"Od nas desetak, većina je još kod kuće. U prosjeku nam je od 27 do 31 godine. Još šestero-sedmero je ostalo kod kuće, a troje-četvero je otišlo. Većinom, ili im je cura imala stan, ili su im roditelji kupili stan, ili su otišli u podstanare. Svi prijatelji su već završili fakultete i svi rade, ali gotovo svi da ne možemo dići kredite za stan."
Dvadesetosmogodišnji Sven je profesor fizičke kulture. Nakon dosadašnjih desetak neuspješnih molbi za posao u školi, radi tek povremeno na zamjenama. Zimi je učitelj skijanja, a ljeti skipper:
"I dalje sam doma. Imam 28 godina. Nemam stalni radni odnos. Profesor sam tjelesne kulture. Završio sam fakultet. I da nađem posao u struci ili školi, plaća je oko 5.000 kuna, tako da se s tim ne može dobit kredit za neki normalan stan. I za neki mali stan od četrdesetak kvadrata bi mi trebalo nekih 75.000 eura. Nema šanse, ako nemam kuću, da dobijem takav kredit. Zbog toga sam još doma."
Lea Sinošić iz Pule, 27 godina. Završila je geodeziju, radi u katastru grada Pule i također živi s roditeljima:
"Razlog je što si financijski ne mogu priuštiti da odem od kuće. Radim u katastru u Puli i plaća mi je 4.200 kuna (600 eura). Ako si platim stanarinu i režije, jedva ću preživljavati. Onda mi je komotnije biti kod roditelja, pa da na nešto drugo pametnije iskoristim tu svotu novca koju bih davala na stanarinu."
Tridesetogodišnja Zagrepčanka Edita, viša laborantica, tek je prije nekoliko mjeseci otišla u podstanare. Priznaje da je mogla i ranije, ali joj je bilo komotnije doma:
"Iskreno, bilo mi je dobro. Mi ne možemo tako dobro zarađivati da bi si mogli priuštiti sve što hoćemo. To je onaj mali dio razmaženosti. Onda si kod mame i tate i ipak ti je lakše."
Za iznajmljeni stan u Novom Zagrebu Edita plaća oko 300 eura, plus režije. No, to joj je tek jedna trećina plaće i sad si to može priuštiti.
Stalan i dobro plaćen posao ključ je svih problema, slaže se i tridesetogodišnji Igor, inženjer strojarstva, koji je među rijetkima iz svog društva uspio, bez velikih financijskih stresova, podići kredit, kupiti stan i odseliti od kuće s 28 godina:
"Ima čak ljudi koji imaju stanove, ali ih radije iznajmljuju, pa žive doma da bi imali nekakav prihod. Kada bi neko imao svoj stan, posao i plaću, da može to sve izdržavati, mislim da bi se 95 posto njih odselilo."
No, najgore je, kaže Sven, što se u bližoj budućnosti perspektiva uopće ne vidi:
"Ne smeta mi doma, ali se ne vidi nikakva budućnost i neka promjena da ću stvarno to i moći napraviti u idućih pet godina, kada ću već imati blizu 34 godine. Ne vidi se neki izlaz. To je najgore."
Martina Lovrić iz portala MojPosao ističe da aktualna gospodarska kriza problem dodatno potencira:
"Sedamnaest posto ispitanika, koji su ove godine planirali podići kredit, neće to učiniti zbog loše gospodarske situacije."
Ekonomski savjetnik u Nezavisnim hrvatskim sindikatima, Goran Bakula:
"Vlada Republike Hrvatske nema apsolutno nikakvu stambenu politiku. Ljudi ostaju živjeti kod roditelja jer drugog načina nemaju."
Doktor Vlasata Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja, priznaje da u svemu ima i tradicijskih elemenata jer na ovim prostorima i nije tako problematično ostati kod kuće. To je takozvani "mama sindrom", ali to je u cijeloj priči zanemarivo:
"Njih tri četvrtine ili 75 posto kaže da si naprosto ne mogu priuštiti da odsele, dodatno neki se ne mogu ni zaposliti. Znači time što oni moraju tako dulje ostati kod roditelja se produžava njihova prisilna mladost. To se zove - produžena mladost."
