Mediji kao pokretači ratnih zločina

U istoriji je poznato da su samo dva novinara osuđena za ratni zločin – Belgijanac, koji je u Ruandi otvoreno pozivao preko radija na ubijanja i genocid, i poznati nacistički propagandist Julius Streicher, vlasnik i urednik novine Der Stuermer, autor brojnih antisemitskih knjiga za djecu, osuđen u Nurnbergu na smrt. Haški se tribunal za bivšu Jugoslaviju, za razliku od onog za Ruandu, nije uopšte bavio medijskim zločinima s početka devedesetih. A notorna je činjenica da je svaki čovjek ubijen na ratištu prije toga „ustrijeljen“ u medijima.

Pohvale vredan potez beogradskog pravosuđa

Mnogi su skeptični prema potezu beogradskog Tužilaštva, jer smatraju je to malo „naopak redosled poteza“. Uprkos svemu tome, na Balkanu su jedinstveni u oceni da je preispitivanje zločina propagandista sjajan i svake pohvale vredan potez beogradskog pravosuđa. Međutim, kako javlja naša Iva Martinović, neke od perjanica ratnohuškačkog (ne)novinarstva u Srbiji, davno su nestale iz javnosti, dok drugi nesmetano nastavljaju svoj medijski angažman:

Istraga o odgovornosti medija pokrenuta je nakon izjava svedoka tokom suđenja za masakr 200 Hrvata na farmi Ovčara kod Vukovara 1991. godine i ubistvo 25 Bošnjaka u Zvorniku 1992. godine. Portparol Tužilaštva Bruno Vekarić kaže za naš program da su se na ovim suđenjima mogli čuti i iskazi nekih od okrivljenih, u kojima navode da su ih upravo pojedini tekstovi i izveštaji elektronskih medija stimulisali da učestvuju u zločinima:

„U samom postupku u slučaju ,Ovčara‘ je rečeno – gledao sam tu i tu emisiju i onda sam otišao tamo i majku sam im majčinu… Čovek koji je to rekao, zaista je učestvovao u ubistvu 200 ljudi na Ovčari.“

Navodeći da očekuje podršku novinarskih udruženja u postupcima, Vekarić kaže da se Tužilaštvo neće zadržati samo na slučajevima „Ovčara“ i „Zvornik“:

„U ovom trenutku se odvija jedna opsežna analiza, u kojoj učestvuju i novinari i eksperti za medije, domaći i strani. Mi želimo da budemo potpuno jasni, da kao tužioci nađemo elemente eventualnog krivičnog dela, da bismo to posle digli na sledeći procesni nivo – pred krivični postupak.“

Iako se konkretna imena ne spominju, veliki je broj onih koji su verni režimu Slobodana Miloševića, bili deo njegove propagandne mašinerije. Nakon petooktobarskih promena 2000. godine, neki su se povremeno pojavljivali u pojedinim medijima, neki i danas rade, dok se drugima potpuno gubi svaki trag. Lista njihovih „patriotskih“ tekstova i izveštaja je podugačka. Ipak, direktor Medijske dokumentacije „Ebart“, Velimir Ćurguz Kazimir, izdvaja jedan od najdrastičnijih primera obmana i laži, lansirane u vreme opsade Vukovara:

„Tadašnji dopisnik Reutersa, Vjekoslav Radović, pustio je informaciju o tome da je otkrivena jedna prostorija u podzemlju prepuna – reč je bilo o dvadesetak – ubijenih srpskih beba. Ta vest je vrlo brzo obišla ceo svet. Reč je o jednom strašnom falsifikatu, svesno puštenom da bi se podigla još veća tenzija protiv pripadnika hrvatske nacionalnosti u Vukovaru i da bi se mislilo da su svi oni zlikovci kad su u stanju da ubijaju srpske bebe.“

Za mrtvim bebama u Vukovaru tada je tragao RTS-ov ratni izveštač Nino Brajović:

„Poštovani gledaoci, javljamo se iz mračnog Vukovara. I danas je tema dana bila traženje leševa zaklane dece, ali su taj posao novinari bezuspešno obavili.“

Pošto bebe nisu pronađene, spiker državne televizije obratio se gledaocima:

„Najlakše se izvinuti kad se u najnormalnijim uslovima otme dezinformacija, a kamoli u ovoj ratnoj psihozi."

Nino Brajović, donedavno predsednik Udruženja novinara Srbije, danas kaže kako je on bio prvi koji je posle 24 sata demantovao vest o mrtvim bebama. Iako su poznati i njegovi prilozi o leševima iza vukovarske bolnice, za koje letimice tvrdi da su mahom Srbi, te čestitke haškom optuženiku Veselinu Šljivančaninu na „oslobođenju Vukovara“, ponosan je na svoj staž ratnog reportera i ne plaši se da bi se mogao naći pod istragom tužilaštva:

„Ja sam jedan od ljudi koji je doprineo tome da se ne desi ratna propaganda.“

Slede još neke od Brajovićevih reportaža iz ratnog Vukovara:

„Ovo je ta masovna grobnica, preko puta bolnice, za koju smo rekli da leže tela samo Srba.“
„Evo nas na mostu na Vuki, po Vuki se ovaj grad zove Vukovar. Hrvati ga zovu Staljingrad.“

Na Televiziji Beograd svakodnevno su se mogla čuti saopštenja poput ovog:

„Nakon jučerašnjeg oslobađanja Vukovara zarobljena je i veća grupa ustaša. Dokaz za to su i ovi kadrovi zarobljenih fašista, zengi i mupovaca, snimljeni rano jutros u sabirnom centru neposredno iza linije fronta. Bez uniformi i oružja i kuraži, koju daje špric sa drogom, ovi ljudi ne izgledaju tako opasno, pa ih je lako čuvalo samo nekoliko stražara.“

Ni iz Sarajeva nisu stizale ništa drugačije vesti. Među najstrašnijim lažima je izveštaj reporterke Rade Đokić za Televiziju Beograd iz Sarajeva:

„Muslimanski ekstremisti dosetili su se, valjda, najstravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći, srpsku nejač živu su bacali u kaveze lavovima u Zoološkom vrtu Pionirska dolina.“


Primera je mnogo, ali je pitanje da li će biti moguće dokazati odgovornost njihovih autora. Lazara Lalića iz produkcije Arhitel, koja je svojevremeno napravila serijal „Slike i reči mržnje“ o ulozi državne televizije u ratovima, pitamo da li postoji relevantna dokumentacija za Tužilaštvo?

„Dokumentacije ima, sve se svodi na ratnohuškačku propagandu, koja je bila užasna i koja je podizala na hiljade dobrovoljaca po Srbiji. To je samo jedna od posledica. Međutim, ja sam, generalno gledano, skeptik kada je u pitanju procesuiranje. Naime, čini mi se da je to malo naopak redosled poteza. Trebalo je najpre uraditi lustraciju i tim propagandistima zabraniti da se bave svojim poslom. Pre svega mislim na državnu televiziju kao najmoćniji medij.“

I Filip David kome je, kao uredniku dramskog programa, početkom devedesetih zabranjen ulaz u zgradu Televizije Beograd, pošto je sa kolegama pokušao da se suprotstavi širenju ratne propagande, primećuje da pokretanje istrage o odgovornosti novinara stiže „i rano i kasno“:

„Kasno je zato što je prošlo već toliko vremena, mnogi su poumirali ili su zaboravljeni, a rano je zato što su mnogi od onih koji su tad dirigovali medijima, i danas u političkoj moći i vlasti, i danas na neki indirektan način verovatno utiču na medije preko političkih partija čiji su članovi.“

Prema nezvaničnim informacijama, istraga će uključivati neke od vodećih medijskih kuća i tekstove njihovih ratnih izveštača s početka devedesetih godina prošlog veka.

Nema boljeg mjesta za početak istrage od Hrvatske televizije

Portparol srbijanskog Tužiteljstva Bruno Vekarić poručio je kako se njihova istraga ne odnosi samo na srbijanske medije, već i na one u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U Zagrebu kolege kažu da boljeg mjesta za početak istrage nema od Hrvatske televizije. Goran Vežić:

Međutim, profesorica Gordana Vilović i profesor Stjepan Malović, koji su se i u svojim knjigama bavili medijima u Hrvatskoj, nisu sigurni da je to i ostvarivo u ovom momentu:

Razmišljajući o tome što bi bilo da se to dogodi u Hrvatskoj, mislim da Hrvatska još uvijek nije zrela da se suoči sa nekim stvarima iz svoje prošlosti, osobito s tim dijelom gdje je govor mržnje bio jedan od najgorih.

„Moram priznati da me je silno iznenadila ta vijest iz Beograda. Mislim da je to jedan veliki iskorak. Razmišljajući o tome što bi bilo da se to dogodi u Hrvatskoj, mislim da Hrvatska još uvijek nije zrela da se suoči sa nekim stvarima iz svoje prošlosti, osobito s tim dijelom gdje je govor mržnje bio jedan od najgorih. Jako puno ljudi koji su tada djelovali su i danas vrlo aktivni u novinarstvu ili u nekim srodnim zanimanjima. Nisam sigurna tko bi od njih bio dovoljno jak da sam prizna da jeste bilo nečeg što je blizu onome što nazivamo poticanjem na rat i na mržnju.“

„Bojim se da se to u Hrvatskoj neće dogoditi, premda za to ima istih razloga i povoda kao i u Srbiji. Jer, ni naši mediji se nisu baš proslavili. Mi imamo dosta zabilježenih slučajeva gdje su mediji izuzetno negativno djelovali za vrijeme rata.“

U svom komentaru na stranicama Index.hr, Tomislav Klauški nabraja i imena nekih od najistaknutijih Tuđmanovih novinarskih pera – Hloverka Novak Srzić, Dunja Ujević, Maja Freundlich, Obrad Kosovac, Nenad Ivanković, Slaven Letica, Rene Bakalović...

Ukoliko se medijski ratni huškači procesuiraju u Srbiji, pa onda u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, bi li se mogla očekivati – po principu spojenih posuda – ista akcija i u Hrvatskoj:

„Bojim se da te posude nisu tako spojene. Možda će reagirati upravo suprotno od toga. To vidimo i na primjerima suđenja ratnim zločincima – kako reagiraju mediji, kako se izvještava… Naše novinarstvo je bilo na putu da doživi katarzu i da te stvari raščisti, ali se nije išlo do kraja. Mislim da je sada opće stanje takvo da će se to teško ponoviti.“

Političari su odgovorniji od novinara kad je u pitanju ratnohuškačko novinarstvo, a u Hrvatskoj ih ima još na sceni iz devedesetih godina. Odgovorni su i ljudi iz sudstva – poznat je pogubni stav predsjednika Vrhovnog suda iz devedesetih Milana Vukovića koji je ustvrdio da hrvatski vojnici ne mogu počiniti ratni zločin jer se oni brane. Isti stav je u dijelu hrvatske javnosti i prema onim novinarima koji su širili govor mržnje. Govori Gordana Vilović:

„Ako to kaže čovjek koji obavlja tako časnu funkciju, onda naravno da su to obični ljudi, koji slušaju medije, mogli shvatiti kao nešto što je točno, da je Hrvatskoj sve dopušteno i da je Hrvatska imala pravo i na korištenje govora mržnje jer je bila napadnuta.“

Hrvatske novinare od novinara drugih zemalja bivše Jugoslavije zahvaćenih ratom razlikuje i to što nikad nije osnovano nikakvo paralelno novinarsko društvo pa tako iste iskaznice jedinog Hrvatskog novinarskog društva (HND) dijele i ratni huškači i oni novinari koji se ni u teškim vremenima nisu ogriješili o profesiju. Je li moguće – ako već izgleda da neće biti kaznenih progona – da se obavi lustracija unutar samog HND. Gordana Vilović:

„Čini mi se da se nije stvorila kritična masa novinara koji bi rekli – hajdemo vidjeti tko je taj tko je član našeg društva, a umanjuje kredibilitet ili vrijednost ove udruge.“

Ratni huškači u Hrvatskoj, kako stvari stoje, neće naći svoje mjesto u sudnicama, nego samo u knjigama o kršenju novinarske etike.

Huškačko i mrziteljsko novinarstvo duboko ukorijenjeno

Ratovi su prošli, ali je veliki problem ostao, jer se huškačko i mrziteljsko novinarstvo duboko ukorijenilo u medijsku scenu Srbije, ali i Hrvatske, poprimajući tek izmijenjeni oblik i koristeći nešto blažu retoriku. Danas se ne vode medijski ratovi protiv nacija, već pojedinaca i socijalnih grupa. Danas se ne služi ratnoj, već političkoj propagandi. Danas su gotovo svi vinovnici medijskih zločina u Hrvatskoj ugledni građani: dobar dio ih i dalje prima plaću na HTV-u, neki od njih su urednici, ostali su postali pisci i kolumnisti, ima ih kao profesora i mentora mladim novinarima.

Sličan je problem i današnje Crne Gore. Udarne pesnice gotovo jedinih medija koji su devedesetih postojali, dakle „Pobjede“ i RTV, i danas su aktivni, što u politici, što u medijima. Podsjetimo se najprije kako su radili u RTV Podgorice u vrijeme s početka devedesetih:

„Plašite li se za svoje?“
„Normalno da se plašim za svoje. Ali neka idu hrabro i neka uništavaju ustaše koje hoće da sruše Crnu Goru.“
„Ovih dana imamo dosta ogorčenja na postupke ustaške vlasti.“
„Napredujemo, imamo podršku tenkova, čistimo teren. Idemo u Cavtat.“

I u Crnoj Gori ćete teško naći nekog ko će vam priznati da je nekad davno pogrešno radio. Biljana Jovićević:

Dugogodišnje pokušaje dijela javnosti i liberala da se u Crnoj Gori usvoji Zakon o lustraciji, do danas odbija vladajuća elita uz različita obrazloženja, najčešće sumirana pod parolom „Nećemo lov na vještice“. Kao predmet lustracije, rame uz rame sa crnogorskim političarima, uvijek se pominju i imena medijskih poslenika iz RTV Crne Gore i „Pobjede“ zbog značajne uloge u kreiranju i huškanju javnog mnijenja u krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih. Na temu da li bi se crnogorsko tužilaštvo moglo povesti primjerom srpskog, kolega Petar Komnenić pokušao je da razgovara Emilom Labudovićem, udarnom pesnicom Televizije Crne Gore ratnih devedesetih, danas političarom:

Pošto ste vi često i u skupštini u medijima pominjani u tom kontekstu, šta vi mislite o tome i da li eventualno strahujete da bi do slične akcije moglo doći i u Crnoj Gori?

„Trenutno sam na sastanku i ne mogu ništa da vam kažem.“

Iz Televizije Crne Gore su u međuvremenu, zajedno sa ogromnom arhivom iz tog perioda, nestali i čuveni Labudovićevi dnevnici. Mnogi ga optužuju da ih je on lično odnio kada je otišao početkom 1998. godine, ali on tvrdi da „ni olovku nije iznio iz te kuće“. Više je puta ipak bezuspješno otvarana priča o tome kako je i kad iz tog medija nestala arhivska građa iz perioda devedesetih, a najčešće se pominju upravo 1997. i 1998. godina, kada je došlo do loma u jedinstvenom DPS-u, a Milo Đukanović napravio otklon od Slobodana Miloševića. Ukoliko bi se crnogorsko tužilaštvo, kako će to učiniti srpsko, pozabavilo tim periodom, svjedočanstava o tome vremenu ima, što iz privatnih arhiva pojedinaca, ponešto je dostupno i na internetu, što na osnovu nekoliko dokumentaraca snimljenih o tom periodu, a nešto iz knjiga poput „Nacrta za ideologiju jedne vlasti“ Živka Andrijaševića.

Koča Pavlović, autor dokumentarca „Rat za mir“, plaši se da je, i pored ovih zapisa, veoma teško utvrditi krivičnu odgovornost novinara:

Teško je ustanoviti jasnu i nespornu vezu između nekog novinskog članka ili nekog novinarskog rada i nekog konkretnog zločina.

„Ne znam da li se danas može pronaći dovoljno materijala za pokretanje krivičnog postupka. Teško je ustanoviti jasnu i nespornu vezu između nekog novinskog članka ili nekog novinarskog rada i nekog konkretnog zločina. Mislim da iskustvo Haškog tribunala upravo to i potvrđuje. Ali, ono što je nesporno, to je da se na bazi te arhive, još uvijek postojeće, može utvrditi odgovornost ljudi iz medija za ono što se dešavalo u ratnom periodu.“

Svi novinari koji su se suprotstavili ratnom huškanju, otpušeni su iz državnih medija ili su u potpunosti marginalizovani. Ti ljudi su potom formirali prve nezavisne medije, poput nedjeljnika „Monitor“.

Danilo Burzan je devedesetih po kratkom postupku smijenjen s mjesta urednika Radija Crne Gore, a to mu je sa skupštinske govornice, bez zazora, tada poručio novoizabrani predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Danilo Burzan se nada da će ratnohuškačka uloga medija kad-tad biti ispitana:

„Poznato je da je jedan broj njih i dalje u javnom životu. Izvjesno je takođe da oni, takoreći, ni po prstu nijesu dobili zbog zla koje su činili sa malih ekrana ili preko novina, u tada jedinom dnevnom listu „Pobjeda“. Ja nemam apsolutno nikakve dvojbe da to treba kad-tad da se učini javnim i da se izvedu dokazi, a najmanje mi je važno da li bi neko od njih trebalo da trpi kakve sankcije.“

I Esad Kočan, glavni urednik nezavisnog nedjeljnika „Monitor“, nema dilemu da bi bilo nužno da se i crnogorsko tužilaštvo pozabavi ulogom medija u ratnom huškanju devedesetih:

„To nisu novinari, to su proizvođači rata koji su radili u medijima. Naravno da bi tužilaštvo, kao i svakom vrstom zloupotrebe jedne profesije u zločinačke svrhe, trebalo time da se bavi. Glavni crnogorski proizvođači rata su u međuvremenu postali mirotvorci, čine sve da organizuju zaborav i da se selektivno pamti šta se dešavalo.“

Otvorena mržnja javno propagirana

U Sarajevu je, u vrijeme opsade glavnog grada BiH, kružio vic koji glasi: „Pitali Muju što bi uradio da kojim slučajem uhvati Radovana Karadžića, a ovaj ko iz topa odgovori: ,Ma zamijenio bih ga odmah za Ristu Đogu‘. Za slabije upućene, riječ je o predratnom novinaru Radio Sarajeva koji se 5.aprila 1992. godine preselio na Pale i postao sinonim najvećeg ratnog huškača, ali i klauna istovremeno. U zla doba, nažalost. Dženana Karabegović:

Đogo se u tadašnjem dnevniku „Kanala S“ znao pojaviti i sa pištoljem u ruci, a otvorena mržnja prema druga dva naroda, koju je javno propagirao u dnevnicima, ostaće u sjećanjima mnogima koji su ga devedesetih godina gledali na malim ekranima:

„Nisu nam naklonjeni, ne samo svjetski mediji, već i domaći, čak i oni koji izlaze u Beogradu. Valjda da bi bili moderni, često nas prikazuju kao neke varvare, a ne ljude koji su svoji na svome. Dokle i koliko idu neistine o nama, najbolje potvrđuje serija natpisa u listu ,Borba‘. Njihova tendencioznost i navijačka pristranost u korist režima Alije Izetbegovića bila je vidljiva još prije rata. Uvijek je, i u ratu, ,Borba‘ stajala u rangu ,Oslobođenja‘ – lista koji izlazi na ,zelenom‘ papiru. Uostalom, ta dva listića su i dobila nagrade Tuđmanove ,demokratske‘ države, kao eto najbolje novine u bivšoj Jugoslaviji. Odlikovala ih je, da podsjetimo, ,Slobodna Dalmacija‘.“




Tijelo Riste Đoge pronađeno je u rijeci Drini 1994. godine, a spekuliše se da je ubijen. Jedan od živih ratnohuškačkih novinara je Smiljko Šagolj. Prije rata bio je urednik na tadašnjoj Televiziji Sarajevo, a ostaće upamćen po brojnim izvještajima iz Hercegovine za HTV. Danas živi u Mostaru, a prema pisanju medija, sutra će biti promovisan u doktora nauka. Evo kako je izvještavao početkom devedesetih:

„Čuveni ,mirotvorac‘ Izetbegović nudi Hrvatima pred svijetom zajedničku državu, a ne prestaje sa napadima na Hrvate. To je providna igra, odavno pročitana u Izetbegovićevoj Islamskoj deklaraciji. Očito da Izetbegović svojim prijedlogom – koristeći neke bošnjački orijentirane, usijane hrvatske glave, pod otrcanom frazom prirodnog savezništva s Muslimanima – želi da ubaci impuls razdora u hrvatske redove.

Uz to, ono što nije mogao da ostvari na srpskom, sada želi da ostvari na hrvatskom prostoru – da stvori, ako ne veliku, a ono bar manju, građansku, čitaj islamsku, Bosnu i Hercegovinu. Providno i mizerno, zar ne?“



Nedavno su bosanskohercegovački mediji objavili video zapis, nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela Srebrenicu, u kojem iz tog grada izvještava tadašnji novinar Srpskog radija, a današnji dopisnik Federalne televizije iz Banja Luke, Slobodan Vasković:

„Mnoštvo je civila koji se ovde predaju srpskoj vojsci. No, muslimanski vojnici se nalaze u paničnom bekstvu po okolnim brdima. Tako da je operacija oslobađanja Srebrenice i njene šire okoline još uvek u toku.“

Vasković za naš radio kaže da svi oni koji su odgovorni za bilo kakav ratni zločin, moraju da odgovaraju, bez obzira kojima su se poslom bavili tokom rata. On tvrdi da je laž sve ono što mu žele pripisati da je rekao i da se radi o grupi novinara okupljenoj oko premijera Republike Srpske Milorada Dodika koja je sve to izmislila:

„Ja sam sa svoje strane ubijeđen da nisam ni za šta odgovoran, jer nisam ništa loše učinio. Tačno je da sam tada bio u Potočarima, gdje me je poslala tadašnja RTV kao novinara, ali ništa loše niti sam rekao, niti učinio, pogotovo ne daj mi bože da sam nekog naveo da učini nekakvo zlo. Ustvari, sve to što se meni stavlja na teret, sračunato je kako bi se na određen način degradiralo i poništilo ovo što radim i što kritikujem zločinačku organizaciju koja vlada Republikom Srpskom.“

Glavna i odgovorna urednica sarajevskih dnevnih novina „Oslobođenje“ Vildana Selimbegović:

Akcija srbijanskog Tužilaštva je došla sa popriličnim zakašnjenjem. Došla je u trenutku kada su neki od tih likova već vratili na televizijske ekrane ili u štampu, zaboravljajući šta su radili.

„Akcija srbijanskog Tužilaštva je došla sa popriličnim zakašnjenjem. Došla je u trenutku kada su neki od tih likova već vratili na televizijske ekrane ili u štampu, zaboravljajući šta su radili. Međutim, ne bi bilo dobro da se to pretvori u lov na vještice odnosno u međusobne obračune. Bojim se da i ta vrsta opasnosti postoji.“

Naši sagovornici ocjenjuju da je obaveza svih tužilaštava, ukoliko raspolažu sa informacijama, da pokrenu procese protiv svih onih za koje postoje osnovane sumnje da su se pojavljivali u ulozi huškača na prostorima bivše Jugoslavije. To bi bila snažna poruka cijelom svijetu da se takve stvari više ne ponove, odnosno da se ne može koristiti ni puška, ni novina, ni kamera, ni fotoaparat za ono što je direktno okrenuto protiv čovjeka i humanosti.

* * * * *

Na internet stranici našeg Radija, u anketi o tome – treba li suditi novinarima huškačima, devedeset posto posjetilaca je odgovorilo potvrdno. Teško da je, međutim, da je među njima ijedan novinar na kojeg se pitanje odnosi. Iz cijele teme najupečatljivije je odsustvo svake spoznaje počinjenog nedjela, o priznanju ili kajanju da se i ne govori. Svi ti novinari koji su se isticali mržnjom i pljuvanjem drugog, i danas će vam reći da su radili „samo dobro“ i kako nikom nisu htjeli nanijeti zlo.

U ratu, kažu, prvo strada istina. Književnik Dobrica Ćosić, koji je u Srbiji poznat i kao „otac nacije“:

„Mi lažemo da bismo sami sebe obmanuli, da bismo druge utješili. Lažemo iz sažaljenja, da bismo pobijedili strah, ohrabrili sami sebe ili sakrili sopstvenu bijedu. Laganje je sastavni dio našeg patriotizma i dokaz inata. Mi lažemo kreativno, s maštom i inventivno.“

Joseph Goebbels, Hitlerov ministar za propagandu, koji se, nažalost, ubio zajedno s porodicom i firerom samim, te nije dočekao suđenje u Nirnbergu, autor je sljedeće poznate izjave:

„Ako veliku laž dovoljno često ponavljate, ljudi će sigurno početi u nju vjerovati.“