Istovremeno, žalbeno veće Tribunala potvrdilo je prvostepenu kaznu od 20 godina zatvora prvooptuženom Miletu Mrkšiću za pomaganje i podržavanje ubistva, mučenja i okrutnog postupanja prema zarobljenicima.
Žalbeno veće Haškog tribunala utrostručilo je kaznu Veselinu Šljivančaninu, majoru bivše JNA, pošto je ustanovilo da je odgovoran za ubistvo 194 ratna zarobljenika na farmi Ovčara kod Vukovara, 20. i 21. novembra 1991. godine.
Prvostepenu presudu kojom je Šljivančanin bio osuđen na pet godina zatvora, Žalbeno veće okarakterisalo je kao 'nerazumnu' i neadekvatnu zločinu koji je počinjen.
"Žalbeno vijeće konstatira da je zatvorska kazna u trajanju od pet godina toliko nerazumna, da se može zaključiti da Žalbeno vijeće očigledno nije valjano primenilo svoje diskrecione ovlasti. Žalbeno vijeće iz toga konstatira da zatvorska kazna u trajanju od pet godina adekvatno ne odražava stupanj težine kaznenih dijela koja je počinio gospodin Šljivančanin."
Usvojivši žalbu Tužilaštva, Žalbeno veće je Šljivančanina proglasilo krivim za pomaganje i podržavanje ubistava 194 hrvatska zarobljenika na farmi Ovčara, preinačivši, uz protivljenje dvoje sudija, nalaz iz prvostepene presude.
Prvostepenom presudom, Šljivančanin je bio oslobođen po toj tački optužnice, a osuđen za pomaganje i podržavanje mučenja i okrutnog postupanja prema tim zarobljenicima.
Presuda od 17 godina za Šljivačanina, po oceni predsednice Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić, sada zvuči kao da donosi pravdu:
"Zato što je i za javnost i za porodice žrtava bilo neshvatljivo da je Šljivančanin – koji je bio na mestu oficira za bezbednost, koga oni vide kao najodgovorniju osobu za sve što se događalo – prošao tako lako kao da nema nikakve odgovornosti. Ovo sada, kazna od 17 godina, umiriće sve one koji su izgubili svoje najbliže tada na Ovčari, i poverenje prema Haškom tribunalu će ipak biti dovedeno u neki sklad sa činjenicama."
Istovremeno, Žalbeno veće Tribunala potvrdilo je prvostepenu kaznu od 20 godina zatvora prvooptuženom Miletu Mrkšiću za pomaganje i podržavanje ubistva, mučenja i okrutnog postupanja prema zarobljenicima. U kritično vreme, pukovnik Mrkšić je bio komandant Prve gardijske brigade JNA, odnosno Operativne grupe Jug na vukovarskom ratištu, a major Šljivančanin brigadni oficir za bezbednost.
Saopštavajući pravosnažnu presudu, predsedavajući sudija Teodor Meron naznačio je da je major Šljivančanin po Ženevskim konvencijama bio dužan da zaštiti hrvatske zarobljenike, čiju je evakuaciju iz vukovarske bolnice sprovodio po naređenju pukovnika Mrkšića:
"Žalbeno veće smatra da je gospodin Šljivančanin, premda više nije imao de iure ovlasti nad Vojnom policijom razmeštenom na Ovčari, mogao obavijestiti Vojnu policiju, razmeštenu na Ovčari, da je naređenje gospodina Mrkšića protivno primarnoj obavezi iz Zakona i Običaja ratovanja, da se zaštite ratni zarobljenici, i da, prema tome, ono predstavlja protuzakonito naređenje."
Prema presudi, Šljivančanin je morao znati za mogućnost da će pripadnici srpskih paravojnih snaga, koji su bili na Ovčari, pobiti sve zarobljenike, pošto je Mrkšić uveče 20. novembra 1991. naredio da se sa farme povuče vojna policija JNA:
"Žalbeno veće dalje smatra da je gospodin Šljivančanin mogao pokušati uvjeriti gospodina Mrkšića, da obustavi izvršenje naređenja o povlačenju. Da su mu pokušaji da uvjeri gospodina Mrkšića propali, gospodin Šljivančanin je prilikom svog telefonskog razgovora s Beogradom, kad je tražio da razgovara s generalom Vasiljevićem, mogao zatražiti generalovu pomoć po tom pitanju."
Pošto je pravosnažna presuda izrečena, Šljivančaninova supruga Persa glasno je protestovala na galeriji za posmatrače, udarajući rukama po staklenom zidu sudnice. Ona je zatim, okružena pripadnicima obezbeđenja i braniocima njenog supruga, u holu Tribunala, uz psovke, uzvikivala da je 'osuđen nevin čovek'. Oglasila se i Srpska napredna stranka, koja smatra da je drakonska presuda Haškog tribunala još jedan u nizu skandala koji – kako se navodi – 'potvrđuje apsolutno pristrasan stav ove kvazipravne institucije prema sukobima u bivšoj Jugoslaviji'. Aleksandar Vučić:
"Poslednja presuda i Šljivančaninu i Mrkšiću, dakle, pravosnažna, pokazala je da je Haški tribunal politička nepravna institucija, I pokazala je još jednu veoma važnu stvar da niko, iz Haškog tribunala, ne može da se vrati sa oslobađajućom presudom ili sa presudom koja pokriva samo pritvor, a da se nije nagodio sa Haškim tribunalom. Dakle, presuda doneta pod političkim pritiskom i presuda koja je doneta direktno po zahtevu i nalogu tužilaca, odnosno, njihovih političkih nalogodavaca."
Za Tomislava Višnjića, advokata sa dugogodišnjim iskustvom u Haškom tribunalu, izricanje kazne Žalbenog veća Veselinu Šljivančaninu je presedan u dugogodišnjoj praksi ovog suda:
"Bilo je slučajeva da su nekim osuđenicima kazne duplirane – u jednom slučaju je bilo sa sedam na petnaest godina – bilo je slučajeva, takođe, da su neke kazne zatvora pretvarane u doživotnu kaznu zatvora, ali do sada nije bilo tolike nesrazmere između prvostepene i drugostepene odluke. To je, u neku ruku, iznenađenje."
Višnjić takođe ukazuje na još jedan momenat:
"Ono što je za mene zanimljivo je to da je drugostepeno veće donosilo zaključke umesto prvostepenog veća, na osnovu određenih činjenica koje su stajale pred njima, i, isto tako je indikativno, da su dva člana člana veća, faktički, izuzela svoje mišljenje."
Izrečena pravda uvek ostavlja prostora i za nova pitanja i za nova razmišljanja – ko je odgovoran i da li su presudom utvrđene sve činjenice, kaže Nataša Kandić, napominjući:
"Što se tiče porodica žrtava, njima će ova presuda biti daleko primerenija nego prethodna, prvostepena, presuda izrečena Šljivančaninu."
Presude bliže pravdi za žrtve
Drugostupanjska presuda Haškog tribunala kojom je Veselinu Šljivančaninu kazna podignuta sa 5 na 17 godina, a Mili Mršiću potvrđena dvadesetogodišnja kazna ispravljanje je nepravde napravljene prvostupanjskom presudom, koja je u Hrvatskoj izazvala veliko ogorčenje.
Predsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Republike Hrvatske Ivan Pšenica, čiji je sin poginuo u obrani Vukovara, pozdravio je u izjavi za naš radio potvrđivanje kazne Mršiću i povišenje kazne Šljivančaninu na 17 godina.
„Ali ne radi njih – oni znaju da su počinili zločin! Nego zbog pravde u cjelini koja je potrebna na ovim prostorima, i da nikome više ne padne na pamet ubuduće da čini takve stvari. Naravno da jest mali pomak prema pravdi, ali po meni bilo bi pravedno da su oni dobili doživotnu kaznu, jer ionako nikada ne mogu dobiti onoliku kaznu kolika je potrebna – ne zbog njih, nego zbog svih zločinaca koji su radili takve stvari."
Predsjednik Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora, Vukovarac Danijel Rehak, je nakon pada grada bio po logorima u Srbiji. Za njega je ovo povišenje kazne Šljivančaninu ilustracija loše pripreme i načina rada Haškog tribunala:
"Ja držim da za Šljivančanina postoji posebno mnogo dokaza, i da nije smio biti suđen na 17 godina, nego da je trebao dobiti 20 godina, kao što je dobio Mršić. Mislim da je netko negdje pogriješio, jer – kako se može dogoditi da se nekome kazna poveća tri puta?! Ili je tu sud bio pogriješio, ili oni koji nisu prikupili potrebne materijale uz tu tužbu.“
Pravda je spora, ali dostižna, a pogotovo je za pozdraviti podizanje kazne Šljivančaninu sa 5 na 17 godina, kaže za naš radio predsjednik Udruge pravnika „Vukovar 91“ Zoran Šangut, koji je nakon pada Vukovara također bio u logorima u Srbiji, otkud ga je spasio prijatelj Vukovarac – Srbin – kojeg je na Šangutov prijedlog nedavno odlikovao predsjednik Stjepan Mesić:
„Mislim da to govori ono što smo i kod prvostupanjske presude rekli – da je nemoguće da se nekoga proglasi krivim, a da dobije pet godina. Znači, ako mu se dokazala krivnja, onda je stvarno trebalo neku veliku kaznu kao što je sada dobio, a ne – dati mu za ubojstvo toliko civila i ranjenika na Ovčari – pet godina! Mislim da je to bilo skroz neprimjereno, jer netko tko obije kiosk dobije dvije godine, a ne za tolika ubojstva – pet godina!“
Vukovarac Žarko Pavletić također je bio hrvatski branitelj, a potom logoraš u Srbiji. Evo njegovog prvog komentara.
„Što je – tu je! Pravo i pravda nisu isto. Kolika je to satisfakcija za obitelji i za sve one koji su izgubili svoje najmilije? Za njih nijedna kazna neće biti dovoljna, jer gubitak na takav bestijalan način – to civilizirani svijet ne poznaje. To je bilo izvan konteksta bilo kakve ljudskosti i Ženevskih konvencija!“
Politički analitičar i donedavni dugogodišnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Žarko Puhovski za naš radio kaže kako je pozitivno iznenađen visinom izmijenjene kazne Šljivančaninu.
„Meni se čini veoma važnim da se vidi hoće li se – kao u prvostupanjskoj odluci – ostati pri tome da se pretpostavlja, pa čak i eksplicitno govori kao da su organi tzv. „Republike srpske krajine“, odnosno one „Srpske autonomne oblasti“, kako se tada nazivala, bili nešto autonomno, dakle samostalno u odnosu na JNA, što je čista besmislica. Ako još i to bude maknuto, onda mislim da je u ovoj presudi haško sudište učinilo nešto što se od njega očekivalo. Šteta je, naravno, što se Mrkšić ipak izvukao.“
Direktorica Centra za suočavanje prošlošću 'Documenta' Vesna Teršelič kaže za naš radio da su obitelji žrtava sa Ovčare prvostupansjku presudu bile doživjele kao novu viktimizaciju svojih najbližih.
„Ova presuda po kojoj je Šljivančanin suodgovoran za pomaganje u ubijanju 194 osobe bliže je pravdi za žrtve i mislim da će doprinijeti suočavanju sa pršlošću – kako u Hrvatskoj, tako i u cijeloj regiji.“
Žalbeno veće Haškog tribunala utrostručilo je kaznu Veselinu Šljivančaninu, majoru bivše JNA, pošto je ustanovilo da je odgovoran za ubistvo 194 ratna zarobljenika na farmi Ovčara kod Vukovara, 20. i 21. novembra 1991. godine.
Prvostepenu presudu kojom je Šljivančanin bio osuđen na pet godina zatvora, Žalbeno veće okarakterisalo je kao 'nerazumnu' i neadekvatnu zločinu koji je počinjen.
"Žalbeno vijeće konstatira da je zatvorska kazna u trajanju od pet godina toliko nerazumna, da se može zaključiti da Žalbeno vijeće očigledno nije valjano primenilo svoje diskrecione ovlasti. Žalbeno vijeće iz toga konstatira da zatvorska kazna u trajanju od pet godina adekvatno ne odražava stupanj težine kaznenih dijela koja je počinio gospodin Šljivančanin."
Usvojivši žalbu Tužilaštva, Žalbeno veće je Šljivančanina proglasilo krivim za pomaganje i podržavanje ubistava 194 hrvatska zarobljenika na farmi Ovčara, preinačivši, uz protivljenje dvoje sudija, nalaz iz prvostepene presude.
Prvostepenom presudom, Šljivančanin je bio oslobođen po toj tački optužnice, a osuđen za pomaganje i podržavanje mučenja i okrutnog postupanja prema tim zarobljenicima.
Presuda od 17 godina za Šljivačanina, po oceni predsednice Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić, sada zvuči kao da donosi pravdu:
"Zato što je i za javnost i za porodice žrtava bilo neshvatljivo da je Šljivančanin – koji je bio na mestu oficira za bezbednost, koga oni vide kao najodgovorniju osobu za sve što se događalo – prošao tako lako kao da nema nikakve odgovornosti. Ovo sada, kazna od 17 godina, umiriće sve one koji su izgubili svoje najbliže tada na Ovčari, i poverenje prema Haškom tribunalu će ipak biti dovedeno u neki sklad sa činjenicama."
Istovremeno, Žalbeno veće Tribunala potvrdilo je prvostepenu kaznu od 20 godina zatvora prvooptuženom Miletu Mrkšiću za pomaganje i podržavanje ubistva, mučenja i okrutnog postupanja prema zarobljenicima. U kritično vreme, pukovnik Mrkšić je bio komandant Prve gardijske brigade JNA, odnosno Operativne grupe Jug na vukovarskom ratištu, a major Šljivančanin brigadni oficir za bezbednost.
Saopštavajući pravosnažnu presudu, predsedavajući sudija Teodor Meron naznačio je da je major Šljivančanin po Ženevskim konvencijama bio dužan da zaštiti hrvatske zarobljenike, čiju je evakuaciju iz vukovarske bolnice sprovodio po naređenju pukovnika Mrkšića:
"Žalbeno veće smatra da je gospodin Šljivančanin, premda više nije imao de iure ovlasti nad Vojnom policijom razmeštenom na Ovčari, mogao obavijestiti Vojnu policiju, razmeštenu na Ovčari, da je naređenje gospodina Mrkšića protivno primarnoj obavezi iz Zakona i Običaja ratovanja, da se zaštite ratni zarobljenici, i da, prema tome, ono predstavlja protuzakonito naređenje."
Prema presudi, Šljivančanin je morao znati za mogućnost da će pripadnici srpskih paravojnih snaga, koji su bili na Ovčari, pobiti sve zarobljenike, pošto je Mrkšić uveče 20. novembra 1991. naredio da se sa farme povuče vojna policija JNA:
"Žalbeno veće dalje smatra da je gospodin Šljivančanin mogao pokušati uvjeriti gospodina Mrkšića, da obustavi izvršenje naređenja o povlačenju. Da su mu pokušaji da uvjeri gospodina Mrkšića propali, gospodin Šljivančanin je prilikom svog telefonskog razgovora s Beogradom, kad je tražio da razgovara s generalom Vasiljevićem, mogao zatražiti generalovu pomoć po tom pitanju."
Pošto je pravosnažna presuda izrečena, Šljivančaninova supruga Persa glasno je protestovala na galeriji za posmatrače, udarajući rukama po staklenom zidu sudnice. Ona je zatim, okružena pripadnicima obezbeđenja i braniocima njenog supruga, u holu Tribunala, uz psovke, uzvikivala da je 'osuđen nevin čovek'. Oglasila se i Srpska napredna stranka, koja smatra da je drakonska presuda Haškog tribunala još jedan u nizu skandala koji – kako se navodi – 'potvrđuje apsolutno pristrasan stav ove kvazipravne institucije prema sukobima u bivšoj Jugoslaviji'. Aleksandar Vučić:
"Poslednja presuda i Šljivančaninu i Mrkšiću, dakle, pravosnažna, pokazala je da je Haški tribunal politička nepravna institucija, I pokazala je još jednu veoma važnu stvar da niko, iz Haškog tribunala, ne može da se vrati sa oslobađajućom presudom ili sa presudom koja pokriva samo pritvor, a da se nije nagodio sa Haškim tribunalom. Dakle, presuda doneta pod političkim pritiskom i presuda koja je doneta direktno po zahtevu i nalogu tužilaca, odnosno, njihovih političkih nalogodavaca."
Za Tomislava Višnjića, advokata sa dugogodišnjim iskustvom u Haškom tribunalu, izricanje kazne Žalbenog veća Veselinu Šljivančaninu je presedan u dugogodišnjoj praksi ovog suda:
"Bilo je slučajeva da su nekim osuđenicima kazne duplirane – u jednom slučaju je bilo sa sedam na petnaest godina – bilo je slučajeva, takođe, da su neke kazne zatvora pretvarane u doživotnu kaznu zatvora, ali do sada nije bilo tolike nesrazmere između prvostepene i drugostepene odluke. To je, u neku ruku, iznenađenje."
Višnjić takođe ukazuje na još jedan momenat:
"Ono što je za mene zanimljivo je to da je drugostepeno veće donosilo zaključke umesto prvostepenog veća, na osnovu određenih činjenica koje su stajale pred njima, i, isto tako je indikativno, da su dva člana člana veća, faktički, izuzela svoje mišljenje."
Izrečena pravda uvek ostavlja prostora i za nova pitanja i za nova razmišljanja – ko je odgovoran i da li su presudom utvrđene sve činjenice, kaže Nataša Kandić, napominjući:
"Što se tiče porodica žrtava, njima će ova presuda biti daleko primerenija nego prethodna, prvostepena, presuda izrečena Šljivančaninu."
Presude bliže pravdi za žrtve
Drugostupanjska presuda Haškog tribunala kojom je Veselinu Šljivančaninu kazna podignuta sa 5 na 17 godina, a Mili Mršiću potvrđena dvadesetogodišnja kazna ispravljanje je nepravde napravljene prvostupanjskom presudom, koja je u Hrvatskoj izazvala veliko ogorčenje.
Predsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Republike Hrvatske Ivan Pšenica, čiji je sin poginuo u obrani Vukovara, pozdravio je u izjavi za naš radio potvrđivanje kazne Mršiću i povišenje kazne Šljivančaninu na 17 godina.
„Ali ne radi njih – oni znaju da su počinili zločin! Nego zbog pravde u cjelini koja je potrebna na ovim prostorima, i da nikome više ne padne na pamet ubuduće da čini takve stvari. Naravno da jest mali pomak prema pravdi, ali po meni bilo bi pravedno da su oni dobili doživotnu kaznu, jer ionako nikada ne mogu dobiti onoliku kaznu kolika je potrebna – ne zbog njih, nego zbog svih zločinaca koji su radili takve stvari."
Predsjednik Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora, Vukovarac Danijel Rehak, je nakon pada grada bio po logorima u Srbiji. Za njega je ovo povišenje kazne Šljivančaninu ilustracija loše pripreme i načina rada Haškog tribunala:
"Ja držim da za Šljivančanina postoji posebno mnogo dokaza, i da nije smio biti suđen na 17 godina, nego da je trebao dobiti 20 godina, kao što je dobio Mršić. Mislim da je netko negdje pogriješio, jer – kako se može dogoditi da se nekome kazna poveća tri puta?! Ili je tu sud bio pogriješio, ili oni koji nisu prikupili potrebne materijale uz tu tužbu.“
Pravda je spora, ali dostižna, a pogotovo je za pozdraviti podizanje kazne Šljivančaninu sa 5 na 17 godina, kaže za naš radio predsjednik Udruge pravnika „Vukovar 91“ Zoran Šangut, koji je nakon pada Vukovara također bio u logorima u Srbiji, otkud ga je spasio prijatelj Vukovarac – Srbin – kojeg je na Šangutov prijedlog nedavno odlikovao predsjednik Stjepan Mesić:
„Mislim da to govori ono što smo i kod prvostupanjske presude rekli – da je nemoguće da se nekoga proglasi krivim, a da dobije pet godina. Znači, ako mu se dokazala krivnja, onda je stvarno trebalo neku veliku kaznu kao što je sada dobio, a ne – dati mu za ubojstvo toliko civila i ranjenika na Ovčari – pet godina! Mislim da je to bilo skroz neprimjereno, jer netko tko obije kiosk dobije dvije godine, a ne za tolika ubojstva – pet godina!“
Vukovarac Žarko Pavletić također je bio hrvatski branitelj, a potom logoraš u Srbiji. Evo njegovog prvog komentara.
„Što je – tu je! Pravo i pravda nisu isto. Kolika je to satisfakcija za obitelji i za sve one koji su izgubili svoje najmilije? Za njih nijedna kazna neće biti dovoljna, jer gubitak na takav bestijalan način – to civilizirani svijet ne poznaje. To je bilo izvan konteksta bilo kakve ljudskosti i Ženevskih konvencija!“
Politički analitičar i donedavni dugogodišnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Žarko Puhovski za naš radio kaže kako je pozitivno iznenađen visinom izmijenjene kazne Šljivančaninu.
„Meni se čini veoma važnim da se vidi hoće li se – kao u prvostupanjskoj odluci – ostati pri tome da se pretpostavlja, pa čak i eksplicitno govori kao da su organi tzv. „Republike srpske krajine“, odnosno one „Srpske autonomne oblasti“, kako se tada nazivala, bili nešto autonomno, dakle samostalno u odnosu na JNA, što je čista besmislica. Ako još i to bude maknuto, onda mislim da je u ovoj presudi haško sudište učinilo nešto što se od njega očekivalo. Šteta je, naravno, što se Mrkšić ipak izvukao.“
Direktorica Centra za suočavanje prošlošću 'Documenta' Vesna Teršelič kaže za naš radio da su obitelji žrtava sa Ovčare prvostupansjku presudu bile doživjele kao novu viktimizaciju svojih najbližih.
„Ova presuda po kojoj je Šljivančanin suodgovoran za pomaganje u ubijanju 194 osobe bliže je pravdi za žrtve i mislim da će doprinijeti suočavanju sa pršlošću – kako u Hrvatskoj, tako i u cijeloj regiji.“
