Dostupni linkovi

Ovdje su sva tri naroda poturčena


Ugo Vlaisavljević
Ugo Vlaisavljević

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Ugo Vlaisavljević, univerzitetski profesor iz Sarajeva


Subota, 16. januar 2010.
Uobičajeni bijeg sa porodicom iz Sarajeva u Visoko, pa ni tamo nego u podnožje šume Carica (što je jedan od brojnih očuvanih toponima srednjevjekovnog bosanskog kraljevstva; na drugoj strani od naše kućice je brdo Križ). Pravi je odmor biti u maloj prigradskoj sredini, u jabukovom voćnjaku, u monoetničkoj bošnjačkoj sredini: u dućanu, na ulici, dječjem igralištu se stalno zaziva Alah, izrazi i govorne figure su tako arhaični i slikoviti. Odmaramo se od sarajevskog multikulturalizma, od perfidnog militantnog anti-nacionalizma, od intelektualaca koji
U današnjem dobu se multietnička Bosna ukazuje kao mozaik prilično jednobojnih pločica i funkcionira iznenađujuće skladno.
boluju od krize identiteta... Možda zato što ništa ne znamo o lokalnoj političkoj sceni i njenim mešetarenjima. Visočki somuni se razlikuju od sarajevskih, najbolji su na Kraljevcu, Visočani su daleko prije rata imali postmodernu džamiju. Još po mnogo čemu se razlikuju od onih koje pogrdno nazivaju Sarajlijicama: riječ voda drukčije akcentiraju, ljeti sjede „prid kućom“, djecu kada trče opominju da „ne upadnu“ jer se mogu „ubiti“ itd. Imamo i odatle dva uobičajena bijega: ka hrvatskom trgovačkom centru Vitez ili srpskoj Jahorini. U današnjem dobu se multietnička Bosna ukazuje kao mozaik prilično jednobojnih pločica i funkcionira iznenađujuće skladno. Možda smo već postigli najbolje rješenje sa stotinama lokaliteta sa stabilnim većinama i manjinama koje više nikom ne smetaju. Multietnička stvarnost je sada postala stvar izbora: možete da je živite a i ne morate. Supruga i ja volimo da pravimo kombinacije, a to ocrtava naša uobičajena putanja kretanja kroz raznobojne i nepovezane lokalitete. Neki drugi biraju da žive u posve monoetničkom ambijentu i da jedva ikad iz njega izađu: ćevapčići na Čaršiji, skijanje na Bjelašnici, ljetovanje u Neumu.

Nedjelja 17. januar

Na mobitelu čudan broj. Javlja se Jusuf Hadžifejzović iz Rima. Prilično je uzbuđen. Imao je performans koji je privukao veliku pažnju. U Velikoj auli rektorata Sapienza univerziteta izložio je svoju novu instalaciju dovukavši iz depoa Mussolinijevu bistu sa šupljinom na glavi. Znaš, veli mi, i kod njih je fašizam na povratku. Ushićen je, radove mu je snimio Claudio Abate koji je ovjekovječio i Beuysa, Kounellisa, Pistolletoa... Poziva me da dođem odmah u četvrtak i održim predavanje. Jusuf to nikada nije zaboravio: naše veliko prijateljstvo je počelo negdje 1989. sa njegovom izložbom Zenica-depo. To je i priča o dva imena koja će nas obilježiti. Tada je on za svoje djelovanje prihvatio ime koje sam skovao: depografija. A tada sam se i ja počeo igrati sa svojim imenom, jer sam pod pseudonimom objavio ogled o njegovim depoima u kultnom časopisu Moment. Upecao se veoma ugledni sarajevski likovni kritičar koji je plagirao taj tekst misleći da ga je napisao neki stranac. Kao što se i dan-danas na tu istu zamku love brojni domaći rasisti. Ko zna da li bi mi ikada palo napamet da pišem o lokalnom etno-nacionalizmu kao rasizmu vlastitih imena da nije bilo tog susreta sa Jusufom. U to doba sam bio opčinjen njegovom depografijom bosanskog rudarskog centra, jer je u mojim očima bio prvi koji je napravio muzejsku zbirku simbola titovskog socijalizma kao da je riječ o režimu iz davne prošlosti. Jusuf je opasan, jer predviđa ne samo koji će režim otići u depo nego i koji će iz njega izaći!

Ponedjeljak 18. januar
Povodom svjetskog dana religije Mediacentar Sarajevo je organizirao javnu tribinu o ateistima kao novoj manjini. Stižem
Ovdje su sva tri naroda poturčena, što znači da je konfesionalno opredjeljenje prenošeno kroz generacije zahvaljujući zabrani općenja sa drugima ili, radije, razmjeni žena koja ne podriva nasljeđivanje očinskog imena, tj. prezimena.
kao i uvijek u zadnji čas, sala je dupke puna, puno kamera i poznatih ljudi. Četvero nas je uvodničara, nisam uspio reći ono što sam htio, prebrzo je isteklo vrijeme za uvodno izlaganje. Htio sam malo elaborirati ideju na kojoj upravo radim: kako je vjersko opredjeljenje tri glavne skupine u BiH moglo ući u rodbinske odnose, u filijaciju. Ključni model za to je famozno poturčivanje, jer je religijska konverzija pretpostavljala orođivanje sa strancima-došljacima. Ovdje su sva tri naroda poturčena, što znači da je konfesionalno opredjeljenje prenošeno kroz generacije zahvaljujući zabrani općenja sa drugima ili, radije, razmjeni žena koja ne podriva nasljeđivanje očinskog imena, tj. prezimena. Ateisti su samo kratkotrajna iskliznuća, ili neaktualizirani momenti u lancu filijacije. Šta god da su tri naroda, oni su ponajprije po svome rodoslovlju katolici, muslimani i pravoslavci. Očito sam bio nedorečen i suviše apstraktan. Moj kolega sa Filozofskog, profesor Kazaz je prisutne dirnuo u žicu. To je ipak bio skup ljudi povrijeđenih u svome dostojanstvu i samopoštovanju. Trebalo je artikulirati javnu poruku ljudi koji su prikraćeni vladavinom izvrnutog oblika moralno-političke podobnosti: u našem društvu nema mjesta za ateiste! Kao i kod drugih javnih skupova koji krenu s ambicijom da se iz ugla struke i znanosti razmotre vladajuće politike identiteta, sve ubrzo završi na dramatičnim ispovijestima učesnika, na kolektivnoj psihodrami. To je uvijek igranje s vatrom, jer tu pojedinac protivstavove doživljava kao napad na vlastiti integritet. Ne znam šta me je spasilo da ne budem žrtveni jarac, budući da je moj „univerzitetski diskurs“ morao zvučati iritantno. Svi su se obrušili na drugog uvodničara, Marka Antonia Brkića, jer se deklarirao kao vjernik i jer je njegovo gledanje na ateiste doživljeno kao omalovažavajuće.

Utorak 19. januar
Promocija knjige kolege sa Političkih nauka, Nerzuka Ćurka. U velikoj sali općine Stari grad neviđena gužva, svijeta ima kao da su demonstracije. U svojoj knjizi „Filozofija zagrljaja“ Nerzuk grli druge knjige, u svakom poglavlju po jednu, a u svim zajedno bi da zagrli pluralni svijet Bosne u nestajanju... Ponosan sam jer je tu jedno poglavlje posvećeno mojoj knjizi „Etnopolitika i građanstvo“. Promotori govore lijepo i nadahnuto, knjiga ih je očito potakla. Osim jednog, taj se trese od bijesa, uzvikuje i prijeti, a sve u ime knjige prepune srdačnih zagrljaja. Čitavo izlaganje je obračun sa mojim i Sanjinim političkim stavovima. Ne spominje imena, ali nas citira i karikira. Prošle su već sedmice, ali se Sanji nagrada još ne oprašta. Iako uvodničar sve kazuje u moralizatorskom tonu, na kraju nas dvoje, „kritičare anti-nacionalista i onih koji kriminalce nazivaju pravim imenom“ poredi sa – izmetom! Zaključuje: „da nije dama bio bi i izravniji“. Dobio je veliki pljesak. Freud bi rekao: svoju analnu fantaziju je uspješno socijalizirao. Dok žurno izlazim, uspješna političarka SDP-a za mnom zlurado dobacuje glasne hvale ovom govorniku. Prisjećam se one roditeljske, za dijete čudne opomene: čuvaj se prijatelja!

Četvrtak 21. januar
Cijeli dan ispiti. Dežuram kao policajac. Uvijek se sjetim Foucaulta: humanističke znanosti su nastale iz inkvizicije. Tražimo od studenata da nam sve priznaju što im leži na duši.

Petak 22. januar

Idem po knjigu koja mi je izašla u Beogradu: Metamorfoze etnopolitike. Hiljadu primjeraka. Radujem se susretu sa kolegama Dakovićem i Dautovićem.
XS
SM
MD
LG