Od pojave televizije u bivšoj Jugoslaviji, njene ulice nisu nikad bile praznije do večeri tog 13. veljače 1974. godine, niti je slavlje bilo urnebesnije:
"Slobodan udarac za reprezentaciju Jugoslavije u 13 minuta igre. Gol, gol i 1:0! Reprezentacija Jugoslavije vodi."
Gol na Waldstadionu je postigao centarhalf reprezentacije, Josip Katalinski, zvani Škija:
"I danas ga nosim u duši. Svaki sportaš nosi svoje rekorde, zacrtane i realizovane ciljeve. Tako i ja. Mi smo kolektivni sport i to je bio uspjeh kompletne generacije. Nekada mladi ljudi znaju odletjeti u oblake, pa onda naglo padnu jer se padobran probuši."
Bila je ta mitska utakmica davno:
"Ima tome trideset i pet godina."
I što je od svega, rekli bismo od tih dana i ponosa i slave, ostalo danas - pitamo Katalinskog:
"Ništa, na žalost. S obzirom na sve stvari koje su se desile u tih 35 godina, ne možemo reći ništa značajno. Samim tim, sve ono što smo mi nekada činili i radili za ex Jugoslaviju, koje više nema, ljudi to omalovažavaju kao da je nikada nije ni bilo, kao da nije ni postojala. To vidimo, kako u politici, tako i u sportu."
Tadašnja Jugoslavija je prije 35 godina živjela u nogometnom transu. Njena reprezentacija je igrala, na otvorenju Svjetskog prvenstva, sa Brazilom 0:0. Prošli su i u drugi krug natjecanja. Sve je mirisalo na veliki rezultat, ali onda su došli porazi. Izgubili su od Njemačke 2:0. Tadašnji half reprezentacije, Dražen Mužinić, nalazi u tome porazu vanjske razloge:
"Bili smo krenuli dobro. Ali smo onda imali peh da smo naletjeli na Nijemce, koji su bili favorizirani i od sudaca i od FIFE i UEFE. Preko Nijemaca nismo mogli proći."
Ivan Buljan koji je centrirao loptu Katalinskom za famozni gol, razloge zašto ta reprezentacija nije napravila više, nalazi u unutarnjim odnosima:
"Imali smo izvanrednu reprezentaciju u to vrijeme. Da nije bilo skandala sa obećanim premijama, daleko bi smo dogurali. Na žalost, na kraju smo bili osmi. I to je u određenom smislu uspjeh, ali s obzirom na kvalitetu, mogli smo dogurati dalje."
Josip Katalinski je oko premija pregovarao s tada, poslije Tita, najmoćnijim čovjekom u državi, Stanom Dolancem:
"Poslije razgovora Oblaka, Džajića i mene sa Stanetom Dolancom, gdje smo pričali o primanjima i nagrađivanjima u Predsjedništvu u Beogradu odlučeno je – prođite prvi krug, pa ćemo pričati. Što smo i uradili. Odlazimo u drugi krug, ali niko ne dolazi. Treneri, a među njima Miljanić, Ribar, Ivić, Ćirić, pokušavaju kontrolisati grupu, ali ne mogu."
Jugoslavija je na koncu na Svjetskom prvenstvu prije 35 godina bila osma - i to je zaboravljeno. Oni koji pamte, pamte i danas gdje su gledali nezaboravnu utakmicu prije 35 godina.
