„Tako smo čitali tekstove o tome kako je Radovan Karadžić biseksualac, čitali smo tekstove o tome kako je Radovan Karadžić uzgajao cvijeće kojem je davao imena, i to ženska imena. U svemu tome novinari i svi mi smo zaboravili žrtve. U nekim dnevnim novinama koje su izvještavale od prvog dana o hapšenju Radovana Karadžića, prvi put su žrtve spomenute tek treći ili četvrti dan po hapšenju. Zaboravljena je sama optužnica, zaboravljen je sadržaj te optužnice i sve ono zbog čega se taj čovjek našao u Hagu.“
Analizom štampanih medija u Srbiji utvrđeno je da je tokom izvještavanja o hapšenju Radovana Karadžića vrlo tanka linija između tabloida i ozbiljnog novinarstva. Uglavnom se na tragu špekulacija pisalo o Karadžićevom tajnom životu i trinaestogodišnjem skrivanju, a svemu tome doprinijele su okolnosti i dosta haotična zvanična saopštenja.
Slično su se mediji prema hapšenju Karadžića ponašali i u Hrvatskoj, u kojoj je, prema ocjeni građana, izvještavanje o hapšenju izgledalo kao da se radi o pop ikoni ili selebritiju, a ne haškom optuženiku.
Hapšenje stoljeća, kako su ga neki nazvali, dvije najuticajnije novine u Crnoj Gori pratile su iz krajnje različitih uglova, kaže novinar BIRNA iz Podgorice Nedeljko Rudović:
„Pokazalo je da postoje dva vrednosna sistema, jedan koji je njegovo hapšenje vidio kao satisfakciju za žrtve stradanja, za žrtva rata u BiH, koncept koji je odslikavan kroz izvještavanje dnevnog lista ’Vijesti’, a drugi koji se zove ’Dan’ koji je u svemu tome vidio još jedan udar na srpstvo, drugi koji je opet pozivao na patriotizam i koji je proklinjao Borisa Tadića zato što je uhapsio Radovana Karadžića.“
„Šta su mediji mogli? Mogli su, naravno, napisati ono što je Karadžić radio, ono čime se Karadžić bavio, istražiti barem onaj dio njegove te poznate prošlosti kao doktora Dabića. ’Dani’ su tad uspjeli objaviti intervju sa njegovim glavnim urednikom ’Zdravog života’. Mislim da ne stoji primjedba da se nismo bavili žrtvama. Priča o Radovanu Karadžiću jeste, naravno, priča o posljedicama rata ovdje, ali i nije samo o žrtvama - jeste i o politici koja je ostala, i o načinu na koji se ona provodila i o svemu drugom.“
Predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso slaže se s ocjenom da su mediji i novinari, povedeni utrkom za novim pojedinostima iz života doktora Dabića, potpuno zaboravili na žrtve počinjenog zločina u BiH, za koje Radovan Karadžić treba da odgovara pred Haškim tribunalom:
„Ja se slažem sa zaključkom da su žrtve potisnute. Na kraju, i sudovi i sva suđenja se odvijaju radi njih i radi izvršenja pravde.“
Ipak, određena doza senzacionalizma je nužna da bi se javnost probudila - i to je u prirodi medija, kaže pomoćnik za medije ombudsmana za ljudska prava Federacije BiH Mehmed Halilović:
„Naša javnost ako bi dobijala samo neke ravne, tzv. informacije, obično nikad ne reaguje ni na što. Senzacionalizam je, dakle, u jednoj mjeri u kojoj neće doći do iskrivljavanja činjenica potreban. U ovom slučaju je bio na neki način i logičan jer je sam događaj bio senzacionalan pod takvim okolnostima.“
Halilović, međutim, dodaje da je ipak više pažnje svakako trebalo posvetiti optužnici i razlozima zbog kojih je ona nastala:
„Zaključak je opravdan u onom dijelu u kome se govori da mediji nisu posvetili dovoljnu pažnju žrtvama, da je ispalo u većini slučajeva, nažalost, da se javnosti serviraju informacije o tome šta je radio u međuvremenu u Beogradu, gdje se kretao, ko mu je bio ljubav - a mnogo je bitnije zašto je on optužen, da se s tim suočimo, jer ovo više slika o nama, slika o medijima, slika o stanju političke svijesti u zemljama bivše Jugoslavije, a ne slika o Radovanu Karadžiću.“
