Dvodnevno zasjedanje Savjeta za implementaciju mira u Sarajevu, 18. i 19. novembra, potvrdilo je kako nije bilo razloga za velika očekivanja od prilično glasno najavljivanog zajedničkog evropsko-američkog projekta uklanjanja blokada na bosanskohercegovačkom putu prema euroatlantskim integracijama: domaći šampioni opstrukcionizma rekli su strancima još jedno “istorijsko ne”, svijet je – kroz saopštenje sa dvodnevnog zasjedanja – još jednom ukazao na neispunjavanje uslova za ukidanje uloge i ovlašćenja visokog predstavnika i njegovu zamjenu specijalnim predstavnikom Evropske Unije i sada će za neko vrijeme u dugim nedjeljama bajramsko-božićno-novogodišnjeg praznovanja Bosna i Hercegovina ponovo biti potisnuta u zapećak međunarodnih preokupacija.
“Projekt deblokade”, čiji je objavljeni cilj bio da se državi obezbijede ovlašćenja potrebna za donošenje odluka neophodnih za napredak prema Evropskoj Uniji i NATO-u, očekivano je ostavio ravnodušim zagovornike maksimalističkih krajnosti u bosanskom političkom spektru: za jedne – bio je neprivlačan jer nije dovodio u pitanje dejtonsko dvoentitetsko uređenje; za druge – jer bi im uspostava “funkcionirajuće države” uskratila moć njenog pridavljivanja do odumiranja.
Ovakvim ishodom na gubitku su ponajviše građani Bosne i Hercegovine. Svijet je, naime, na početku “butmirskog procesa” postavio ambiciozan rok za usvajanje predloženih promjena – mart iduće godine – kako bi one bile na snazi u oktobarskim izborima, i odbacivanje te ponude za posredovanje u osposobljavanju države za euroatlantske integracije znaćiće njeno dalje zaostajanje za susjedima koji su bez izuzetka već uveliko na tom putu.
Ali, takav ishod je istovremeno i poraz maksimalističkih politika koje su obilježile protekle tri i po godine.
On pokazuje da ni nosioci obećanja “stopostotne BiH” ni promotori ideje “jačanja entiteta i slabljenja države” nisu uradili više od poslovične babe koja je “trla lan”: Bosne i Hercegovine danas je manje nego onda kad je tzv. patriotski blok odbacio raniji paket ponuđenih promjena a nosioci druge krajnosti iziritirani su do neprikrivenog bijesa zbog upornosti međunarodnih partnera da bdiju nad bosanskom državom dok god ona ne bude u stanju da brine sama o sebi.
Neuspjeh butmirskog procesa da – bar za sada – ukloni blokade odlučivanju o promjenama neophodnim za približavanje Evropi i NATO-u mogao bi predstavljati početak jedne nove faze u međunarodnom angažovanju u Bosni i Hercegovini.
Ako je sve što se u odbacivanju predloženih “minimalnih ali suštinskih” promjena, Silajdžićeva neumjerena očekivanja-Dodikovo odbijanje bilo kakvog međunarodnog posredovanja-hadezeovsko koketiranje s pokojnom Herceg-Bosnom, može posmatrati kao “ključanje u bosanskom loncu”, svijetu ne ostaje drugo nego da na taj lonac za neko vrijeme stavi – poklopac: zadržaće političko i bezbjednosno prisustvo i nadzor na nivou koji će onemogućiti bilo kakvu radikalizaciju situacije u vidu jednostranih samovoljnih akata ili čak nasilja i ostaviće bosanskim akterima da sami odlučuju o tome hoće li i kada će raditi na euroatlantskim integracijama ne garantujući im da ćhe ta vrata još biti otvorena.
Na tu buduću fazu – lonca s poklopcem – ukazuje, recimo, zajednička deklaracija s američko-evropskog samita u Bijeloj kući 3. novembra u kojoj je s najvičeg nivoa američke i evropske politike poručeno:
“Ostajemo opredijeljeni za suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine; zabrinuti smo sadašnjom političkom situacijom i snažno preporučujemo njenim vođama da prihvate šansu koju su ponudili butmirski pregovori da prihvate reforme potrebne da se ispune uslovi za podnošenje prijave za članstvo u EU i uslovi za Akcioni plan članstva u NATO-u.”
Samo tamo gdje lokalne vodje slučaju samo sebe i okružuju se savjetnicima koji im govore samo ono što vole da čuju – ne opterećujući ih nepoželjnim realnostima svijeta oko nas – ova poruka iz Vašingtona mogla se ignorisati kao dio uobičajene litanije o međunarodnim preokupacijama, ostavljajući neprevedena njena ključna značenja: Bosna i Hercegovina, uprkos njenim inadžijama, ostaje međunarodno priznata činjenica; svijet neće dozvoliti da se ona dovodi u pitanje; onaj ko još računa s bilo kakvim perspektivama podjele ili otcjepljenja – i svako ko bi takvu politiku poticao ili uvažavao – može računati s međunarodnim nepriznavanjem, izolacijom i sankcijama.
Pod tim “poklopcem”, neupitnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, odgovorne političke vodje tražiće rješenja koja će državu učiniti eurokompatibilnom. Dva u osnovi potpuno različita očekivanja – jedno: da bi svijet mogao izdiktirati ili nametnuti promjene, i drugo: da bi mogao dići ruke i ostaviti domaćim vođama da provode samovolju do ivice sukoba – pokazala su se potpuno neosnovanim. Za prvo – nema ni političke volje ni kapaciteta u svijetu suočenim s novim političkim, vojnim i ekonomskim izazovima. Za drugo – nema ni primisli da se dozvoli novi požar u Bosni u vrijeme kad su sve ostale susjedne zemlje prigrlile obećanje euroatlantske budućnosti.
A što duže bude trajalo domaće političko protivljenje promjenama, svijetu ne ostaje drugo već da ostavi domaćoj javnosti – građanima bez obzira na etničku pripadnost – da vide u kakvom su bestidnom neskladu privilegije i rasipnost “vođa” s neimaštinom i besperspektivnošću ogromne većine svih ostalih.
“Projekt deblokade”, čiji je objavljeni cilj bio da se državi obezbijede ovlašćenja potrebna za donošenje odluka neophodnih za napredak prema Evropskoj Uniji i NATO-u, očekivano je ostavio ravnodušim zagovornike maksimalističkih krajnosti u bosanskom političkom spektru: za jedne – bio je neprivlačan jer nije dovodio u pitanje dejtonsko dvoentitetsko uređenje; za druge – jer bi im uspostava “funkcionirajuće države” uskratila moć njenog pridavljivanja do odumiranja.
Ovakvim ishodom na gubitku su ponajviše građani Bosne i Hercegovine. Svijet je, naime, na početku “butmirskog procesa” postavio ambiciozan rok za usvajanje predloženih promjena – mart iduće godine – kako bi one bile na snazi u oktobarskim izborima, i odbacivanje te ponude za posredovanje u osposobljavanju države za euroatlantske integracije znaćiće njeno dalje zaostajanje za susjedima koji su bez izuzetka već uveliko na tom putu.
Ali, takav ishod je istovremeno i poraz maksimalističkih politika koje su obilježile protekle tri i po godine.
On pokazuje da ni nosioci obećanja “stopostotne BiH” ni promotori ideje “jačanja entiteta i slabljenja države” nisu uradili više od poslovične babe koja je “trla lan”: Bosne i Hercegovine danas je manje nego onda kad je tzv. patriotski blok odbacio raniji paket ponuđenih promjena a nosioci druge krajnosti iziritirani su do neprikrivenog bijesa zbog upornosti međunarodnih partnera da bdiju nad bosanskom državom dok god ona ne bude u stanju da brine sama o sebi.
Neuspjeh butmirskog procesa da – bar za sada – ukloni blokade odlučivanju o promjenama neophodnim za približavanje Evropi i NATO-u mogao bi predstavljati početak jedne nove faze u međunarodnom angažovanju u Bosni i Hercegovini.
Ako je sve što se u odbacivanju predloženih “minimalnih ali suštinskih” promjena, Silajdžićeva neumjerena očekivanja-Dodikovo odbijanje bilo kakvog međunarodnog posredovanja-hadezeovsko koketiranje s pokojnom Herceg-Bosnom, može posmatrati kao “ključanje u bosanskom loncu”, svijetu ne ostaje drugo nego da na taj lonac za neko vrijeme stavi – poklopac: zadržaće političko i bezbjednosno prisustvo i nadzor na nivou koji će onemogućiti bilo kakvu radikalizaciju situacije u vidu jednostranih samovoljnih akata ili čak nasilja i ostaviće bosanskim akterima da sami odlučuju o tome hoće li i kada će raditi na euroatlantskim integracijama ne garantujući im da ćhe ta vrata još biti otvorena.
Na tu buduću fazu – lonca s poklopcem – ukazuje, recimo, zajednička deklaracija s američko-evropskog samita u Bijeloj kući 3. novembra u kojoj je s najvičeg nivoa američke i evropske politike poručeno:
“Ostajemo opredijeljeni za suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine; zabrinuti smo sadašnjom političkom situacijom i snažno preporučujemo njenim vođama da prihvate šansu koju su ponudili butmirski pregovori da prihvate reforme potrebne da se ispune uslovi za podnošenje prijave za članstvo u EU i uslovi za Akcioni plan članstva u NATO-u.”
Samo tamo gdje lokalne vodje slučaju samo sebe i okružuju se savjetnicima koji im govore samo ono što vole da čuju – ne opterećujući ih nepoželjnim realnostima svijeta oko nas – ova poruka iz Vašingtona mogla se ignorisati kao dio uobičajene litanije o međunarodnim preokupacijama, ostavljajući neprevedena njena ključna značenja: Bosna i Hercegovina, uprkos njenim inadžijama, ostaje međunarodno priznata činjenica; svijet neće dozvoliti da se ona dovodi u pitanje; onaj ko još računa s bilo kakvim perspektivama podjele ili otcjepljenja – i svako ko bi takvu politiku poticao ili uvažavao – može računati s međunarodnim nepriznavanjem, izolacijom i sankcijama.
Pod tim “poklopcem”, neupitnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, odgovorne političke vodje tražiće rješenja koja će državu učiniti eurokompatibilnom. Dva u osnovi potpuno različita očekivanja – jedno: da bi svijet mogao izdiktirati ili nametnuti promjene, i drugo: da bi mogao dići ruke i ostaviti domaćim vođama da provode samovolju do ivice sukoba – pokazala su se potpuno neosnovanim. Za prvo – nema ni političke volje ni kapaciteta u svijetu suočenim s novim političkim, vojnim i ekonomskim izazovima. Za drugo – nema ni primisli da se dozvoli novi požar u Bosni u vrijeme kad su sve ostale susjedne zemlje prigrlile obećanje euroatlantske budućnosti.
A što duže bude trajalo domaće političko protivljenje promjenama, svijetu ne ostaje drugo već da ostavi domaćoj javnosti – građanima bez obzira na etničku pripadnost – da vide u kakvom su bestidnom neskladu privilegije i rasipnost “vođa” s neimaštinom i besperspektivnošću ogromne većine svih ostalih.