U nebrigu društva za višečlane porodice smo se uvjerili posjetivši šestočlanu porodicu Jagodić u banjalučkom naselju Kuljani, udaljenom oko 13 kilometara od centra grada. Novak Jagodić, njegova supruga Vesna, te kćerke Radijana i Slađana i sinovi Jovan i Radan ovdje žive u jednoj sobi nedovršene kuće:
„Prima neko za četvero djece i preko 250 maraka. Mi smo imali 200, ali su nam sad smanjili na 180 KM. Samo smo dobili ček tako na 180. Imam 120 maraka invalidnine. To je 300 maraka. A 260 maraka kredita i 10 prevoza imamo mjesečno. Znači, ostaje 30 maraka mjesečno od svega što primam. Ali opet, radi se, nije da ja sad čekam da klonem.“
Novaku ni pet godina provednih na ratištu, ni ranjavanje, ni to što ima višečlanu porodicu nije pomoglo da dobije stalan posao ili stan. Ali vjeru u život ne gubi:
„Nisam navikao da čekam na nekom cjedilu ko će šta pružiti. Radim, borim se. Dobro, ja kažem, opet kad radim ne bojim se, i ja nešto zaradim. Ona to više rasporedi nego ja. Sad je najkritičnije kad je zima. Čim počne mrznuti pa dok ne ugrije, nemaš šta raditi mistrijom i čekićem. Svak sebi radi - i ko zna i ko ne zna, samo da ne plaća. Nemaju ljudi od čega. Ne možeš ti nikoga kriviti. “
Srbin me izgoni
Radeći kao zidar tokom građevinske sezone, Novak je uštedio nešto novca, kupio plac i, uz pomoć supruge, vlastitim rukama počeo graditi kuću. Iako kuću nije uspio završiti, morao se u nju useliti sa porodicom krajem prošle godine:
„Ja moram izaći. Hrvat me nije izgonio - izgonio me je onaj što je kupio kuću. Ja ga pitam: ’Hoćeš opremati ove godine kuću?’ Kaže:’Što pitaš?’ ’Ako nećeš opremati ove godine, pusti me do Nove godine, nešto ću napraviti.’ ’Ne, ne, ti moraš izaći 1. septembra.’ A eno mu kuće pusta tamo, prazna, znači nije ove godine opremao ništa. Srbin me izgoni, ali kupio je, njegovo je, ne mogu ja sad reći.“
Nemaju Jagodići ni struju ni vodu. Nemaju novaca za priključak. Jedina svjetlost u njhovom domu u ovim kratkim zimskim danima je sijalica koja se napaja strujom od prvog komšije:
„Vodu uzimamo iz šahta, eno tamo je šaht na putu.“
Ne žali se Novaki ni na to što nema vode ni struje, ni što mu se djeca igraju na betonskom podu prekrivenom kartonom i tepisima, ali ga, kaže, boli to što mu nijedna od zvaničnih institucija nije pomogla. Tražio je pomoć od Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, ali pošto je invalid šeste kategorije, rekli su mu da će doći na red za dvije do tri godine. Još više ga boli što od njegovog zahtjeva za pomoć od 5.000 maraka boračkoj organizaciji RS, i pored obećanja, nije bilo ništa:
„To je toliko laži. Ovo je bila neka nada da ću pokriti kuću. Ja sam kont’o, ako ništa, udariću najlon po zidu, zakovati ekserčićima i useliti u tom. Samo da imam krov nad glavom – jer moram ja izaći iz kuće, kuća je prodana.“
Uzdanje u Boga, a ne u vlast
Ko zna kakva bi ova zima bila za Novaka i njegovu porodicu da ne bi jedne novinarske ekipe koja je potaknula ljude dobre volje da priteknu u pomoć i kuću stave pod krov, obezbijede prozore i vrata. Iako se zidovi još nisu uspjeli osušiti, a vatra u šporetu, koja gori danonoćno, jedva da ubija studen, sva djecaodlični su i vrlodobri đaci.
Najmlađa Slađana Željela bi trenirati gimnastiku:
„Jednom sam pokazala učiteljici kako hodam na rukama.“
Jovan voli džudo i šah:
„Da, treniram džudo.“
RSE: Šta bi još volio u životu?
Jovan: Da imam svoju kuću, da se obnovi.
I pored optimizma kojim odiše dom Jagodića, Novak se pribojava ekonomske krize. Boji se - neće biti posla da se zaradi za život:
„Ja se više uzdam u Boga nego u ovu vlast - i njihovu mast i njihovu propast. Meni kad su djeca zdrava - meni je osmijeh na ustima.“
