Bosić: Evo da vam kažem šta će se desiti...
Dodik: Hajde, ne galami, polako, polako... pa šta galamiš...
Bosić: Pustite me da pričam, ne mogu od vas da dođem do riječi...
Dodik: Pa šta galamiš? Već kad ne možeš ništa pametnije...pa ništa nisi ni rek’o. Što lupaš tu?
Bosić: Pa evo, molim vas....
Ovaj razgovor predsjednika Srpske demokratske stranke Mladena Bosića i predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika tokom jedne TV debate samo je jedan od brojnih primjera koji pokazuju kako među bh. političarima ne postoji kultura dijaloga.
Ništa bolja situacija nije ni u parlamentarnim klupama. Razgovor predsjednika Narodne skupštine RS Igora Radojičića i šefa poslanika Srpske demokratske stranke Borislava Bojića:
Bojić: Hoćete li da ja kažem ili da ne kažem?
Radojičić: Izvolite, slušam kratko.
Bojić: Možda biste vi napisali meni šta ja da kažem?
Radojičić: Sram vas bilo! Sram vas da bude!
Bojić: Sram vas bilo, predsjedniče, što se tako obraćate meni. Nemoj tako da se ponašate i meni da pokazujete prst. Hoćeš da te bubnem ja torbom, razumiješ?
Radojičić: Oduzimam vam riječ, gospodine Bojiću.
Rezultat krize društvenog i sistema vrijednosti
Rezultat krize društvenog i sistema vrijednosti
Denis Telić, iz Centra civilnih inicijativa, smatra da domaći političari pribjegavaju ovakvim polemikama jer nisu u mogućnosti da riješe stvarne probleme i pitanja koja su od interesa za građane ove zemlje:
„Znači svede se na to da oni ono što bi trebali da raspravljaju ili neće ili ne znaju o tome da raspravljaju, očigledano nemaju ni adekvatne pokazatelje ni mjere da bi se pokazalo kako su oni nešto dobro uradili. A po čemu će ostati poznati, po čemu će se pričati o nekom od njih - onda, normalno, hajdemo jedni po drugima.“
Baviti se politikom u BiH znači prije svega biti sljedbenik određene ideologije, a u tom slučaju politiku ne određuju razgovori, ističe profesor Univerziteta u Sarajevu Ugo Vlaisavljević:
Baviti se politikom u BiH znači prije svega biti sljedbenik određene ideologije, a u tom slučaju politiku ne određuju razgovori, ističe profesor Univerziteta u Sarajevu Ugo Vlaisavljević:
“Naime, kod nas je politika sad vođena nacionalnim identitetom, a to znači da je to nalog da budete uvijek različiti od onoga koji vam je veoma blizu u etničkom smislu riječi. Znači biti Srbin danas znači misliti nebošnjački i nehrvatski, hrvatski opet biti u razlici prema druga dva i bošnjački prema druga dva. Što znači da postoji nešto što je konsitutivno za identitete. Našim političarima se čini da će izgubiti svoj identitet ako se ne pokažu kao neistomišljenici prema svojim najbližim strancima.“
Propagandnoj agresivnosti u politici pogoduje situacija društvene krize i krize sistema vrijednosti, kada se pokazuje da postojići mehanizmi ne mogu razriješti krizu i ukazati na perspektivu razvoja, kaže psiholog iz Banje Luke Srđan Puhalo:
„Činjenica je da je naša politička kultura generalno još uvijek slaba, da su i demokratija i pluralizam ovdje relativno mladi i da mi moramo, ne samo mi nego i naši političari, da učimo te neke demokratske modele ponašanja. Ali ne smijemo gajiti iluziju da će parlament bilo kada biti nešto poput pozorišta, gdje će dolaziti, fini, kulturni, obrazovani ljudi, koji će biranim riječima pokušati da na jedan racionalan i razuman način riješe naše probleme. Mislim da će uvijek parlament biti nekako arena. Mi to možemo vidjeti i u drugim zemljama na Zapadu gdje su demokratija i politička kultura mnogo duže, tako da ne smijemo biti nerealni i to očekivati od domaćih političara, ali svakako moramo težiti tome i tjerati ih da se ponašaju na jedan civilizovan i demokratski način.“
