Osim bogataša, krize se, barem doživljajno, ne boje ni najsiromašniji Hrvati jer ionako kažu - nemaju više što izgubiti.
"Meni je kriza od kada sam se rodila. Da nisam radila, ne bi mi bilo žao. Mala mi je mirovina i da nema ovoga - krepala bih od gladi. Iskreno vam kažem. Tako se živi. Kriza mi ne može ništa oduzeti. Nema mi što više oduzeti. Što smo imali, to su nam uzeli. Onaj koji ima više, uvijek traži više. Onaj koji nema, pomiri se sa tom sudbinom. Ima malo - ali opet živi."
"Meni je kriza od kada sam se rodila. Da nisam radila, ne bi mi bilo žao. Mala mi je mirovina i da nema ovoga - krepala bih od gladi. Iskreno vam kažem. Tako se živi. Kriza mi ne može ništa oduzeti. Nema mi što više oduzeti. Što smo imali, to su nam uzeli. Onaj koji ima više, uvijek traži više. Onaj koji nema, pomiri se sa tom sudbinom. Ima malo - ali opet živi."
Ovaj smo razgovor snimili pred jednom od brojnih zagrebačkih pučkih kuhinja, gdje odavno već ručak ne čeka samo "klasična sirotinja", već i nekadašnji vrijedni radnici i siromašni umirovljenici, koje je pljačkaška tranzicija proteklih godina tako okrutno ponizila:
"Pogađa me cio život kriza. Što sada? Oni su je sami donijeli. Sebi su namjestili velike plaće. Debeli svi, naduti, a mi sirotinja živimo od mizerije. Moraš."
"Imam troje djece i dok poplaćam režije meni ne ostaje ništa. Da nema pučke, ne znam kako bih prehranila tu djecu. Najmlađi će završiti srednju, pa će krenuti na fakultet. Pita me socijalna radnica - Zašto bi vaše dijete išlo na fakultet? Njima nije neugodno što ja idem u pučku. Ako mogu, sebi zarade neki dinar da se mogu obući. Smatram da sam uspješna jer sam odgojila troje djece sama. Nisam ni od koga tražila ništa. Komercijalista sam po struci. Bila sam dugo godina na burzi. Nisu mi nalazili nikakav posao. Socijalna radnica mi je ponudila ovu kuhinju. Nekada sam se skrivala da idem u pučku. Sada me nije sramota. Klopa nije tako loša. Grah im nije loš. Nedjeljom je bolji ručak, kolačić je kao prilog. Petkom je obavezno riba ili brodet."
No u ekstra luksuznim trgovinama u Hrvatskoj, uostalom kao i u svijetu, ističu da ih kriza ne pogađa i da prodaja ide vrlo dobro, a za neke proizvode, kao za cipele od 700 i više eura, postoje čak liste čekanja, potvrđuje nam Tajana Lisičar, vlasnica jednog od najluksuznijih - Concept dućana Nicolas u zagrebačkom centru Kaptol:
"Veliko je interesovanje za cipele koje su prisutne na svakoj dodjeli Oscara i na svakom svjetskom crvenom tepihu. Za njih postoji najduža lista čekanja, od 20 do 25 ljudi je na listi. Budući da se te cipele prodaju samo u 50 dućana u svijetu, mi smo jedini u ovom okrugu tko ih prodaje. Veliki je interes, ne samo u Hrvatskoj, već i u susjednim zemljama. Najviše ih se proda u Srbiji, pa u Sloveniji, nešto malo u Bosni. Dolaze baš ovamo u šoping."
U medijima su objavljeni i podaci Carinske uprave, prema kojima je u siječnju ove godine plaćeno gotovo dvostruko više poreza na luksuznu robu i usluge nego što je to bio slučaj u siječnju 2007. godine.
I nitko, zaključuje psihologinja Mirjana Krizmanić, ne bi imao protiv toga ništa, ako je novac pošteno zarađen, jer uvijek je bilo i bit će bogatih i siromašnih:
"Nikada nikome ne bih zamjerila tko je radom stekao novac i klanjam mu se do crne zemlje. Strašno je to što su se neki obogatili na leđima ovih ljudi koji su sada osiromašeni. Mislim da se mi ističemo po broju hoštaplera - samo neka prema vani izgledam da imam, pa makar mi to bilo teško. Pogledajte luksuzne automobile po Zagrebu! Komu terenci trebaju za grad? Mi smo skloni tom napuhavanju, kao svaki nezreli narod."
