Bosna i Hercegovina ove godine zabilježit će neslavni rekord po broju napuštene djece, među kojima dominiraju novorođene bebe. Najčešći uzroci napuštanja djece su siromaštvo, alkoholizam, narkomanija, kao i duševne bolesti. Jedan od starih problema je i nepostojanje službenih podataka o točnom broju djece bez roditeljskog staranja.
U prvih 10 mjeseci tekuće 2009. godine u Bosni i Hercegovini zabilježen je veliki porast broja napuštene djece, od kojih je najveći broj novorođenčadi u starosti od pet do 30 dana. U Dječijem domu Bjelave u Sarajevu u 2009. godini primljeno je 25 djece, od kojih je čak 17 beba, kaže ravnatelj ove ustanove Amir Zelić.
„Od 1999. godine, po našoj evidenciji, nije stiglo više beba nego ove godine. Otprilike za ovih devet mjeseci imali smo dvadesetak stalnih prijema - bilo je tu više djece koja su bila dan, dva na prosjačenju, ali ovi su se zadržali kod nas. Od toga je bilo 17 beba. Prošle godine i svih godina unazad, izuzimajući 19909. godinu bila su djeca ’starije’ dobi - od četiri do 10 godina“, objašnjava Zelić.
Slična situacija je i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. U Dječijem domu „Rada Vranješević“ u Banjoj Luci primljeno je 28 djece različitog uzrasta. Dušanka Milinović, socijalna radnica ove ustanove, govori koji su najčešći uzroci napuštanja djece:
„To su loše porodične situacije, ili su djeca bez roditeljskog staranja, ili su roditelji spriječeni da vrše roditeljsku dužnost, ili zbog materijalne situacije, socijalno ugrožene porodice, uglavnom bolest roditelja, alkoholizam i drugi porodični problemi.“
U javnoj ustanovi Dom porodica u Zenici primljeno je 24 djece, od kojih je osam beba. Enisa Herceg, socijalni radnica ove ustanove, kaže da su česti razlozi ostavljanja djece siromaštvo i sve teža materijala situacija građana BiH.
„To su bebe uglavnom vanbračne, ili čiji roditelji nemaju uvjete da obavljaju roditeljsku dužnost, ili je u pitanju stambeni problem, ili je problem materijalne prirode, znači nezaposlene majke i slično", objašnjava Herceg.
U dva dječija SOS sela u Sarajevu i Gračanici, tijekom 2009. godine primljeno je jedanaestero djece, što je uobičajena brojka djece koja godišnje budu primljena u SOS sela, kaže Nermina Bećirević, rukovoditeljica psiho-pedagoškog odjela SOS dječijeg sela u Sarajevu.
„Mislim da je ovo prosječna dinamika. Ja ne bih rekla da postoji veliki rast u odnosu na naša iskustva. Vjerujem kada bi se analizirala iskustva drugih, različitih oblika brige, institucija koje brinu o djeci, kao i hraniteljskih porodica, mislim da bi taj broj bio nešto veći od prosjeka, ali ja tačne podatke sada nisam sigurna da mogu dati“, kaće Bećirević.
ZAKONSKI ZAŠTITITI PRAVA DJETETA
U Bosni i Hercegovini ne postoje službeni podaci o broju djece bez roditeljskog staranja. Procjenjue se da se ta brojka kreće između dvije i četiri tisuće djece, od kojih je oko 1.000 ubrinuto. To su podaci koje je uradio stručni tim organizacija SOS Kinerdorf International.
Jasna Sofović, jedna od članica istraživačkog tima priča zašto je to tako: "Zato što ne postoji jedinstvena baza podataka. Znamo da je zadnji popis stanovništva rađen još davne 1991. godine. Nema također jasnih zakonskih definicija šta je dijete bez roditeljskog staranja.“
BiH je i potpisnica UN-ove konvencije o pravima djeteta. Međutim, malo se uradilo na zakonskoj regulativi koja bi štitila prava djece u BiH, kaže Branka Raguz, ombudsmen Federacije BiH.
„Prije svega želim naglasiti da još uvijek zakonodavstvo na razini BiH nije usklađeno s ovom konvencijom, odnosno mi zapravo ni nemamo zakonodavstvo na razini države. Tek imamo usvojeni Akcioni plan za djecu BiH za razdoblje 2002. do 2010. Istina, u tom planu se govori o djeci bez roditeljskog staranja u cilju stvaranja povoljnijih uvjeta za život, ali to više ovako generalno. Međutim, kad dolazimo na entitete, ja mogu kazati da mi zapravo imamo nejednak položaj djece u BiH“, smatra Raguz.
Jedna od problema je i nizak stupanj svijesti javnosti o potrebama djece bez roditeljskog staranja, dodaje Raguz. „Smatram da je u tom smsilu potrebno izbaciti nekakvo sažaljevanje. To je problem s kojima se moramo suočiti i mora se raditi na podizanju svijesti javnosti o potrebama djece i posebice uključivanja mladih.“
U BiH se jako malo radi i na zapošljavanju djece bez roditeljskog staranja kada navrše 18 godina, a sve već problem je nedostatak ustanova za zbrinjavanje ove djece.
U prvih 10 mjeseci tekuće 2009. godine u Bosni i Hercegovini zabilježen je veliki porast broja napuštene djece, od kojih je najveći broj novorođenčadi u starosti od pet do 30 dana. U Dječijem domu Bjelave u Sarajevu u 2009. godini primljeno je 25 djece, od kojih je čak 17 beba, kaže ravnatelj ove ustanove Amir Zelić.
„Od 1999. godine, po našoj evidenciji, nije stiglo više beba nego ove godine. Otprilike za ovih devet mjeseci imali smo dvadesetak stalnih prijema - bilo je tu više djece koja su bila dan, dva na prosjačenju, ali ovi su se zadržali kod nas. Od toga je bilo 17 beba. Prošle godine i svih godina unazad, izuzimajući 19909. godinu bila su djeca ’starije’ dobi - od četiri do 10 godina“, objašnjava Zelić.
Slična situacija je i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. U Dječijem domu „Rada Vranješević“ u Banjoj Luci primljeno je 28 djece različitog uzrasta. Dušanka Milinović, socijalna radnica ove ustanove, govori koji su najčešći uzroci napuštanja djece:
„To su loše porodične situacije, ili su djeca bez roditeljskog staranja, ili su roditelji spriječeni da vrše roditeljsku dužnost, ili zbog materijalne situacije, socijalno ugrožene porodice, uglavnom bolest roditelja, alkoholizam i drugi porodični problemi.“
U javnoj ustanovi Dom porodica u Zenici primljeno je 24 djece, od kojih je osam beba. Enisa Herceg, socijalni radnica ove ustanove, kaže da su česti razlozi ostavljanja djece siromaštvo i sve teža materijala situacija građana BiH.
„To su bebe uglavnom vanbračne, ili čiji roditelji nemaju uvjete da obavljaju roditeljsku dužnost, ili je u pitanju stambeni problem, ili je problem materijalne prirode, znači nezaposlene majke i slično", objašnjava Herceg.
U dva dječija SOS sela u Sarajevu i Gračanici, tijekom 2009. godine primljeno je jedanaestero djece, što je uobičajena brojka djece koja godišnje budu primljena u SOS sela, kaže Nermina Bećirević, rukovoditeljica psiho-pedagoškog odjela SOS dječijeg sela u Sarajevu.
„Mislim da je ovo prosječna dinamika. Ja ne bih rekla da postoji veliki rast u odnosu na naša iskustva. Vjerujem kada bi se analizirala iskustva drugih, različitih oblika brige, institucija koje brinu o djeci, kao i hraniteljskih porodica, mislim da bi taj broj bio nešto veći od prosjeka, ali ja tačne podatke sada nisam sigurna da mogu dati“, kaće Bećirević.
ZAKONSKI ZAŠTITITI PRAVA DJETETA
U Bosni i Hercegovini ne postoje službeni podaci o broju djece bez roditeljskog staranja. Procjenjue se da se ta brojka kreće između dvije i četiri tisuće djece, od kojih je oko 1.000 ubrinuto. To su podaci koje je uradio stručni tim organizacija SOS Kinerdorf International.
Jasna Sofović, jedna od članica istraživačkog tima priča zašto je to tako: "Zato što ne postoji jedinstvena baza podataka. Znamo da je zadnji popis stanovništva rađen još davne 1991. godine. Nema također jasnih zakonskih definicija šta je dijete bez roditeljskog staranja.“
BiH je i potpisnica UN-ove konvencije o pravima djeteta. Međutim, malo se uradilo na zakonskoj regulativi koja bi štitila prava djece u BiH, kaže Branka Raguz, ombudsmen Federacije BiH.
„Prije svega želim naglasiti da još uvijek zakonodavstvo na razini BiH nije usklađeno s ovom konvencijom, odnosno mi zapravo ni nemamo zakonodavstvo na razini države. Tek imamo usvojeni Akcioni plan za djecu BiH za razdoblje 2002. do 2010. Istina, u tom planu se govori o djeci bez roditeljskog staranja u cilju stvaranja povoljnijih uvjeta za život, ali to više ovako generalno. Međutim, kad dolazimo na entitete, ja mogu kazati da mi zapravo imamo nejednak položaj djece u BiH“, smatra Raguz.
Jedna od problema je i nizak stupanj svijesti javnosti o potrebama djece bez roditeljskog staranja, dodaje Raguz. „Smatram da je u tom smsilu potrebno izbaciti nekakvo sažaljevanje. To je problem s kojima se moramo suočiti i mora se raditi na podizanju svijesti javnosti o potrebama djece i posebice uključivanja mladih.“
U BiH se jako malo radi i na zapošljavanju djece bez roditeljskog staranja kada navrše 18 godina, a sve već problem je nedostatak ustanova za zbrinjavanje ove djece.
