Bosna i Hercegovina je za Srbiju prva među jednako važnim susedima. Ali i sused sa kojim Beograd ima i veoma složene odnose, komplikovaniji su samo oni sa Kosovom što se ne računa, jer Srbija ne priznaje kosovsku nezavisnost.
A koliko su veze sa BiH krhke pokazao je naizgled banalan događaj od utorka kada je predsednik Boris Tadić doputovao na Pale i otvorio školu koja je nazvana “Srbija”. Dok se reakcije u Sarajevu ne stišavaju u Srbiji podsećaju koliko je malo potrebno pa da odnosi dveju država i danas, 14 godina posle rata, zapadnu u krizu.
Iako je Boris Tadić prilikom otvaranja škole rekao da tim gestom doprinosi obrazovanju našeg naroda, svrha njegovog dolaska na Pale imala je sve samo ne edukativne posledice.
Kako bi se odbranio od kritika dva dana kasnije u dnevniku “Politika” objasnio je kako njegova iznenadna poseta mestu poznatom uglavnom kao ratna prestonica bosanskih Srba nije cilj imala mešanje u unutrašnje stvari BiH. Još je dodao:
“Voleo bih da se do kraja godine realizuje moja poseta Sarajevu. Neka me pozovu, odmah ću doći. Poziv do sada nije stigao. Možda je razlog što Ratko Mladić nije u Hagu ili neko unutrašnje pitanje BiH. Ponavljam, neka me pozovu, odmah ću doći. A moj poziv prestavnicima Bošnjaka uvek je otvoren. Dobrodošli su da razgovaramo.”
A poziva nema. Niko iz Sarajeva zaista od decembra 2004. godine kada je Tadić u šestom mesecu svog prvog predsedničkog mandata posetio grad u kom je rođen, nije ga pozivao da ponovo dođe. U svetlu novih napetosti član Spoljno političkog saveta srpskog Ministarstva inostranih poslova Vatroslav Vekarić zaključuje:
Problem amabasadora
“Postoji nepoverenje prema spoljnim saveznicima bilo kog entiteta. Tako da je verovatno to razlog zbog čega taj poziv ne dolazi. Šteta što ne dolazi. Mislim da je to loše i pogrešno, ukoliko se ne prihvati ta Tadićeva želja da ode u Sarajevo.”
A pošto nema naznaka da će se to i dogoditi u cilju spuštanja tenzija Tadić je predložio da, na primer, u pretežno Bošnjacima naseljenom Sandžaku bude otvorena škola koja će se zvati “Bosna”. On će, kaže, rado prisustvovati njenom otvaranju.
Svakako je najbitnije je da su teže posledice izbegnute. Nakon posete Palama prvog čoveka Srbije, koju su u Sarajevu ocenili i kao guranje “prsta u oko”, problemi su ostali na diplomatskom nivou. Saradnja na drugim poljima nije dovedena u pitanje, potvrdio je ministar za infrastrukturu Milutin Mrkonjić:
“Sreo sam se sa bosanskim ministrom pre neki dan u Crnoj Gori, kada smo se sa Crnom Gorom dogovarali oko realizacije nekih zajedničkih projekata. Gospodin Tadić je jasno objasnio da to nema nikakve veze sa nekim drugim političkim implikacijama koje mu se insinuiraju.”
Bez obzira na insinuacije dalje bi trebalo učiniti sve kako se diplomatske tenzije ne bi širile. Prilikom gostovanja u našem jutarnjem programu za Srbiju, bivši ambasador u Zagrebu Milan Simurdić iznosi i predloge:
„Mi sa BiH imamo uspostavljene diplomatske odnose imamo međusobno priznanje, imamo ugovorne odnose koji su daleko od potrebnog nivoa i možda tu treba tražiti mesto za proboj, pojačati stalni dijalog.“
Tu se međutim nailazi na drugi problem. Bosanskohercegovački ambasador još nije stigao u Srbiju o čemu se puno govorilo i na našim talasima, baš u danima kada je Tadić odlučio da otputuje na Pale. Vatroslav Vekarić:
“Teško je reći da li je to akt koji je bio neprihvatljiv, pa je on sada izazvao neku lančanu, negativnu reakciju. To je stanje stvari koje je loše.”
Pomoć za susede
Istina je da je Tadić dao velike doprinose normalizaciji odnosa država s obe strane Drine. Podsećamo, kada je pre skoro pet godina posetio Sarajevo, uputio je javno izvinjenje koje ovde citiramo:
“Izvinjavam se svima protiv kojih je činjen zločin u ime srpskog naroda. Ali to nije činio srpski narod, nego su zločinci individulaci, odnosno pojedinci i nemoguće je optuživati jedan narod. Ali isti zločini su vršeni i protiv našeg naroda. I u tom smislu svi dugujemo jedni drugima izvinjenje. Ako ja treba prvi da počnem, evo, tu sam.”
Ovaj potez nije mu doneo opštu podršku u Srbiji, baš kao što na oduševljenje nije naišla i njegova odluka da 2005. godine prisustvuje komemoraciji u Srebrenici:
“Neko je učinio zločin u ime nacije kojoj ja pripadam, u ime srpske nacije.”
Pamtiće se i da je Srbija januara ove godine, u jeku energetske krize, isporučila gas u Bosnu i Hercegovinu. To su dani u kojima je jedan ovdašnji dnevnik osvanuo sa naslovom “Srbija zagrejala Sarajevo” a Tadić tvrdio da je lično posredovao u obezbeđivanju pomoći za promrzle susede:
“Danas je potrebno da naš spoljno-politički sistem upregnemo.”
Međutim, iako srpska diplomatija ponavlja, kako je prošle sedmice i našem radiju ponovio Tadićev kadar šef diplomatije Vuk Jeremić, da će Beograd principijelno:
“Nastaviti da podržava sve što odluče tri konstitutivna naroda i dva entiteta.”
Pamti se da je koliko u junu Tadić hitno išao u Banjaluku kako bi lidere Republike Srpske primirio nakon što im je Valentin Incko poništio zaključke tamošnje Skupštine. Njegova bliskost sa premijerom RS Miloradom Dodikom nije novost I samo je jedan od primera zbog koga ga bošnjački političari optužuju da direktno utiče na ponašanje tamošnjih srpskih čelnika. Škola na Palama za neke je previše, a za poznavaoce prilika tek crtica koja pokazuje koliko su krhki odnosi u BiH. Vatroslav Vekarić stoga podvlači da je otvaranje škole u kontekstu odnosa Srbije i RS prihvatljivo, ali:
“Međutim, s obzirom na krhkost tih odnosa, koliko postoji želja da se stvari tamo smiruju, da idu u jednom pravcu stabilizacije, onda je neophodno izbegavati sve ono što može da iritira, bilo jednu, bilo drugu stranu.“
Reakcije iz BiH
Posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Palama, mimo državnih institucija BiH, štetiće ionako zategnutim odnosima zvaničnog Sarajeva i Beograda. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić saopštio je da će uraditi sve da ne dođe do pogoršanja tih odnosa.
On smatra da je tokom Tadićeve posjete Palama, slučajno ili namjerno napravljeno niz protokolarnih greški. Predsjednik Srbije nije tražio zvaničan susret sa državnim vrhom BiH, tvrdi Komšić:
“Ja moram reći da to nije ni traženo od srbijanske strane, čiji interes postoji u BiH na najvišem nivou za susretima i saradnjom. Ja sam sa gospodinom Tadićem zadnjih mjesec dana dvaput razgovarao, istina van BiH, u jednoj finoj i vrlo prijateljskoj atmosferi, o masi odnosa koje se tiču naše dvije zemlje. Ne znam čemu ovakvo pokazivanje stava zvaničnog Beograda prema BiH.“
Lošim odnosima Sarajeva i Beograda doprinosi i činjenica da BiH još uvijek nema ambasadora u toj zemlji, odnosno da drugi po redu kandidat u Beogradu nije još dobio agreman, podsjeća profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak:
“Kad u tom kontekstu gledate, onda ovakve posjete, naročito ako su zbilja nenajavljene, i ovakva otvaranja, mogu doprinijeti daljnjem usložnjavanju tih negativnih odnosa.“
Iz Ureda visokog predstavnika u BiH saopšteno je da u izjavama srbijanskog predsjednika Borisa Tadića na Palama tokom otvaranja škole nije bilo ništa antidejtonsko. Glasnogovornica OHR-a Ljiljana Radetić:
„Protokolarne procedure za posjete stranih državnika postoje. Da li su one bile ispoštovane u ovom slučaju, pitanje je za odgovarajuće institucije BiH. Visoki predstavnik Valentin Incko podsjetio je na podršku predsjednika Tadića teritorijalnom integritetu u suverenitetu BiH i rekao da su te izjave sasvim korektne.“
Analitičar Neven Kazazović smatra da sama mogućnost specijalnih veza sa određenim djelovima Bosne i Hercegovine otvara prostor za loše odnose između dvije države:
“Ako se postupa ovako kako se sada postupalo, uvijek ostaju neka mjesta za sumnju, za neke skrivene namjere, za, rekao bih, miješanje u poslove onoga što bi trebalo da bude državno, dakle Bosne i Hercegovine. To nije dobra politika s obzirom na odnose u regionu i mislim da nije dobra politika za samu Srbiju, jer time se ona zapravo uvlači u jedan odnos koji u sebi krije određene napetosti, nesporazume, neshvatanja itd.“
Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Željko Komšić:
„Sarajevo, odnosno država BiH je otvorena za svaku vrstu saradnje, a gospodin Tadić ako hoće da uspostavlja paralelne i specijalne odnose sa Federacijom, onda mu preporučujemo gospođu Krišto, gospodina Kebu i gospođu Mićić, pa nek s njima razgovara, ne s Predsjedništvom BiH.“
„... nego da i dalje ostaje samo mehanički zbir dva entiteta. U tom smislu moglo bi se govoriti o nekoj nedobronamjernosti. Kada bi se u toj školi učilo da je Bosna i Hercegovina otadžbina onih učenika koji će pohađati tu školu, da njihova otadžbina nije Srbija, onda bi to mogao biti jedan doprinos afirmaciji regionalne suradnje. Ali, nažalost, mi živimo u jednom ostrašćenom vremenu gdje svaki potez, pa i ovaj uslovno kazano obrazovne naravi, ima itekako jednu političku težinu.“
Hoće li biti zvanične posjete srbijanskog predsjednika Bosni i Hercegovini i kakav će Sarajevo odnos imati prema toj posjeti, teško je prognozirati, kaže Neven Kazazović:
“Činjenica je da bi se i bh. lideri, odnosno lideri koji nisu iz RS, također trebali da se potrude, da razgovaraju sa srbijanskim liderima, odnosno političarima, jer jedino razgovor, susreti i međusobna objašnjenja mogu donijeti jedan kompromisni prilaz rješenju. Ovo sve ostalo samo zateže situaciju, tim prije što je već neka predizborna kampanja počela i onda to može da krene u jednom vrlo ružnom pravcu.“
