezadovoljstvo sveopćom zapuštenošću države. Korupcija i kriminal cvjetaju u javnom sektoru, u državnoj upravi vlada nered, nestručnost i nepotizam. Kritična masa nezadovoljnika raste. Vlada je poduzela neke korake, mnogi ih doživljavaju kao kozmetičke, ali ne može se ni natrag. Projekt poduzetnika Horvatinčića ima sve potrebne dozvole. Ali, prosvjednici kažu – znamo kako ih je dobio i tražimo reviziju. Odjednom se zainteresiralo Državno odvjetništvo i USKOK da sve to preispita. Sada taj argument vrijedi, do jučer nije. Vijećnici SDP-a u Skupštini Zagreba, uz Bandića najodgovorniji što je do projekta uopće i došlo, sada reteriraju, traže preispitivanje barem u dijelu koji se odnosi na garažu u Varšavskoj. U međuvremenu su se posvadili s Bandićem, pa su sada naglo postali urbanistički osviješteni. Projekt bi mogao biti ugrožen i investitor Horvatinčić doista financijski upropašten, jer je s radovima daleko odmakao, ali sada naprosto djeluju druge sile.
- Prosvjed se uklopio i u aktualna politička razračunavanja s dijelovima stare Sanaderove i Bandićeve nomenklature u koju spadaju i građevinski i medijski lobiji.
U svakom slučaju, okolnosti i predanost organizatora učinili su da prosvjednici iz Varšavske ulice u Zagrebu ne ostanu samo mala lokalna akcija. Korist za demokraciju bit će i ako grad dobije koju stotinu ili tisuću novih ljudi zainteresiranih za sudjelovanje u javnom životu, ako neke važne institucije konačno uzmu stručne elaborate u ruke, a ne odazivaju se samo na mobitele moćnika, ako političari počnu malo više osluškivati glas građana a ne samo svojih PR savjetnika.
Dotle, prosvjednici u Varšavskoj ulici proveli su još jednu kišnu noć na pločniku, pod plastičnim zaklonom. Uz Marseljezu.
Aktivisti nevladinih udruga, studenti, slikari, pisci, glumci, arhitekti dežuraju danju i noću ispred gradilišta usred Zagreba. Pjevaju, igraju društvene igre, raspravljaju. Stanari okolnih zgrada i prolaznici donose im jelo, piće. Večernji program započinje „Marseljezom“. Imaju i vlastitu himnu. Pravi društveni hepening. Povremeno demonstriraju, kolonama se pridružuje sve više i više ljudi.
Počelo je prije 3 godine, kada je odlukom tadašnje Skupštine grada Zagreba za potrebe velebnog stambeno-poslovnog objekta privatnog investitora, lokalnog građevinskog tajkuna, dopušteno rušenje povijesnih zgrada u zaštićenoj gradskoj jezgri. I tada se prosvjedovalo mjesecima, prikupljena je peticija s 55.000 tisuća potpisa, ali ništa nije pomoglo. Lokalna SDP-eova vlast, na čelu s tada nedodirljivim gradonačelnikom Milanom Bandićem i uslužnim službama za zaštitu spomenika, na razini države i grada, glatko su proveli odluke koje im je nametnuo građevinski lobi.
A onda je zatrebala i dozvola za privatnu garažu. Kako je riječ o ulici, javnom dobru, investitor je morao biti grad Zagreb, te je gradonačelnik odobrio 12 milijuna kuna gradskog novca za radove u Varšavskoj ulici, usred grada, u neposrednoj blizini Cvjetnog trga.
To je prevršilo mjeru i počela su nova okupljanja, ometanje radova, danonoćna dežurstva. Prosvjeduje se, traži ostavka gradonačelnika, pozivaju organi gonjenja da ispitaju cijeli slučaj.
Ali, nešto se odjednom promijenilo. Najprije je prestalo ismijavanje. Najveći medijski koncern u Hrvatskoj, EPH, otvoreno je zastupao stranu investitora Tome Horvatinčića, prosvjednicima se najprije izrugivao, potom ih je pokušao dezavuirati i klevetati, a sada ih je počeo uvažavati, tj. nakon 2 ili 3 godine mogu se pročitati i objektivne informacije. Policija ih je ranije grubo pokušavala skidati sa stabala, rušila im šatore i privodila ih u stanice, a sada s njima pregovara o terminima prosvjeda, trasama kretanja.
Prosvjednici iz Varšavske ulice postali su društveno relevantna činjenica. Na njih se više ne gleda kao na ekscentrične čudake, gnjavatore, „zelene teroriste“. Jedna strogo omeđena lokalna civilna inicijativa prerasla je u simbol građanskog bunta.
Što se promijenilo? Zašto građani mirno gledaju na prosvjede stotina i tisuća radnika koji ostaju bez posla, štrajkaju glađu, zauzimaju opustošene tvornice i ne solidariziraju se s njima, zašto se ne odazivaju na sindikalne proteste, a pridružuju se benignoj akciji spašavanja jedne ulice? I zašto su se političari po prvi put trgnuli na takvu akciju i obećali nešto poduzeti?
Cijeli jedan post-tranzicijski svijet, i to ne samo hrvatski, ogleda se u ovoj priči.
Građani su propustili vlak dug 20 godina da bitno reagiraju na vlastitu sudbinu. Promjene su željeli, do njih je došlo, učinilo im se da to baš i nije ono što su željeli, ali – nova stvarnost se ugnjezdila. I još ih svi uvjeravju da su upravo to željeli i da tako mora biti. A naročito ih u to uvjeravaju mediji u rukama tajkuna i političari pod okriljem tajkuna. Njihov grad više nije njihov, njihove banke više nisu njihove, ni tvornice više nisu njihove, čak štoviše – nema ih više. Samo su političari njihovi, a i oni, kada se razgrnu ideološke trice i kučine zastupaju isto – vlastiti i interes kapitala.
Ti isti građani propustili su reagirati na gubitak pola milijuna radnih mjesta i pljačkašku privatizaciju, pa im je sada neugodno promatrati ostatke ostataka tvorničkih radnika koji misle da nešto mogu spasiti. Propustili su reagirati i ti isti tvornički radnici dok su neki prije njih ostajali bez posla. Sindikati su samo derivati takvih okolnosti – činovnički sloj koji pregovara o nebitnim stvarima. Građani ne znaju što bi radili na usiljenim sindikalnim skupovima, punim istih otrcanih fraza. Prvomajski prosvjedi bili su potpuni fijasko, a ekonomska situacija na rubu katastrofe.
Ti isti građani su zbog rata i tzv. viših nacionalnih interesa propustili reagirati na koruptivnu vlast, obučenu u šarene nacionalne boje, kada je ona prije 15 i više godina iz ratnih profitera stvorila tajkune, od kojih danas ovisi.
U međuvremenu su stasale nove generacije, neki novi klinci. Preziru politiku i političare, nemaju razumijevanja za pasivnost svojih roditelja. Građanski sloj je nježna biljka, povodljiva i savitljiva, ali neophodna za razvoj svakog društva. On je katalizator promjena na svoj, pounutreni način. Kada građani odluče reagirati, to znači da su detektirali problem društva. Oni nisu revolucionari, ne idu na barikade, pokušavaju dohvatiti ono što misle da je njihovo, da im pripada. U ovom slučaju to je urbanitet, duša Zagreba, njegove donjogradske vizure. Gradonačelnik Bandić te je stare četvrti posprdno nazivao „štakornjacima“, jer nije znao niti htio drugačije urediti zapuštena dvorišta nego da cijele blokove prepusti građevinskim grabežljivcima.
Povod građanske pobune je naizgled ne-politički, ali suština pogađa političku bit vremena. Tako je bilo i prigodom masovnih demonstracija 1996. kada je ukinuta frekvencija zagrebačkom „Radiju 101“, tako je i ovih dana za vrijeme prosvjeda u Varšavskoj ulici.
Sada su vremena demokratičnija, nema prisile. Tek je premijerkin ekonomski savjetnik Borislav Škegro promrmljao da prosvjedi odvraćaju ulagače, a upitan od studenata na jednoj tribini američki veleposlanik u Hrvatskoj James Foley uzvratio da u pravoj demokraciji postoji i pravo na mirne prosvjede.
Zašto su, dakle, svi odjednom prosvjednike iz Varšavske počeli shvaćati ozbiljno?
- Bili su uporni, vrijedni i angažirani. Širili su krug aktivista u svim smjerovima, suvremenim i mladima bliskim sredstvima. Okupili su i stručnjake iz raznih oblasti, pripremili se za institucionalnu i izvaninstitucionalnu bitku. Osobnim primjerom pokazali su što je civilni otpor.
- Građani Zagreba nezadovoljni su upravljanjem gradom već dulje vrijeme. Osjećaju se isključenima, grad se devastira do neslućenih razmjera. Sprega krupnog kapitala i gradske uprave vrišti iza svakog ugla. U području dokle vozi tramvaj, kako se to u Zagrebu kaže, dakle u široj gradskoj jezgri, gradonačelnik je politički mrtvac. Njegove poruke - građani su svoje rekli na izborima i moći će opet za 4 godine, shvaćene su kao ruganje demokratskom procesu. Bandić polako ali sigurno gubi moć i utjecaj.
- U cijeloj Hrvatskoj raste nezadovoljstvo sveopćom zapuštenošću države. Korupcija i kriminal cvjetaju u javnom sektoru, u državnoj upravi vlada nered, nestručnost i nepotizam. Kritična masa nezadovoljnika raste. Vlada je poduzela neke korake, mnogi ih doživljavaju kao kozmetičke, ali ne može se ni natrag. Projekt poduzetnika Horvatinčića ima sve potrebne dozvole. Ali, prosvjednici kažu – znamo kako ih je dobio i tražimo reviziju. Odjednom se zainteresiralo Državno odvjetništvo i USKOK da sve to preispita. Sada taj argument vrijedi, do jučer nije. Vijećnici SDP-a u Skupštini Zagreba, uz Bandića najodgovorniji što je do projekta uopće i došlo, sada reteriraju, traže preispitivanje barem u dijelu koji se odnosi na garažu u Varšavskoj. U međuvremenu su se posvadili s Bandićem, pa su sada naglo postali urbanistički osviješteni. Projekt bi mogao biti ugrožen i investitor Horvatinčić doista financijski upropašten, jer je s radovima daleko odmakao, ali sada naprosto djeluju druge sile.
- Prosvjed se uklopio i u aktualna politička razračunavanja s dijelovima stare Sanaderove i Bandićeve nomenklature u koju spadaju i građevinski i medijski lobiji.
U svakom slučaju, okolnosti i predanost organizatora učinili su da prosvjednici iz Varšavske ulice u Zagrebu ne ostanu samo mala lokalna akcija. Korist za demokraciju bit će i ako grad dobije koju stotinu ili tisuću novih ljudi zainteresiranih za sudjelovanje u javnom životu, ako neke važne institucije konačno uzmu stručne elaborate u ruke, a ne odazivaju se samo na mobitele moćnika, ako političari počnu malo više osluškivati glas građana a ne samo svojih PR savjetnika.
Dotle, prosvjednici u Varšavskoj ulici proveli su još jednu kišnu noć na pločniku, pod plastičnim zaklonom. Uz Marseljezu.
