Uoči 20-te godišnjice prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj
Napisala: Ines Šaškor
Bio je petak, 20. travnja 1990. godine, 19 sati. Sjedila sam u svojoj sobi glavne urednice Informativnog programa Televizije Zagreb i očekivala goste za večerašnju, posljednju emisiju uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, zakazanih za nedjelju 22. travnja.
U 19.30 trebali su doći lideri stranaka koji su prijavili kandidate u najviše izbornih jedinica – Ivica Račan, šef reformiranih komunista, Franjo Tuđman, predsjednik HDZ-a, Miko Tripalo u ime koalicije 5 stranaka, te Željko Mažar, socijalista.
S porte zovu:
- Došao je gospodin Tuđman i kaže da je pozvan u 19 sati.
- Ma nije nego u 19.30, ali kada je već tu, ispratite ga do moje sobe.
Uskoro stiže Franjo Tuđman. Visok čovjek, vojničkog držanja, konzervativno ukusno odjeven. Ukočen i ljut.
- Ovo je podvala! Ja sam obaviješten da dođem u 19 sati, nitko me nije ni dočekao, a sad mi se tvrdi da je trebalo doći u 19,30. To je nedopustivo, sve je to upereno protiv HDZ-a!
Pokušavam mu objasniti da je to samo mali nesporazum, da su ga njegovi u stranci vjerojatno tako obavijestili, u ovoj strci završnice izborne kampanje sve je moguće, mi imamo i pisani dokaz – faks upućen u stranke. Ne vrijedi, ne vjeruje nam, ne smiruje se i bijesni i dalje. Naziva s moga telefona glasnogovornika stranke Nevena Juricu koji mu potvrđuje da je poziv bio za 19,30 sati. Sada se Tuđman izderava na njega. (Neven Jurica je nekoliko dana ranije, 15.04.1990., na posljednjem predizbornom skupu HDZ-a u Splitu izjavio: „Proširit ćemo Hrvatsku i već se širimo na Bosnu i Hercegovinu!“. Danas sjedi na optuženičkoj klupi zbog pronevjere državnog novca).
Tuđman se malo primirio i gotovo pristojno porazgovarao sa mnom. Pita ono što svakoga koga je prvi put susreo pita – tko ste i odakle ste. Kažem – rođena Splićanka stoljetnih korijena, od studija u Zagrebu.
- Ah, vi Splićani i Dalmatinci! Kolijevka hrvatstva, a tako slabo razumijete hrvatsko pitanje. Dali ste se zavesti slavenstvom...
Prelazim preko toga, pred nama je pola sata do dolaska ostalih gostiju, potom četverostana emisija. Pozivam ga da zajedno pogledamo TV Dnevnik pa ćemo se pridružiti ostalima. Pristaje, atmosfera se opustila. Ali na TV Dnevnik opet reagira kao oparen.
- Eto o čemu ja govorim cijelo vrijeme! Što će nam sve te vijesti iz Srbije, Kosova, Bosne! Ovako gole, bez jasnog hrvatskog stava! Ljudima uz svaku vijest treba objasniti o čemu se tu radi. Mi moramo voditi svoju hrvatsku politiku i svi mediji moraju toga biti svjesni.
- Ali to su činjenice, dnevna događanja. Objektivna i fer informacija o događaju, od toga sve polazi. Profesija ima svoja pravila, komentari moraju biti jasno odijeljeni od vijesti. Postoje druge emisije, magazinske, dijaloške...
Pokušavam onako općenito objašnjavati, ali Tuđman ne posustaje. Mediji moraju postati hrvatski i gotovo. „Ajme nama ako ovaj pobijedi, vratit ćemo se u rane 60-te“, pomislih u sebi.
U međuvremenu su stigli Račan, Tripalo i Mažar. Pridružuju se direktor programa Miroslav Lilić, moj zamjenik Vanja Sutlić, voditelj završnog sučeljavanja Luka Mitrović, režiser Darko Vizek. Posebna tročlana komisija koju su činili predsjednik državne komisije za kontrolu izbora i kasniji dugogodišnji predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić, te akademici Vlatko Pavletić i Eugen Pusić, s nama urednicima je nadzirala tok te emisije. Sva pitanja iz publike, a bilo ih je na stotine, prolazila su naše i njihove ruke. Kriterij je bio – nema restrikcija, nema cenzure, sve ide u studio. Zabranjena su samo pitanja koja osobno vrijeđaju, ili izražavaju bilo koji oblik mržnje i nesnošljivosti.
Sve je proteklo u najboljem redu. Četiri sata pravog dijaloga. Luka suvereno vodio. Tripalo karizmatičan i šarmantan, iako je gotovo 20-godišnji izostanak iz javnosti ostavio traga na brzini reakcije i rječniku kojim se služio. Račan koncentriran, već je imao pozitivni imidž u javnosti, pa se lakše nosio s pritiskom. Mažar, ležerni autsajder. Najveće iznenađenje Tuđman – po prirodi krut i svadljiv, u emisiji je bio uvjerljiv, odlučujući se za jednostavnu formulu. Što ga god pitali, odgovarao je - ja ću biti pobjednik, hrvatsko nacionalno i državno pitanje je najvažnije, a o svemu ostalome ćemo se dogovarati.
U minutu prije pola noći ta je emisija završila, počela je predizborna šutnja. Ostalo je još 48 sati do prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
Opći je utisak, koji je poslije ponovljen i u literaturi i u javnosti i od strane međunarodne zajednice, da je demokratskoj atmosferi prvih hrvatskih izbora pridonio i profesionalan, smiren i uravnotežen program Televizije Zagreb.
Još prije emisije direktor programa Lilić predložio je da poslije zajedno idemo na večeru, u restoran u kojemu su se okupljali novinari i ljudi iz javnosti. To će se pročuti, djelovat će pozitivno, pokazat će se da i do jučer zakrvljeni političari mogu sjediti i razgovarati u neformalnom okruženju.
S Tripalom i Mažarom nije bilo problema, Tuđman se malo nećkao, Lilić ga je nagovorio, upotrebljavajući svoj poznati osebujni stil uvjeravanja; ja sam Račana. I on se nećkao, oprezan kakav je bio, a imao je i nekih zdravstvenih tegoba.
Večera je bila neobična. Istovremeno i ugodna i napeta. Atmosferu je držao Lilić, nastojeći je maksimalno relaksirati. Napetost i neskrivene antipatije vrcale su između Tuđmana i Tripala. Tuđman je njemu zamjerao mlakost i kaskanje za vremenom, predugo zadržavanje „uz Beograd“, potežući još i 1967. i Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika. Tripalo nije ostajao dužan, zamjerao je Tuđmanu žestoki nacionalizam, povezivanje s ustašama u emigraciji, pozive na podjelu Bosne.
- Mi političari ne smijemo se služiti nožicama (dalmatinski izraz za škare). Nisam ti ja za to. Pa i kirurzi nekada pogriješe. Nemoj da na kraju zatvore kirurga, govorio je Miko Tripalo.
- Ma vi svi ne razumijete problem Bosne i Hercegovine, kao ni nacionalno pitanje uopće, žestio se Tuđman.
Bosna bi ga nakratko zaokupila, ponavljao je svoju sliku o nemogućem „hrvatskom perecu“ kojeg treba ispuniti, a onda se opet vraćao na predstojeće izbore, uvjeren u pobjedu svoje stranke.
- Što mislite koliko će HDZ dobiti glasova, upitao me.
- Nešto više od 30 posto, rekla sam.
- Možda, ali dobit ćemo dvije trećine Sabora. U drugom krugu ostat će kandidati Partije i HDZ-ea, jer ovi Savkini i Tripalovi nemaju šanse, i mi ćemo pokupiti sve.
Bio je u pravu. HDZ je dobio oko 40 posto glasova i 65 posto mjesta u Saboru.
Stalno se zadirkivalo televiziju, ali bez nekih teških riječi. Tripalo je u šali nudio Liliću da postane direktor, zna posao, u demokraciji moraju svi ostati koji znaju posao; Tuđman mu je nudio da najprije uđe u HDZ.
„Ostajem u stranci noći i ljubavi“, odgovorio je Lilić.
Iskoristila sam prigodu nekako uspostavljene ležernosti da Tuđmanu skrenem pozornost na izjave o televiziji koje se masovno čuju na skupovima njegove stranke, uz žestoke prozivke.
- Često spominjete da je od 7 urednika TV Dnevnika 6 i po Srba. Na tome gradite tezu o dominaciji Srba u Hrvatskoj. Nisu vas dobro informirali. Imamo 9 urednika Dnevnika, od toga 5 Hrvata, troje Srba i jednu Jugoslavenku. Urednici TV Dnevnika u hijerarhiji odlučivanja o programu nisu na prvom mjestu. Cijeli kolegij Informativnog programa i svi urednici redakcija, u ovom trenutku su Hrvati. Ali, važnije od toga – ne odlučuje se u novinarstvu po nacionalnom ključu. Profesija je na prvom mjestu. Kada su počele ove vaše prozivke za dvoje svojih urednika nisam ni znala koje su nacionalnosti, morala sam ih pitati.
- Dobro, dobro, raspitat ću se, hvala na obavijesti. Ali premoć Srba na ključnim mjestima u Hrvatskoj je problem koji moramo riješiti.
Učinilo mi se da je nekako barem ovaj argument ipak čuo i prihvatio. Ali, nakon pobjede na izborima HDZ i on osobno nastavili su s nacionalnim prebrojavanjem urednika TVZ, ponavljajući istu priču o „6 i po Srba“. Ponovio ju je i sam Tuđman. Pa i prigodom razgovora 6 predsjednika bivših republika u dramatičnim mjesecima 1991 godine u Ohridu, te prigodom obrazloženja donošenja Ustava Hrvatske. Kada su Srbi prestali biti konstitutivni narod u Hrvatskoj.
S te večere Tuđman je prvi otišao. Njegov šofer je ostao vani i čekao ga. Račanov je bio u restoranu, za drugim stolom. Tripala je dovezla supruga u starom Golfu, Mažar se dovezao sam.
Mi s televizije ostali smo do zore u restoranu. Posljednji put u istom društvu zajedno.
Napisala: Ines Šaškor
Bio je petak, 20. travnja 1990. godine, 19 sati. Sjedila sam u svojoj sobi glavne urednice Informativnog programa Televizije Zagreb i očekivala goste za večerašnju, posljednju emisiju uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, zakazanih za nedjelju 22. travnja.
U 19.30 trebali su doći lideri stranaka koji su prijavili kandidate u najviše izbornih jedinica – Ivica Račan, šef reformiranih komunista, Franjo Tuđman, predsjednik HDZ-a, Miko Tripalo u ime koalicije 5 stranaka, te Željko Mažar, socijalista.
S porte zovu:
- Došao je gospodin Tuđman i kaže da je pozvan u 19 sati.
- Ma nije nego u 19.30, ali kada je već tu, ispratite ga do moje sobe.
Uskoro stiže Franjo Tuđman. Visok čovjek, vojničkog držanja, konzervativno ukusno odjeven. Ukočen i ljut.
- Ovo je podvala! Ja sam obaviješten da dođem u 19 sati, nitko me nije ni dočekao, a sad mi se tvrdi da je trebalo doći u 19,30. To je nedopustivo, sve je to upereno protiv HDZ-a!
Pokušavam mu objasniti da je to samo mali nesporazum, da su ga njegovi u stranci vjerojatno tako obavijestili, u ovoj strci završnice izborne kampanje sve je moguće, mi imamo i pisani dokaz – faks upućen u stranke. Ne vrijedi, ne vjeruje nam, ne smiruje se i bijesni i dalje. Naziva s moga telefona glasnogovornika stranke Nevena Juricu koji mu potvrđuje da je poziv bio za 19,30 sati. Sada se Tuđman izderava na njega. (Neven Jurica je nekoliko dana ranije, 15.04.1990., na posljednjem predizbornom skupu HDZ-a u Splitu izjavio: „Proširit ćemo Hrvatsku i već se širimo na Bosnu i Hercegovinu!“. Danas sjedi na optuženičkoj klupi zbog pronevjere državnog novca).
Tuđman se malo primirio i gotovo pristojno porazgovarao sa mnom. Pita ono što svakoga koga je prvi put susreo pita – tko ste i odakle ste. Kažem – rođena Splićanka stoljetnih korijena, od studija u Zagrebu.
- Ah, vi Splićani i Dalmatinci! Kolijevka hrvatstva, a tako slabo razumijete hrvatsko pitanje. Dali ste se zavesti slavenstvom...
Prelazim preko toga, pred nama je pola sata do dolaska ostalih gostiju, potom četverostana emisija. Pozivam ga da zajedno pogledamo TV Dnevnik pa ćemo se pridružiti ostalima. Pristaje, atmosfera se opustila. Ali na TV Dnevnik opet reagira kao oparen.
- Eto o čemu ja govorim cijelo vrijeme! Što će nam sve te vijesti iz Srbije, Kosova, Bosne! Ovako gole, bez jasnog hrvatskog stava! Ljudima uz svaku vijest treba objasniti o čemu se tu radi. Mi moramo voditi svoju hrvatsku politiku i svi mediji moraju toga biti svjesni.
- Ali to su činjenice, dnevna događanja. Objektivna i fer informacija o događaju, od toga sve polazi. Profesija ima svoja pravila, komentari moraju biti jasno odijeljeni od vijesti. Postoje druge emisije, magazinske, dijaloške...
Pokušavam onako općenito objašnjavati, ali Tuđman ne posustaje. Mediji moraju postati hrvatski i gotovo. „Ajme nama ako ovaj pobijedi, vratit ćemo se u rane 60-te“, pomislih u sebi.
U međuvremenu su stigli Račan, Tripalo i Mažar. Pridružuju se direktor programa Miroslav Lilić, moj zamjenik Vanja Sutlić, voditelj završnog sučeljavanja Luka Mitrović, režiser Darko Vizek. Posebna tročlana komisija koju su činili predsjednik državne komisije za kontrolu izbora i kasniji dugogodišnji predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić, te akademici Vlatko Pavletić i Eugen Pusić, s nama urednicima je nadzirala tok te emisije. Sva pitanja iz publike, a bilo ih je na stotine, prolazila su naše i njihove ruke. Kriterij je bio – nema restrikcija, nema cenzure, sve ide u studio. Zabranjena su samo pitanja koja osobno vrijeđaju, ili izražavaju bilo koji oblik mržnje i nesnošljivosti.
Sve je proteklo u najboljem redu. Četiri sata pravog dijaloga. Luka suvereno vodio. Tripalo karizmatičan i šarmantan, iako je gotovo 20-godišnji izostanak iz javnosti ostavio traga na brzini reakcije i rječniku kojim se služio. Račan koncentriran, već je imao pozitivni imidž u javnosti, pa se lakše nosio s pritiskom. Mažar, ležerni autsajder. Najveće iznenađenje Tuđman – po prirodi krut i svadljiv, u emisiji je bio uvjerljiv, odlučujući se za jednostavnu formulu. Što ga god pitali, odgovarao je - ja ću biti pobjednik, hrvatsko nacionalno i državno pitanje je najvažnije, a o svemu ostalome ćemo se dogovarati.
U minutu prije pola noći ta je emisija završila, počela je predizborna šutnja. Ostalo je još 48 sati do prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
Opći je utisak, koji je poslije ponovljen i u literaturi i u javnosti i od strane međunarodne zajednice, da je demokratskoj atmosferi prvih hrvatskih izbora pridonio i profesionalan, smiren i uravnotežen program Televizije Zagreb.
Još prije emisije direktor programa Lilić predložio je da poslije zajedno idemo na večeru, u restoran u kojemu su se okupljali novinari i ljudi iz javnosti. To će se pročuti, djelovat će pozitivno, pokazat će se da i do jučer zakrvljeni političari mogu sjediti i razgovarati u neformalnom okruženju.
S Tripalom i Mažarom nije bilo problema, Tuđman se malo nećkao, Lilić ga je nagovorio, upotrebljavajući svoj poznati osebujni stil uvjeravanja; ja sam Račana. I on se nećkao, oprezan kakav je bio, a imao je i nekih zdravstvenih tegoba.
Večera je bila neobična. Istovremeno i ugodna i napeta. Atmosferu je držao Lilić, nastojeći je maksimalno relaksirati. Napetost i neskrivene antipatije vrcale su između Tuđmana i Tripala. Tuđman je njemu zamjerao mlakost i kaskanje za vremenom, predugo zadržavanje „uz Beograd“, potežući još i 1967. i Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika. Tripalo nije ostajao dužan, zamjerao je Tuđmanu žestoki nacionalizam, povezivanje s ustašama u emigraciji, pozive na podjelu Bosne.
- Mi političari ne smijemo se služiti nožicama (dalmatinski izraz za škare). Nisam ti ja za to. Pa i kirurzi nekada pogriješe. Nemoj da na kraju zatvore kirurga, govorio je Miko Tripalo.
- Ma vi svi ne razumijete problem Bosne i Hercegovine, kao ni nacionalno pitanje uopće, žestio se Tuđman.
Bosna bi ga nakratko zaokupila, ponavljao je svoju sliku o nemogućem „hrvatskom perecu“ kojeg treba ispuniti, a onda se opet vraćao na predstojeće izbore, uvjeren u pobjedu svoje stranke.
- Što mislite koliko će HDZ dobiti glasova, upitao me.
- Nešto više od 30 posto, rekla sam.
- Možda, ali dobit ćemo dvije trećine Sabora. U drugom krugu ostat će kandidati Partije i HDZ-ea, jer ovi Savkini i Tripalovi nemaju šanse, i mi ćemo pokupiti sve.
Bio je u pravu. HDZ je dobio oko 40 posto glasova i 65 posto mjesta u Saboru.
Stalno se zadirkivalo televiziju, ali bez nekih teških riječi. Tripalo je u šali nudio Liliću da postane direktor, zna posao, u demokraciji moraju svi ostati koji znaju posao; Tuđman mu je nudio da najprije uđe u HDZ.
„Ostajem u stranci noći i ljubavi“, odgovorio je Lilić.
Iskoristila sam prigodu nekako uspostavljene ležernosti da Tuđmanu skrenem pozornost na izjave o televiziji koje se masovno čuju na skupovima njegove stranke, uz žestoke prozivke.
- Često spominjete da je od 7 urednika TV Dnevnika 6 i po Srba. Na tome gradite tezu o dominaciji Srba u Hrvatskoj. Nisu vas dobro informirali. Imamo 9 urednika Dnevnika, od toga 5 Hrvata, troje Srba i jednu Jugoslavenku. Urednici TV Dnevnika u hijerarhiji odlučivanja o programu nisu na prvom mjestu. Cijeli kolegij Informativnog programa i svi urednici redakcija, u ovom trenutku su Hrvati. Ali, važnije od toga – ne odlučuje se u novinarstvu po nacionalnom ključu. Profesija je na prvom mjestu. Kada su počele ove vaše prozivke za dvoje svojih urednika nisam ni znala koje su nacionalnosti, morala sam ih pitati.
- Dobro, dobro, raspitat ću se, hvala na obavijesti. Ali premoć Srba na ključnim mjestima u Hrvatskoj je problem koji moramo riješiti.
Učinilo mi se da je nekako barem ovaj argument ipak čuo i prihvatio. Ali, nakon pobjede na izborima HDZ i on osobno nastavili su s nacionalnim prebrojavanjem urednika TVZ, ponavljajući istu priču o „6 i po Srba“. Ponovio ju je i sam Tuđman. Pa i prigodom razgovora 6 predsjednika bivših republika u dramatičnim mjesecima 1991 godine u Ohridu, te prigodom obrazloženja donošenja Ustava Hrvatske. Kada su Srbi prestali biti konstitutivni narod u Hrvatskoj.
S te večere Tuđman je prvi otišao. Njegov šofer je ostao vani i čekao ga. Račanov je bio u restoranu, za drugim stolom. Tripala je dovezla supruga u starom Golfu, Mažar se dovezao sam.
Mi s televizije ostali smo do zore u restoranu. Posljednji put u istom društvu zajedno.
