Autor: Dinka Jurković
RSE: Upravo ste završili snimanje filma u Rusiji, trenutno spremate ulogu za Grčku. O kakvim se filmovima radi? Kakve su vaše uloge? Hoćemo li ih mi u regionu moći gledati?
Đurić: Film koji smo završili u Rusiji je talijanski film. U zadnjih pet-šest godina dosta radim u Italiji. Režiser filma je Massimo Guliemi. Snimili smo tek pola filma, a u junu nastavljamo drugu polovicu. Igram američkog profesora koji živi u Rusiji. Priča je iz šezdesetih godina, jako zanimljiva, ljubavna, starinska priča. Jako mi se svidio scenarij i zato sam prihvatio tu ulogu. Za film koji pripremam u Grčkoj nisam još siguran kada će biti. U međuvremenu snimam za jedan novi talijanski film. Ne znam šta će biti sljedeći projekt.
RSE: Rođeni ste Sarajlija. Pretpostavljam da u vama već pominjanje grada budi uspomene. Krajem godine ste imali veliki koncert i povratak Bombaj štampe. Kako vas je publika primila? Da li je zaboravila tekstove?
Đurić: Ne mogu vjerovati, ali prije početka koncerta sam vidio da ima dosta mladog svijeta. Pomislio sam da ovi neće ništa znati jer nije bilo naše generacije koja zna pjesme. Strašno sam bio iznenađen kada su ovi od dvadesetak godina počeli pjevati sve pjesme od početka do kraja. Bio sam stvarno iznenađen i naravno oduševljen. Autoru pjesama mnogo znači da mu pjesme žive toliko dugo da ih nova generacija zna. Ja sam ih skoro zaboravio, pa sam u nekim dijelovima koncerta pustio publici da pjeva, da ne bih šta pokvario.
RSE: Rekli ste da imate vrlo ozbiljne planove sa tom grupom. Stigli su i pozivi iz regiona. Da li ste bili još negdje?
Đurić: Svirali smo u Osijeku i Zagrebu, a sada se spremamo da sviramo 23. maja u Zetri.
RSE: Kakvi su utisci iz Hrvatske?
Đurić: Odlični. Skoro isti kao i u Sarajevu. Bilo je mnogo ljudi. Svirali smo u Buba Lu klubu. Oko 2.000 ljudi je bilo i bilo je baš krasno veče. Imali smo dosta gostiju na koncertu. Rene, moj prijatelj, je svirao trubu u pjesmi Mrak i ja. Loša je skupa sa nama otpjevao jednu pjesmu. Gitarista Psihomodopopa i Gobac su bili sa nama na sceni. Bilo je krasno druženje.
RSE: Učestvovali ste na koncertima u sjećanju na Indexe. Da li su to, na neki način, male tajne veze koje održavate sa Sarajevom? Imate li neku vrstu nostalgije?
Đurić: Imam nostalgiju, kao i sva živa bića. Nastup sa Indexima brojim kao veliku čast i sreću da sam uopšte imao tu mogućnost. Kao mali obožavao sam tu grupu. Slušao sam njihove kasete i bio sam oduševljen. Jedna od mojih najranijih dječjih fantazija je bila da pjevam sa Indexima. To što mi se sada to ostvarilo mi je fenomenalno.
RSE: Živite u Ljubljani i oženjeni ste slovenačkom glumicom Tanjom Ribić. Uspjelo vam je da nju i vaše kćerke inficirate Sarajevom i one rado tamo idu.
Đurić: Ona je nedavno davala neki intervju i rekla da je prava bosanska hanuma. Inficirana je Sarajevom, kćerke isto tako. Moja mama dolazi često kod nas u Ljubljanu. Sarajevo je prisutno na sve načine.
RSE: Surađivali ste sa Danisom Tanovićem. Ne čini li vam se da ste malo prisutni ili se mnogo toga i ne snima?
Đurić: Moj glavni savjet mladim glumcima je da karijeru glumca naprave one uloge koje odbiju, a ne one koje prihvati. Imam tu sreću da još uvijek mogu da biram uloge. Vjerujte da ih dosta odbijem. Malo snimam jer sam zahtjevan. Možda zvuči prepotentno, ali sam zahtjevan čitač scenarija i rijetko me baš nešto oduševi da prihvatim. Nekih sedam-osam godina nisam glumio, dok me Danisov izuzetan scenarij nije ubijedio u to da se vratim glumi.
RSE: Rediteljski potpisujete hit projekte kao Naša mala klinika, Kajmak i marmelada. Našu malu kliniku ste radili za slovenačko, hrvatsko i srpsko tržište. Čemu se smiju različito - Hrvati, Bosanci i Srbi?
RSE: Gledaoci vas doživljavaju kao glumca komičara, vaše uloge ih nasmijavaju, razveseljavaju. Na fotografijama ste većinom vrlo ozbiljni. Što vas nasmijava?
Branko Đurić Đuro bio je on-line gost RSE, na vaša brojna pitanja dao je odgovore koje možete pročitati OVDJE.
