Ovoga popodneva Barack Obama se vraća kući, u Washington. Prije polaska uspio je, u Istanbulu obići najljepše i najznačajnije džamije, razgovarati s vjerskim liderima u toj zemlji i susresti se sa studentima Univerziteta. Posmatrači kažu kako se s nevjerojatnom lakoćom i stilom uspio kretati izmedju sekularne demokratije današnje Turske i islamske tradicije kojom se ponose u toj zemlji.
Svakako najvećim uspjehom njegove posjete Turskoj smatra se izjava da SAD nisu i nikada neće biti u ratu sa islamom. Pominjući svoje osobne korijene, svog oca i porodicu iz Kenije koji su muslimani, te odrastanje u Indoneziji, najbrojnijoj muslimanskoj zemlji u svijetu, novi je američki predsjednik pozvao na jačanje partnerstva:
"Želio bi jasno reći da američki odnosi s muslimanskim zajednicama i muslimanskim svijetom u cjelini ne mogu i neće biti bazirani samo na razlikama prema terorizmu. Proširićemo naš angažman zasnovan na zajedničkim interesima i obostranom poštivanju. Slušaćemo pažljivo jedni druge, premostićemo nerazumijevanje i ostvariti zajedništvo."
Analitičari kazuju kako su izjave američkog predsjednika u Turskoj otišle dalje nego što je iko očekivao, ali da se ne zna hoće li srdačne riječi dovesti i do boljih odnosa.
Jedna druga Obamina izjava izrečena u turskom Parlamentu izazvala je danas ljutnju evropskih saveznika. Zalaganje američkog predsjednika i njegovo podupiranje ulaska Turske u članstvo EU, naišlo je na negativne reakcije Francuske i Njemačke. Kako piše današnji Independent, Pariz i Berlin nisu nimalo dobro primili ideju o ulasku muslimanske države u evropsku porodicu.
List medjutim navodi da je Obama potpuno u pravu kada ističe načelnu potrebu ulaska Turske u Uniju. To bi, ocjenjuje londonski dnevnik, dalo izuzetan poticaj odnosima Evrope i muslimanskog svijeta; a ona bi preko noći promijenila svoj izgled bijeloga kršćanskog kluba u zajednicu demokratija slobodnog tržišta.
Uticaj umjerenih turskih muslimana postao bi protuteža islamskim separatistima kakvih danas ima u Holandiji ili Britaniji, a izgledi za članstvo pospješili bi reforme u Turskoj, ma koliko one sada tekle sporo.
Američki predsednik Obama je, za ukuse okoštale Evrope, bio previše direktan, ali oko jedne stvari nema spora: nijednom Evropljaninu nije u interesu da Evropska unija zalupi svoja vrata pred nosom Turske.
Svakako najvećim uspjehom njegove posjete Turskoj smatra se izjava da SAD nisu i nikada neće biti u ratu sa islamom. Pominjući svoje osobne korijene, svog oca i porodicu iz Kenije koji su muslimani, te odrastanje u Indoneziji, najbrojnijoj muslimanskoj zemlji u svijetu, novi je američki predsjednik pozvao na jačanje partnerstva:
"Želio bi jasno reći da američki odnosi s muslimanskim zajednicama i muslimanskim svijetom u cjelini ne mogu i neće biti bazirani samo na razlikama prema terorizmu. Proširićemo naš angažman zasnovan na zajedničkim interesima i obostranom poštivanju. Slušaćemo pažljivo jedni druge, premostićemo nerazumijevanje i ostvariti zajedništvo."
Analitičari kazuju kako su izjave američkog predsjednika u Turskoj otišle dalje nego što je iko očekivao, ali da se ne zna hoće li srdačne riječi dovesti i do boljih odnosa.
Jedna druga Obamina izjava izrečena u turskom Parlamentu izazvala je danas ljutnju evropskih saveznika. Zalaganje američkog predsjednika i njegovo podupiranje ulaska Turske u članstvo EU, naišlo je na negativne reakcije Francuske i Njemačke. Kako piše današnji Independent, Pariz i Berlin nisu nimalo dobro primili ideju o ulasku muslimanske države u evropsku porodicu.
List medjutim navodi da je Obama potpuno u pravu kada ističe načelnu potrebu ulaska Turske u Uniju. To bi, ocjenjuje londonski dnevnik, dalo izuzetan poticaj odnosima Evrope i muslimanskog svijeta; a ona bi preko noći promijenila svoj izgled bijeloga kršćanskog kluba u zajednicu demokratija slobodnog tržišta.
Uticaj umjerenih turskih muslimana postao bi protuteža islamskim separatistima kakvih danas ima u Holandiji ili Britaniji, a izgledi za članstvo pospješili bi reforme u Turskoj, ma koliko one sada tekle sporo.
Američki predsednik Obama je, za ukuse okoštale Evrope, bio previše direktan, ali oko jedne stvari nema spora: nijednom Evropljaninu nije u interesu da Evropska unija zalupi svoja vrata pred nosom Turske.
