Sindikalni pokret mora surađivati i inzistirati na socijalnom dijalogu jer gospodarska se kriza ne može rješavati samo rezanjem plaća i otpuštanjem radnika - poručio je na regionalnom sindikalnom skupu u Zagrebu glavni tajnik Europske konfederacije sindikata, John Monks:
„Model financijskog kapitalizma, koji se rodio u Sjedinjenim Američkim Državama i izvezao u ostale zemlje, dobio je srčani udar! Tom su prilikom bolje prošle zemlje koje imaju razvijeniji socijalni dijalog, kao Nizozemska na primjer, jer ne može sve služiti samo tržištu.“
Tridesetak sindikalista iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Albanije, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Bugarske tvrde da se poslodavci i vlade u svim zemljama jugoistočne Europe, s nastupom velike globalne gospodasrke krize, gotovo identično ponašaju. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever:
„Imamo itekako razloga razgovarati međusobno, razmjenjivati iskustva i tražiti možda nekakve zajedničke puteve kako se oduprijeti recepturi koja se u posljednje vrijeme našla u našim zemljama kao odgovor na krizu, to je - smanjiti plaće, otpuštati radnike.“
Je li kriza natjerala sindikate da posegnu za preživljenom parolom „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ - provociramo Branislava Čanka, predsjednika sindikata Nezavisnost iz Srbije:
„Nema proletera, pa prema tome ne mogu da se ujedine. Nema ih ni u kojem pogledu - ni u ekonomskom, ni u ideološkom, niti u bilo kakvom obliku svesti o sebi. Proleteri su tada bili kao klasa, sa svešću o sebi. Posebno u postsocijalističkim zemljama smo osakaćeni o samosvest, gde nema svesti o samopostojanju i nekom mestu u društvu, pa da se ljudi organizuju i da zauzmu to mesto u društvu. Evidentno je da je to i u Evropi vrlo prisutno, iznenađujuće prisutno.“
No, za razliku od Italije, Francuske ili Njemačke, u zemljama bivše Jugoslavije vrlo je teško i organizirati neke masovnije sindikalne akcije. Predsjednica Konfederacije sindikata Bosne i Hercegovine i predsjednica Sindikata Republike Srpske, Ranka Mišić:
„Ne smijemo zaboraviti da je sindikat još uvijek neprijatelj broj jedan u ovim zemljama i ne smijemo zaboraviti da on nije dobrodošao u privatna preduzeća.“
Zanimljivo je, kaže Mišić, da vlade i poslodavci, otkad je kriza nastupila, i same pozivaju sindikate na socijalni dijalog, ali ne iskreno, već da podijele odgovornost:
„Mislim da to nije fer i pomalo je bezobrazno jer odgovornost nismo dijelili, niti smo ubirali plodove velikih profita, u ranijem periodu velikih i enormnih zarada vlasnika privatnih preduzeća. Sada, kada smo došli u krizu - hajde da podijelimo. Šta da podijelimo? Ono što je loše?!“
Bez obzira na sve, socijalni dijalog je imperativ. Treba zajedno tražiti izlaz iz krize jer, kaže Branislav Čanak, ako ga budu poslodavci sami tražili, njima je najlakše srezati plaće i otpustiti ljude:
"Pa, odmah je prva reakcija bila saseći plate i radna mesta. To je primitvno. Kad biste to sveli na porodično rešavanje krize, recimo otac izgubi posao kao jedini hranitelj porodice i sad šta će, ne da deci da jedu...kao prvo rešenje 'nedamo deci da jedu', e sad, dal' će da umru videćemo, al' valjda neće."
Profesor Vladimir Gligorov s bečkog Instituta za međunarodne odnose ističe da svi socijalni partneri u traženju izlaza iz krize moraju biti spremni na kompromis - ili u smanjenju plaća ili radnog dana - ali sindikati moraju inzistirati da vlade i poslodavci dugoročno usmjere razvoj ka proizvodnji i izvozu:
„Hrvatska se nalazi u grupi rizičnih zemlaja od koje očekuju nižu stopu rasta, ili veću recesiju, kao i Srbija, kao i Mađarska. To je otprilike taj skup zemalja koje se nalaze u težem položaju, pre svega zbog toga što je očekivana negativna stopa rasta relativno visoka od tri do četiri posto, a i mogućnosti privredne politike su relativno ograničene, obzirom na politiku tečaja koja ograničava mogućnosti da se nešto aktivnija politika vodi.“
„Model financijskog kapitalizma, koji se rodio u Sjedinjenim Američkim Državama i izvezao u ostale zemlje, dobio je srčani udar! Tom su prilikom bolje prošle zemlje koje imaju razvijeniji socijalni dijalog, kao Nizozemska na primjer, jer ne može sve služiti samo tržištu.“
Tridesetak sindikalista iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Albanije, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Bugarske tvrde da se poslodavci i vlade u svim zemljama jugoistočne Europe, s nastupom velike globalne gospodasrke krize, gotovo identično ponašaju. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever:
„Imamo itekako razloga razgovarati međusobno, razmjenjivati iskustva i tražiti možda nekakve zajedničke puteve kako se oduprijeti recepturi koja se u posljednje vrijeme našla u našim zemljama kao odgovor na krizu, to je - smanjiti plaće, otpuštati radnike.“
Nema proletera, pa prema tome ne mogu da se ujedine. Nema ih ni u kojem pogledu - ni u ekonomskom, ni u ideološkom, niti u bilo kakvom obliku svesti o sebi. Proleteri su tada bili kao klasa, sa svešću o sebi.
„Nema proletera, pa prema tome ne mogu da se ujedine. Nema ih ni u kojem pogledu - ni u ekonomskom, ni u ideološkom, niti u bilo kakvom obliku svesti o sebi. Proleteri su tada bili kao klasa, sa svešću o sebi. Posebno u postsocijalističkim zemljama smo osakaćeni o samosvest, gde nema svesti o samopostojanju i nekom mestu u društvu, pa da se ljudi organizuju i da zauzmu to mesto u društvu. Evidentno je da je to i u Evropi vrlo prisutno, iznenađujuće prisutno.“
No, za razliku od Italije, Francuske ili Njemačke, u zemljama bivše Jugoslavije vrlo je teško i organizirati neke masovnije sindikalne akcije. Predsjednica Konfederacije sindikata Bosne i Hercegovine i predsjednica Sindikata Republike Srpske, Ranka Mišić:
„Ne smijemo zaboraviti da je sindikat još uvijek neprijatelj broj jedan u ovim zemljama i ne smijemo zaboraviti da on nije dobrodošao u privatna preduzeća.“
Zanimljivo je, kaže Mišić, da vlade i poslodavci, otkad je kriza nastupila, i same pozivaju sindikate na socijalni dijalog, ali ne iskreno, već da podijele odgovornost:
„Mislim da to nije fer i pomalo je bezobrazno jer odgovornost nismo dijelili, niti smo ubirali plodove velikih profita, u ranijem periodu velikih i enormnih zarada vlasnika privatnih preduzeća. Sada, kada smo došli u krizu - hajde da podijelimo. Šta da podijelimo? Ono što je loše?!“
Bez obzira na sve, socijalni dijalog je imperativ. Treba zajedno tražiti izlaz iz krize jer, kaže Branislav Čanak, ako ga budu poslodavci sami tražili, njima je najlakše srezati plaće i otpustiti ljude:
"Pa, odmah je prva reakcija bila saseći plate i radna mesta. To je primitvno. Kad biste to sveli na porodično rešavanje krize, recimo otac izgubi posao kao jedini hranitelj porodice i sad šta će, ne da deci da jedu...kao prvo rešenje 'nedamo deci da jedu', e sad, dal' će da umru videćemo, al' valjda neće."
Profesor Vladimir Gligorov s bečkog Instituta za međunarodne odnose ističe da svi socijalni partneri u traženju izlaza iz krize moraju biti spremni na kompromis - ili u smanjenju plaća ili radnog dana - ali sindikati moraju inzistirati da vlade i poslodavci dugoročno usmjere razvoj ka proizvodnji i izvozu:
„Hrvatska se nalazi u grupi rizičnih zemlaja od koje očekuju nižu stopu rasta, ili veću recesiju, kao i Srbija, kao i Mađarska. To je otprilike taj skup zemalja koje se nalaze u težem položaju, pre svega zbog toga što je očekivana negativna stopa rasta relativno visoka od tri do četiri posto, a i mogućnosti privredne politike su relativno ograničene, obzirom na politiku tečaja koja ograničava mogućnosti da se nešto aktivnija politika vodi.“
