O tome razgovaramo sa nekadašnjim direktorom hotela i bivšim ministrom turizma, Vladimirom Mitrovićem.
RSE: Ponovo je Sveti Stefan u centru medijske pažnje, ali ne po izuzetnosti, kakvim ga pamtimo, već kroz najave da će treću godinu za radom njegove kapije biti zaključane. Što to znači za vas, kao dugogodišnjeg turističkog djelatnika, ali i mještanina Svetog Stefana?
Mitrović: To svakako nije dobra vijest. Ostaviće ožiljke na mnogo nas jer Sveti Stefan je zaštitni znak u turizmu Crne Gore. Svi gubimo kada on nije aktivan, ali gube i zakupci jer i oni tri godine ništa ne dobijaju, nego samo gube. Takođe mislim da ne bi trebalo otvarati Sveti Stefan po svaku cijenu, ako on nije spreman da primi goste.
RSE: Bili ste od 1969. do 1976. godine direktor Svetog Stefana. Iz ove perspektive čini se da je to bilo zlatno doba grand hotela. Što je tada imao Sveti Stefan, a što danas nemaju naši hoteli?
Mitrović: Imali smo, što mislim da je bilo jedinstveno u Jugoslaviji, da je oko 55 posto gostiju individualaca, koji su dolazili na Sveti Stefan ostavljali kaparu i za iduću godinu. Iz Amerike smo imali u prosjeku 120 američkih grupa za sezonu. Ne sjećam se u posljednjih 20 godina da li je bila ijedna. Imali smo čuvene i viđene goste iz tadašnjeg jet-seta Evrope, Amerike i čitavog svijeta, državnike, političare. Ne znam ko nije uspio od tih velikih da ne dođe na Sveti Stefan i da ga mi ne ugostimo.
RSE: Opšte je mjesto da su u nekadašnjoj Jugoslaviji najpoznatiji brendovi bili Tito, Dubrovnik i Sveti Stefan. Bili ste domaćini mnogim poznatim ličnostima. Kojih susreta se najrađe sjećate?
Josip Broz Tito i još mnogo drugih državnika posjetilo je Sveti Stefan
Mitrović: Najrađe se sjećam susreta sa Titom. Imao sam priliku da mu za tri njegova boravka u Crnoj Gori budem domaćin rezidencije. Imao sam priliku da budem 33 dana sa njim. Imao sam prilike da u četiri oka porazgovaramo. Pored predsjednika Tita bilo je još puno državnika koji su posjetili Sveti Stefan. Izdvojio bih Vili Branta, Pertinija, predsjednika Mongolije, čuvene princeze, sestre engleske kraljice, pa holandsku princezu Margaritu. Bilo ih je mnogo. Tamo smo imali čuvenu Zlatnu knjigu u koju su oni upisivali svoje utiske i svi su uvijek bili pozitivni.
RSE: Kažu da je Tito imao namjeru da kao promotere hotela dovede Ričarda Bartona i Elizabet Tejlor. Čini se da je Maršal mnogo prije uvođenja marketing menadžmenta u naše škole imao sluha za reklamu. Ipak, nije uspio u namjeri.
Mitrović: Pričali smo šetajući, predsjednik Tito, drugarica Jovanka i ja, o tome kako nas je posjetila Sofija Loren i Karlo Ponti, čuveni producent, koji su poslije Svetog Stefana posjetili predsjednika Tita i drugaricu Jovanku na Brionima. Kako smo pričali o tome, predsjednik Tito me je pitao kako bi bilo da nam dovede na Sveti Stefan Elizabet Tejlor i Ričarda Bartona, koji su se tada nalazili u Jugoslaviji jer su snimali film Sutjeska, u kojoj je Ričard Barton igrao predsjednika Tita. Rekao sam da to sa radosti prihvaćamo. Predsjednik me je pitao u šali kolika će biti njegova provizija. Rekao sam mu da obično dajemo od osam do deset posto, ali da će za njega biti 15 posto, što ga je nasmijalo. Nije se moglo očekivati da će Elizabet Tejlor i Ričard posjetiti Sveti Stefan jer je to bilo zimsko vrijeme. To je bio 3. januar 1973. godine jer je Tito proveo u Miločeru tih sedam-osam dana i dočekao tu Novu Godinu.
RSE: Sveti Stefan ne bi bio slavan da kroz svoju istoriju nije ispunjavao kaprice gostiju, kao što je serviranje pet kilograma kavijara za doručak, ali je donosio i izuzetne napojnice. Kažu da je nekada bila privilegija raditi kao kuvar ili konobar na Svetom Stefanu?
Mitrović: Šef kuhinje na Svetom Stefanu imao je veću platu nego ja kao generalni direktor. To je bila moja želja da se tako nagradi vrijednost kuvara na Svetom Stefanu, koji je spremao sva moguća jela i bio u stanju, kada su nam najavili dolazak engleske kraljice, za tri sata da pripremi kraljevski ručak. To se nije moglo svuda dešavati. Htio sam takvog čovjeka nagraditi. Bila je privilegija raditi na Svetom Stefanu jer se od napojnice živjelo. Svakog dana je dolazila grupa iz Amerike, a u pitanju su starije osobe koje hoće da obiđu čitavu Evropu i nose sa sobom do pet kofera. Oni su na svaki kofer davali napojnicu od jedan dolar. Dvadeset dolara se moglo zaraditi za jedan dan. A ako svaki dan dobijete 20 dolara u odlasku i dolasku, onda su to za portira velike pare.
Jednom su četiri Švajcarca poručila pet kila kavijara za doručak. Doručak je koštao 500 dolara. Naravno, nisu pojeli ni trećinu kavijara, ali su platili i dali napojnicu konobaru koji im je doručak servirao. To je najskuplji doručak koji je na Svetom Stefanu bio napravljen.
RSE: Jedno od priznanja kojim se crnogorski turizam posebno ponosi je nagrda Zlatna jabuka iz 1972. godine, koja je Svetom Stefanu dodijeljena od strane Međunarodne federacije turističkih novinara i pisaca za izvanredno arhitektonsko rješenje i kvalitet usluga, koji su članovi tog udruženja tajno provjeravali. Očekujete li da će novi vlasnik, koji već treću godinu drži Svetac u mraku uspjeti obnoviti njegovu slavu?
Mitrović: To je teško reći. Bio sam prisutan kada se potpisivao ugovor između zakupca i Ministarstva turizma. Tada je vlasnik. gospodin Zeka, rekao da želi Svetom Stefanu da povrati staru slavu koju je nekada imao. Da li će se dobiti nova Zlatna jabuka, ne znam. Mislim da žele da od Svetog Stefana naprave možda malo drugačiji Sveti Stefan, ali ipak Sveti Stefan koji će po mnogo čemu biti poznat u svijetu.
RSE: Ponovo je Sveti Stefan u centru medijske pažnje, ali ne po izuzetnosti, kakvim ga pamtimo, već kroz najave da će treću godinu za radom njegove kapije biti zaključane. Što to znači za vas, kao dugogodišnjeg turističkog djelatnika, ali i mještanina Svetog Stefana?
Mitrović: To svakako nije dobra vijest. Ostaviće ožiljke na mnogo nas jer Sveti Stefan je zaštitni znak u turizmu Crne Gore. Svi gubimo kada on nije aktivan, ali gube i zakupci jer i oni tri godine ništa ne dobijaju, nego samo gube. Takođe mislim da ne bi trebalo otvarati Sveti Stefan po svaku cijenu, ako on nije spreman da primi goste.
RSE: Bili ste od 1969. do 1976. godine direktor Svetog Stefana. Iz ove perspektive čini se da je to bilo zlatno doba grand hotela. Što je tada imao Sveti Stefan, a što danas nemaju naši hoteli?
Iz Amerike smo imali u prosjeku 120 američkih grupa za sezonu. Ne sjećam se u posljednjih 20 godina da li je bila ijedna.
RSE: Opšte je mjesto da su u nekadašnjoj Jugoslaviji najpoznatiji brendovi bili Tito, Dubrovnik i Sveti Stefan. Bili ste domaćini mnogim poznatim ličnostima. Kojih susreta se najrađe sjećate?
RSE: Kažu da je Tito imao namjeru da kao promotere hotela dovede Ričarda Bartona i Elizabet Tejlor. Čini se da je Maršal mnogo prije uvođenja marketing menadžmenta u naše škole imao sluha za reklamu. Ipak, nije uspio u namjeri.
Mitrović: Pričali smo šetajući, predsjednik Tito, drugarica Jovanka i ja, o tome kako nas je posjetila Sofija Loren i Karlo Ponti, čuveni producent, koji su poslije Svetog Stefana posjetili predsjednika Tita i drugaricu Jovanku na Brionima. Kako smo pričali o tome, predsjednik Tito me je pitao kako bi bilo da nam dovede na Sveti Stefan Elizabet Tejlor i Ričarda Bartona, koji su se tada nalazili u Jugoslaviji jer su snimali film Sutjeska, u kojoj je Ričard Barton igrao predsjednika Tita. Rekao sam da to sa radosti prihvaćamo. Predsjednik me je pitao u šali kolika će biti njegova provizija. Rekao sam mu da obično dajemo od osam do deset posto, ali da će za njega biti 15 posto, što ga je nasmijalo. Nije se moglo očekivati da će Elizabet Tejlor i Ričard posjetiti Sveti Stefan jer je to bilo zimsko vrijeme. To je bio 3. januar 1973. godine jer je Tito proveo u Miločeru tih sedam-osam dana i dočekao tu Novu Godinu.
RSE: Sveti Stefan ne bi bio slavan da kroz svoju istoriju nije ispunjavao kaprice gostiju, kao što je serviranje pet kilograma kavijara za doručak, ali je donosio i izuzetne napojnice. Kažu da je nekada bila privilegija raditi kao kuvar ili konobar na Svetom Stefanu?
Šef kuhinje na Svetom Stefanu imao je veću platu nego ja kao generalni direktor. To je bila moja želja da se tako nagradi vrijednost kuvara na Svetom Stefanu, koji je spremao sva moguća jela i bio u stanju, kada su nam najavili dolazak engleske kraljice, za tri sata da pripremi kraljevski ručak.
Jednom su četiri Švajcarca poručila pet kila kavijara za doručak. Doručak je koštao 500 dolara. Naravno, nisu pojeli ni trećinu kavijara, ali su platili i dali napojnicu konobaru koji im je doručak servirao. To je najskuplji doručak koji je na Svetom Stefanu bio napravljen.
RSE: Jedno od priznanja kojim se crnogorski turizam posebno ponosi je nagrda Zlatna jabuka iz 1972. godine, koja je Svetom Stefanu dodijeljena od strane Međunarodne federacije turističkih novinara i pisaca za izvanredno arhitektonsko rješenje i kvalitet usluga, koji su članovi tog udruženja tajno provjeravali. Očekujete li da će novi vlasnik, koji već treću godinu drži Svetac u mraku uspjeti obnoviti njegovu slavu?
Mitrović: To je teško reći. Bio sam prisutan kada se potpisivao ugovor između zakupca i Ministarstva turizma. Tada je vlasnik. gospodin Zeka, rekao da želi Svetom Stefanu da povrati staru slavu koju je nekada imao. Da li će se dobiti nova Zlatna jabuka, ne znam. Mislim da žele da od Svetog Stefana naprave možda malo drugačiji Sveti Stefan, ali ipak Sveti Stefan koji će po mnogo čemu biti poznat u svijetu.
