Svetsku ekonomsku krizu na svojim plećima prvi su osetili zaposleni, jer firme koje sve teže posluju zbog smanjene tražnje, u nastojanju da opstanu na tržištu redukuju svoje troškove tako što najpre otpuštaju radnike. Tako, iako ni krivi ni dužni, prva su žrtva krize, za koju su odgovorni, između ostalog, kako kažu stručnjaci, «pohlepa» čelnika finansijskih institucija u svetu, ali koji, za sada, ne plaćaju cenu svojih loših poteza.
BiH je u krizi već 20 godina
«Ukoliko država ne poduzme hitne i radikalne mjere, mislim da će nastupiti velika privredna i ekonomska katastrofa, iz koje ćemo se teško oporaviti. Već pravimo plan za otpuštanje radnika, jer nam je to jedini izlaz da pokušamo održati proizvodnju na minimumu, da se potpuno ne ugasimo. Već se uveliko osjeća kriza, jer je sve manje i manje narudžbi. Država treba i mora to hitno učiniti i osigurati povoljne kredite za privredu, jer su banke, kao što je poznato, obustavile kredite privredi. A bez kredita, većina firmi može zatvoriti svoje kapije, što može voditi ka domino-efektu propadanja firmi.» U Sindikatu kažu da je tendencija da se otpuštaju radnici zaposleni na određeno vrijeme. Strah od otkaza među radnicima postoji, kaže predsjednik Granskog sindikata metalaca Ismet Bajramović:
Prema istraživanju portala «MojPosao», čak 79 posto zaposlenih u Hrvatskoj strahuje da će zbog krize ostati bez posla. Iako se na hrvatskom tržištu rada posledice još ne osećaju, procene o mogućim otpuštanjima se kreću od 10 pa čak do 50 odsto. Iz Zagreba, Ankica Barbir Mladinović: Profesorica psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Darija Maslić-Seršić ističe da i najnovije istraživanje, koje je provela sa svojim suradnicima, upozorava na teške posljedice koje nezaposlenost ostavlja, kako na pojedinca, tako i ma društvo u cjelini:
Procjenjuje se da će posledice ekonomske krize u Srbiji biti mnogo dramatičnije u drugoj polovini godine. Iako je Vlada najavila paket mera, zaposleni strahuju za svoja radna mesta. Pripremio Radovan Borović:
Da se globalna finansijska kriza lagano preliva i u Srbiju, oseti se po prilivu stranih investicija. Možda u Srbiji to neće biti tako drastično, procenjuju ekonomisti, kao u razvijenim zemljama, ali je već sada sigurno da će iduće godine posledice krize da se osete pre svega kroz manju zaposlenost, pad standarda i manje zarade. Među sindikatima već postoji određena vrsta sindikalne mobilizacija, jer u Srbija kriza prisutna već dve decenije, kaže Branislav Čanak, lider sindikata «Nezavisnost»:
Uticaj krize u Srbiji, osetio se od jula, kada je pala proizvodnja, a u novembru je izvoz bio čak 23 odsto niži nego u oktobru. Vlada Srbije usvojila je u krajem prošle nedelje «Program mera za ublažavanje efekata svetske finansijske krize» koji predviđa obezbeđivanje 122 milijarde dinara likvidnih sredstava za rast proizvodnje i izvoza kroz povećanje likvidnosti privrede i rast kupovne moći stanovništva. Cilj srpske Vlade je da se teškoće izazvane svetskom ekonomskom krizom u Srbiji raspodele na socijalno pravedan način. Da li građani strahuju od gubitka radnog mesta?
Očekuje se da će krizom najviše biti pogođeni sektori crne i obojene metalurgije. U Rudarsko-topioničarskom basenu Bor ne očekuju jači udar na poslovanje ionako posrnulog giganta. Predsednik Sindikata Dragan Jankučić:
Došlo je do borbe za biološki opstanak
Iako u Crnoj Gori, usled globalne ekonomske krize, još uvek nema masovnog otpuštanja radnika, postoji velika mogućnost da se to ubrzo desi. Država nudi programe obuke i prekvalifikacije, sindikati pozivaju na solidarnost, a psiholozi upozoravaju da gubitak posla može imati pogubne posledice. Više pojedinosti Esad Krcić:
Ukoliko dođe do pada ekonomskog rasta ispod dva odsto, država bi trebalo da stimuliše ekonomiju većom potrošnjom – prije svega ulaganjem u infrastrukturne radove, preporuka je Centralne banke. U međuvremenu, od mjera za ublažavanje efekata ekonomske krize, ostaje na snazi Zakon o zaštiti bankarskog sektora, koji bi trebalo da obezbijedi likvidnost i solventnost finansijskih kompanija i nada da će se realizovati privatizacija Elektroprivrede, koja bi donijela oko 300 miliona svježeg novca i tako pogurala ekonomiju. Od najavljenog smanjenja poreza i doprinosa na zarade, za sada nema ništa. U slučaju značajnijeg otpuštanja uslijed efekata ekonomske krize, u Zavodu za zapošljavanje kažu da su na raspolaganju programi koje Zavod već godinama primjenjuje. Ratko Bakrač, pomoćnik direktora Zavoda:
Na Kosovu je, prema zvaničnim podacima, stopa nezaposlenosti 42 odsto, a prema oceni stručnjaka – čak 60 procenata. Drastično su smanjeni prihodi od doznaka iz inostranstva, pa je na Kosovu oko 45 procenata stanovništva siromašno. Prilog Gzima Badžakua:
Defljim Rifaj, direktor Direkcije za zapošljavanje u Ministarstvu rada Kosova:
„Nemamo zaokruženo zakonodavstvo. Nemamo zakon o radu. Zakon o radu nije odobren jer su njegove financijske implikacije bile velike, tako da MMF i Svetska banka nisu dali saglasnost za njihovo usvajanje. Tako mi još uvek radimo na osnovu administrativnih uredbi i pravilnika,“ kaže Rifaj i dodaje da se nada da će zakon o radu biti vrlo brzo usvojen.
BiH je u krizi već 20 godina
Država traži od preduzeća da se ponašaju odgovorno i ne posežu za otpuštanjem radnika kao prvom merom. Vlasnici kompanija pak traže od nadležnih institucija pomoć. U protivnom, ne preostaje im drugo nego da otpuštaju zaposlene. Građani Bosne i Hercegovine ističu da nakon rata koji su preživeli, ništa ih više ne može iznenaditi, ali ipak strahuju od gubitka radnih mesta. Psiholozi ističu da, osim materijalnih efekata, masovna nezaposlenost može imati pogubne posledice na zdravlje građana, ali i na atmosferu u društvu. Marija Arnautović:
Uticaj recesije već se reflektuje i na prostor Bosne i Hercegovine. Uz rast kamata koji je evidentiran u pojedinim bankama, sve manja je potražnja posebno nekretnina i automobila, a počela su i prva otpuštanja radnika.
Najveći broj do sada otpuštenih radnika su oni koji su imali posao na određeno vrijeme. Naročito su pogođeni uposleni u autoindustriji. Grupacija ASA Prevent otpustila je oko 200 radnika, a prema navodima medija, takva odluka upravo je uzrokovana globalnom krizom u autoindustriji. Grupacija ASA Prevent broji više od 3.000 zaposlenika. Posljednji potez otpuštanja radnika je preduzet radi očuvanja ekonomske stabilnosti zbog smanjenja potražnje automobila na svjetskom tržištu. Glasnogovornik ove kompanije Vedran Perišić:
«Ne možemo govoriti o tome šta će se desiti, to bi bila špekulacija, ali ćemo svakako učiniti sve da zadržimo poslovnu stabilnost i pozitivno poslovanje. Nije došlo do otpuštanja stalno zaposlenih radnika, već je u autoindustriji standardna praksa da imate jedan određen broj ljudi koji su primljeni na kraći period, s kraćim ugovorima, koji ulaze u sistem samo onda kada dođe do povećanja broja narudžbi. Ti ljudi koji su primljeni na određeno vrijeme su sada otišli na čekanje, do trenutka dok ne budemo opet imali veliki broj narudžbi.»
Veliki broj privatnih firmi već pravi planove za otpuštanje radnika. Među njima je i sarajevska firma FerPlast. Direktor Ferid Mušanović navodi da bi država morala da osigura povoljne kreditne linije za privredu, bez kojih većina preduzeća već sada može zatvoriti svoje kapije:
Već pravimo plan za otpuštanje radnika, jer nam je to jedini izlaz da pokušamo održati proizvodnju na minimumu.
Prema podacima Federalnog zavoda za zapošljavanje, u jedanaestom mjesecu prošle godine se bilježi rast broja nezaposlenih. Konkretne analize u ovom Zavodu tek očekuju, kaže glasnogovornik Omer Korjenić:
«Upravo smo uputili dopis kantonalnim službama za zapošljavanje, u kojem od njih tražimo da nam dostave informaciju o tome koje osobe su se prijavile na evidenciju u novembru i decembru. Da li je riječ o osobama koje su se prijavile na evidenciju nakon prekida radnog odnosa – po osnovu otpuštanja odnosno raskida ugovora, da li su proglašeni tehnološkim viškom ili su u pitanju radnici koji su bili na radu u inostranstvu.»
O uticaju recesije na BiH ekonomski analitičari govore već mjesecima. No državno Vijeće ministara tek je ove sedmice «označilo» oblasti koje će sigurno biti pogođene ekonomskom krizom. Između ostalog, očekuje se smanjen priliv kapitala iz inostranstva, posebno novca što ga šalju građani iz bosanskohercegovačke dijaspore, koji je do sada činio gotovo 15 odsto bruto društvenog proizvoda. Predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić navodi da je Fiskalno vijeće razmatralo moguće mjere ublažavanja krize u sektoru privrede i socijalnom sektoru:
«Svjetska banka je rekla gdje možemo očekivati njenu podršku. Dogovorili smo se da se sretnemo koncem februara. Gdje mislim da možemo promptno djelovati, to je ubrzavanje realizacije već odobrenih projekata Svjetske banke, naročito onih koji se tiču infrastrukture. To bi značilo očuvanje stope rasta i očuvanje stope zaposlenosti u BiH. Mislim da tu treba pojačati unutrašnju koordinaciju. Koliko znam, nema razloga da ti projekti ne budu realizovani. Onda, potrebne su kreditne linije za razvoj malih, srednjih i novih preduzeća. Vlade entiteta treba da kažu koliki je kvantum sredstava koji je potreban da bi se očuvala stopa rasta i da bi se očuvala nova radna mjesta, da bismo mogli da pregovaramo sa bitnim finansijskim institucijama – Svjetskom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom (MMF).»
Građani se ne plaše uticaja svjetske ekonomske krize, niti sve veće nezaposlenosti – kažu da je BiH u krizi posljednjih 20 godina:
«Imam penziju 350 konvertibilnih maraka, tako da uopšte ne želim da razgovaram o tome.»
«Kakva kriza? Već dugo smo mi više gladni nego siti. A za to su krivi političari.»
«Ne plašim se. Da mogu, zabranio bih da se o tome govori na vijestima.»
«Nakon granata, ničega se više ne plašim.»
Ako se radnik otpusti ili mu se kaže da ide kući na čekanje, to mu izađe na isto. Tako da, naravno, radnici imaju strah.
«Kod nas je rad nesiguran od rata naovamo. Pogotovo mi u metalnoj industriji to znamo. Nama to nije ništa neobično. Ako se radnik otpusti ili mu se kaže da ide kući na čekanje, to mu izađe na isto. Tako da, naravno, radnici imaju strah. Tu ih jedino Sindikat može zaštititi. Mi zaista činimo sve i činićemo sve da ih zaštitimo. Nećemo dozvoliti da se nekontrolisano, bez znanja Sindikata odnosno bez koordinacije sa Sindikatom, otpusti ijedan radnik.»
Psiholozi smatraju da će sve veća nezaposlenost, strah od otkaza i neizvjesna budućnost svakako imati uticaj koji će se reflektovati na cjelokupno društvo. Psiholog Srđan Puhalo:
«Sama ta neizvjesnost, sama ta priča o nemogućnosti gubitka posla, zatvaranja fabrika, svakako da će stvarati i nervozu i anksioznost. Pretpostavljam da će se u jednoj mjeri reflektovati prije svega preko psihosomatike. Ljudi će, svjesni da malo toga mogu da učine, da je malo toga u njihovim rukama, to pokušati da obrade sami sa sobom, eventualno sa svojim porodicama.»
Konstantno u strahu od otkaza
Prema istraživanju portala «MojPosao», čak 79 posto zaposlenih u Hrvatskoj strahuje da će zbog krize ostati bez posla. Iako se na hrvatskom tržištu rada posledice još ne osećaju, procene o mogućim otpuštanjima se kreću od 10 pa čak do 50 odsto. Iz Zagreba, Ankica Barbir Mladinović:
«Kod nas sve inače ide sporo, pa tako nas ni kriza još uvijek nije pogodila tako jako. Mi smo svakako stalno u nekim krizama», kaže Marijan Tomičić, iz sekcije nezaposlenih Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Podsjeća da je, i bez svjetske krize, u Hrvatskoj više od 250.000 nezaposlenih, a ovih im se dana pridružuju i radnici drvne i tekstilne industrije, koje su zbog izvozne orijentacije prve pogođene:
«Nažalost, svi ti nezaposleni će biti u još goroj poziciji.»
Pred zagrebačkim Zavodom za zapošljavanje gužva na informacijskim pultovima, listaju se ponude. Tu je i četrdesetšestogodišnji Tomo, koji još radi, ali je – kaže – konstantno u strahu od otkaza:
«Radim, ali ne znam dokle ću. Tvornica akumulatora u kojoj radim je u rasulu, plaća je mala – do 2.500 kuna. Sa ženom obilazimo zavode za zapošljavanje. Bar da jedno od nas ima sigurna primanja, bilo bi nam mnogo lakše.»
«Na birou rada sam, bez posla i bez primanja. A muž ima tih nesigurnih 2.500 kuna. Imamo dvoje djece – kćer ide na fakultet, a sin je prvi srednje. Muž radi prekovremeno, i na građevini i što god stigne. Djeca još ništa nisu osjetila, ali kako je krenulo…»
«Po struci sam elektroinstalater, radim sve u vezi sa strujom, onda zidanje, žbukanje, sve što god dođe pod ruku. Ali se bojim da će, zbog krize, biti sve manje i manje posla.»
«Svaki dan nam je stresan.»
Gdje je veća stopa nezaposlenosti imamo više obiteljskog nasilja, više agresivnosti, više alkoholizma, više psihijatrijskih oboljenja, pa čak i veći stupanj suicida.
«Rezultati su pokazali da naši nezaposleni imaju slabije psihičko zdravlje nego oni koji imaju posao. Zdravlje nezaposlenih je dosta oštećeno, prvenstveno u smislu depresivnosti. A sociološka istraživanja i istraživanja socijalnih psihologa su pokazala da u društvenim zajednicama gdje je veća stopa nezaposlenosti imamo više obiteljskog nasilja, više agresivnosti, više alkoholizma, više psihijatrijskih oboljenja, pa čak i veći stupanj suicida.»
Što kažu Zagrepčani koji su upravo ostali bez posla:
«Ja sam se već razbolio za ovih mjesec dana koliko sam bez posla. Radio sam 12-15 sati.»
I kud sada?
«Borit ću se. Borio sam se prije 15 godina i sad ću se boriti ponovo. Međutim, ako se samo pojedinci budu borili, od pobjede nema ništa.»
Što ste po struci?
«Stolar, kemijski tehničar, vozač teške građevinske mehanizacije. Bio sam šef gradilišta, poslovođa. Sad jednostavno ne znam kud ću.»
«Trebalo bi učiti jezike. Svugdje vam traže strani jezik, trebalo-ne trebalo.»
«Dobio sam otkaz u dvanaestom mjesecu prošle godine. Odlučio sam da se bavim trgovinom, pa što mi bog da.»
Državna tajnica u Ministarstvu gospodarstva, dr. Vera Babić, ne slaže se s katastrofičnim procjenama o gašenju 40.000-50.000 radnih mjesta u Hrvatskoj i vjeruje da su puno realnije službene procjene o otpuštanju «svega» desetak tisuća zaposlenih. Tvrdi da vlada već poduzima određene mjere za spašavanje radnih mjesta:
«Kroz aktivnu politiku zapošljavanja, kroz poticajne mjere za gospodarstvenike, pomažemo poslodavcima ukoliko trebaju promijeniti tehnologiju i obučiti ljude…»
Država, kaže, podržava i takozvane javne radove:
«Jedan dio naših aktivnih mjera jeste usmjeren na javne radove. To su veliki infrastrukturni radovi, financirani iz državnog proračuna, koji za sobom povlače puno izvođača. Ali onda, ako zagovaram javne radove, ne mogu se buniti protiv Pelješkog mosta.»
Grad Kutina je, recimo, među prvima napravio planove što činiti i kako spriječiti udare krize. Gradonačelnik Davor Žmegač:
«Odredili smo prioritete. A to su – obrazovanje i zaštita okoliša. U dijelu gospodarstva smo pojačali sredstva za edukaciju poduzetnika i njihovo povezivanje. Ukoliko dođe do toga da bi neke tvornice otpuštale radnike, imamo pojačana sredstva za pomoć tim otpuštenim radnicima.»
Za oko 250 radnika nekad poznatog «Oroteksa» iz Oroslavja u Hrvatskom Zagorju, sve je prekasno. Njemačke i austrijske firme, za koje su godinama radili lohn poslove, i same pogođene krizom, izlaz su našle u jeftinijim uslugama na Dalekom istoku. Nekadašnji tekstilni ponos hrvatskog Zagorja, ovih je dana – ugašen. Direktorica Jasna Jagečić:
«Nekolicina nas je našla mjesta u sasvim drugim branšama, uglavnom u trgovačkoj branši. Na burzi su radnici koji imaju preko 30 godina radnog staža. Približno 70-80 će raditi za dvije nove firme.»
Sindikati se ne protive ni skraćivanju radnog vremena, samo da se zadrži što više radnih mjesta. No, trenutno licitiranje brojkama o desetinama tisuća ljudi koji bi idućih mjeseci u Hrvatskoj mogli ostati bez posla, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever više tumači plašenjem nego li realnim procjenama:
Poslodavci to spretno koriste i tjeraju ljude da rade prekovremeno, bez plaćanja.
«Poslodavci to spretno koriste i tjeraju ljude da rade prekovremeno, bez plaćanja. Ljudi, u strahu da će baš oni ostati bez posla i želeći da sačuvaju svoje radno mjesto po svaku cijenu, spremni su na sve to pristati.»
O nekim masovnijim prosvjedima zbog otpuštanja i nezaposlenosti zasad nitko ne govori. Marijan Tomičić iz sekcije za nezaposlene rezignirano zaključuje da su Hrvati općenito inertni u borbi za vlastita prava:
«Hrvati ne vide razlog da izađu na ulice, kao što se to dešava recimo u Italiji. Nas zabavi rukometno prvenstvo i ne vidimo druge probleme. Francuzi su osvojili zlato, a štrajkaju. A mi se sa srebrom veselimo i ne štrajkamo.»
Manja zaposlenost, pad standarda i manje zarade
Procjenjuje se da će posledice ekonomske krize u Srbiji biti mnogo dramatičnije u drugoj polovini godine. Iako je Vlada najavila paket mera, zaposleni strahuju za svoja radna mesta. Pripremio Radovan Borović:
Krizom će najviše biti pogođeni sektori crne i obojene metalurgije, automobilske industrije, industrije građevinskog materijala, što će imati i indirektne posledice. Privatizacija će tokom 2009. godine biti prilično otežana. To je nedavno naglasio i ministar za ekonomiju Mlađan Dinkić:
«Očekujemo, nažalost, i veliki broj raskida postojećih ugovora, jer neki od kupaca nisu dobro radili čak i u mnogo normalnijim okolnostima. A sada se plašimo da će te okolnosti biti vanredno teške, i to nisu dobre vesti. Mi ćemo učiniti sve da ublažimo ove negativne efekte, tako što ćemo dati dodatni sistem olakšica u procesu privatizacije, kako novih firmi, tako i ovih postojećih.»
Postoji tendencija da se ova svetska kriza iskoristi za pokrivanje nerešenih problema iz oblasti krize koja je započela u Miloševićevo vreme.
«Mi nikako da razlučimo dve stvari – imamo našu krizu, koja se, s usponima i padovima, vuče od dolaska Miloševića na vlast, a sad imamo i ovu svetsku krizu. To nisu iste krize po poreklu i po prirodi i to treba razdvojiti, jer rešenja takođe nisu ista. Najgore bi bilo da se te dve krize pomešaju. Postoji tendencija da se ova svetska kriza iskoristi za pokrivanje nerešenih problema iz oblasti krize koja je započela u Miloševićevo vreme.»
Situacija u Srbiji je još gora, jer nije svetska ekonomska kriza jedino s čime država treba da se izbori, kaže Čanak. Na porast broja nezaposlenih u najvećoj meri će uticati otpuštanje tehnološkog viška, kao i zaposlenih u restrukturiranim javnim preduzećima, ako u ovoj godini dođe do privatizacije. U Srbiji je trenutno oko 600 kompanija koje u strukturi vlasništva imaju društveni kapital i koje još nisu privatizovane. Direktor Nacionalne službe za zapošljavanje Vladimir Ilić:
«Nacionalne službe za zapošljavanje vrlo pažljivo prati kretanja na tržištu rada. Vrlo odgovorno tvrdim da mi u ovom trenutku nemamo vidljivih ozbiljnih posledica. Ima naznaka da će u određenim sektorima biti problema. Prošle godine je bilo 785.000, a danas ih je 726.000, znači oko 60.000 manje. U ovom trenutku se u Srbiji o krizi više govori nego što se osećaju posledice. A to ne znači da nećemo imati ozbiljne posledice – po mojoj proceni – od polovine 2009. godine.»
Svakako da nije optimistično predviđanje da će svetska ekonomska kriza trajati najmanje tri godine, čega u određenoj meri neće biti zaobiđena ni Srbija:
«Kao što kasnimo u svetskoj tehnološkoj revoluciji, u pozitivnim procesima, tako sada kasnimo i u negativnim posledicama krize. »
Uticaj krize u Srbiji, osetio se od jula, kada je pala proizvodnja, a u novembru je izvoz bio čak 23 odsto niži nego u oktobru.
«Tragično. Bar da ljudi koji ostanu bez posla imaju nekakvo obezbeđenje. Bar to.»
«Mislim da je to strašna stvar. Čovjek može biti sretan i zadovoljan jedino kad radi. Ako nema posla, onda je to velika muka, i za njega i za njegovu porodicu i za državu. Poslodavci se rukovode logikom profita. Ukoliko nema profita, ne može isplaćivati radnike. To je taj neoliberalni kapitalizam koji je došao kod nas i koji nikad niko nije hteo da objasni narodu šta znači.»
«Dosta ljudi koje poznajem razmišlja o tome šta će biti sa preduzećima u kojima rade. Ukoliko firma propadne, ostaju bez posla. Što, dabome, nikome nije svejedno. U toj priči ima dosta ljudi koji su veoma zabrinuti.»
Očekuje se da će krizom najviše biti pogođeni sektori crne i obojene metalurgije. U Rudarsko-topioničarskom basenu Bor ne očekuju jači udar na poslovanje ionako posrnulog giganta. Predsednik Sindikata Dragan Jankučić:
«Nije bilo smanjenja obima posla. Čak je obim proizvodnje povećan. Međutim, cena je pala za tri puta. Ali i pri ovakvim uslovima proizvodnje smo uspevamo da isplaćujemo plate redovno i na vreme. Problem je, međutim, što je bakar berzanska roba – cena zavisi od kretanja bakra na berzi. Ali, što se tiče proizvodnje, tu nema nikakvih problema.»
Efekti krize u Srbiji izraženi su pre svega kroz porast cena, povećanje kursa evra, smanjenje planiranih direktnih investicija, nemogućnost ubrzanog definisanog rasta, koji je zemlja imala u poslednjih četiri-pet godina po stopi od šest do osam odsto. Nivo reakcija koje se najavljuju od Centralne banke, prve su konkretne mere. Guverner Radovan Jelašić:
«Radna stabilnost je bazirana na uslovima u kojima funkcioniše naša privreda, od donošenje dodatnih mera u cilju sprečavanja i ublažavanja efekata poremećaja u bankarskom sistemu odnosno na finansijskom tržištu, pa sve do stvaranja uslova za povećanje devizne likvidnosti banaka i pojeftinjenje inostranih izvora finansiranja. »
Podatak da je samo u decembru 2008. godine u Srbiji industrijska proizvodnja pala devet odsto, najbolji je pokazatelj da svetska ekonomska kriza, ušla u Srbiju.
Došlo je do borbe za biološki opstanak
Iako u Crnoj Gori, usled globalne ekonomske krize, još uvek nema masovnog otpuštanja radnika, postoji velika mogućnost da se to ubrzo desi. Država nudi programe obuke i prekvalifikacije, sindikati pozivaju na solidarnost, a psiholozi upozoravaju da gubitak posla može imati pogubne posledice. Više pojedinosti Esad Krcić:
Globalna ekonomska kriza u Crnoj Gori, do sada nije prouzrokovala gubitak radnih mjesta u značajnijem broju, ali postoje ozbiljni signali da bi do toga moglo doći u najskorije vrijeme. Situacija u podgoričkom Kombinatu aluminijuma (KAP) je već nekoliko mjeseci neizvjesna, zbog nemogućnosti ove kompanije da se izbori sa teškoćama koje su uzrokovane padom cijene aluminijuma i skupom električnom energijom. Predstavnici većinskog vlasnika, Centralno-evropske aluminijumske kompanije, ruskog tajkuna Olega Deripaske, traže od crnogorske vlade da im obezbijedi garancije za višemilionske kredite i odloženo plaćanje električne energije. Pregovori traju već neko vrijeme, a analitičari kažu da je sigurno samo da vlada neće dopustiti zatvaranje ove kompanije do parlamentarnih izbora koji će biti krajem marta.
Inače, u KAP-u je zaposleno oko 3.000 ljudi, a od ovog preduzeća, u značajnoj mjeri zavise i veliki sistemi poput Luke Bar i Željeznice. Jedan od pogona KAP-a je «Prerada», u kojoj radi oko 400 radnika, koji već neko vrijeme protestuju tražeći zaostale isplate i koji kažu da se i sad, dok još imaju radna mjesta, bore za biološki opstanak:
«Prosečna plata u ,Preradi‘ je 300 eura. Zadužujemo se, dižemo kredite, da bismo opstali. Tražimo da se zaštiti naš biološki opstanak i naših porodica.»
Pored toga, polovina od ukupno 600 radnika u «Crna Gora putu» je proglašeno tehnološkim viškom. Sa viškovima radne snage će se suočiti i građevinarstvo, ali i trgovina. Dragan Bokan, vlasnik trgovinskog lanca «Voli» kaže da će u narednom periodu biti otpuštanja:
«Zbog svega ovog što se dešava, zbog problema u ekonomiji, mislim da će ove godine doći do masovnijeg otpuštanja radnika.»
«Sindikati će se naći u veoma teškoj situaciji», kaže Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata:
«Preporuka je da se radnici pokušaju izboriti za što bolje socijalne programe, odnosno za što veće otpremnine, jer se otkazi ne mogu spriječiti. Ukoliko je u pitanju očiti pokušaj poslodavca da, pod okriljem ekonomske krize pokuša da se oslobodi starijeg kadra, u tom slučaju treba pokrenuti mehanizme kao što su štrajkovi.»
Generalni sekretar Unije poslodavaca Vladimir Čurović odbacuje optužbe da ekonomsku krizu poslodavci koriste kao izgovor. U situaciji otpuštanja, jedino je važna činjenica da je preduzeće u teškoćama, a razlozi mogu biti različiti, kaže Čurović, koji dodaje da kriza može biti samo jedan od njih:
«Ako poslodavac ima potrebu za otpuštanjem radnika, to znači da se preduzeće nalazi u problemima. Da li su ti problemi izazvani svjetskom globalnom krizom ili na nivou tog preduzeća, to je sasvim irelevantno.»
Od mjera za ublažavanje efekata ekonomske krize, ostaje na snazi Zakon o zaštiti bankarskog sektora, koji bi trebalo da obezbijedi likvidnost i solventnost finansijskih kompanija i nada da će se realizovati privatizacija Elektroprivrede.
«Veliki dio tih programa se realizuje prvo kod tih preduzeća kod kojih može doći do otpuštanja.»
Gubitak posla, odnosno i sam strah od gubitka radnog mjesta, mogu imati pogubne posljedice po zdravlje ljudi i odnose prema okolini, pa čak i samoj porodici. Psiholog Centra za medicinu rada u Podgorici Božina Mrdović, kaže da je po intenzitetu stresogene reakcije, strah od gubitka posla, odmah poslije straha od smrti u porodici i razvoda braka:
«Prva reakcija je povećana anksioznost. Ukoliko ta anksioznost raste, javljaju se teži simptomi – povlačenje u sebe ili nagla provala agresivnosti. U tim situacijama, osobe su manje tolerantne, ponašaju se nekontrolisano i prave mnogo grešaka u ponašanju, koje inače, u normalnim okolnostima, ne prave. Pored toga, znamo da intenzivan stres i dugotrajno stresno stanje izaziva brojne psihosomatske probleme i oboljenja, čak može da prouzrokuje i smrt.»
Nezaposlenih čak 42 odsto
Na Kosovu je, prema zvaničnim podacima, stopa nezaposlenosti 42 odsto, a prema oceni stručnjaka – čak 60 procenata. Drastično su smanjeni prihodi od doznaka iz inostranstva, pa je na Kosovu oko 45 procenata stanovništva siromašno. Prilog Gzima Badžakua:
Defljim Rifaj, direktor Direkcije za zapošljavanje u Ministarstvu rada Kosova:
„Broj onih koji su prijavljeni kao nezaposleni se kreće oko 42 odsto. Radi se o 335.000 lica.“
Rifaj kaže da je to ukupan broj nezaposlenih koji su se prijavili službama za zapošljavanje. Ističe da je moguće da je broj nezaposlenih veći, ali ne isključuje mogućnost da ima i onih koji rade u – kako kaže – sivoj ekonomiji, a prijavljeni su kao nezaposleni. To je, prema njemu, moguće tim pre što na Kosovu nije do kraja zaokružena pravna infrastruktura koja se odnosi na rad i zapošljavanje:
Nemamo zaokruženo zakonodavstvo. Nemamo zakon o radu. Zakon o radu nije odobren jer su njegove financijske implikacije bile velike, tako da MMF i Svetska banka nisu dali saglasnost za njihovo usvajanje.
Prema njegovim rečima, uticaj svetske financijske i ekonomske krize na Kosovu može se uočiti kroz smanjenje doznaka iz inostranstva od kosovske dijaspore koja tamo radi. Problematično je i ostvarivanje protokola i sporazuma koje Vlada Kosova ima sa pojedinim zemljama za sezonsko zapošljavanje radnika sa Kosova:
„Postoji mogućnost da se to ne ostvari zbog svetske ekonomske krize. To se dogodilo recimo u slučaju memoranduma sa Finskom.“
Rifaj ocenjuje da među poslodavcima ima onih koji zapošljavaju radnike, ali ih ne prijavljuju i time izbegavaju plaćanje poreza i doprinosa koji su predviđeni zakonom.
Na Kosovu još uvek nema nezadovoljstva zbog otpuštanja radnika, niti najave da će do otpuštanja doći. Radnici na Kosovu imaju druge probleme – male plate. Zbog malih plata proteste najavljuju pripadnici Kosovske policije, zdravstveni radnici, kao i većina radnika u javnim službama na Kosovu. Na sve to vlada reaguje polovičnim merama – povećanjem primanja za 10 odsto, odnosno penzija za 12 odsto. Prosečna plata na Kosovu je trenutno 242 evra.
Građani Kosova su veoma nezadovoljni zbog nedostatka posla. Selatin Fazliu, star više od 70 godina, kaže da problem nezaposlenosti utiče na ponašanje mladih:
„Sada je naša omladina postala katastrofalna. Veliki broj mladih se, zbog nezadovoljstva i nedostatka posla, počeo da se drogira.“
On optužuje aktuelno kosovsko rukovodstvo da se vrlo malo bavi problemima kosovskog stanovništva i stvaranjem uslova za zapošljavanje:
„Naše rukovodstvo gleda da uzme što više vlasti umesto da vodi računa o nezaposlenima i penzionerima.“
„Vidi se da je velika nezaposlenost. Umesto da se smanjuje broj nezaposlenih, on se stalno povećava,“ kaže Murat Jaha iz Prištine.
On ocenjuje da Vlada Kosova ne može odmah rešiti probleme koji su se gomilali godinama, posebno imajući u vidu i svetsku krizu. Veruje da ove probleme može da reši samo Bog.
Velika stopa nezaposlenosti na Kosovu ima za posledicu i sve teže socijalno stanje. Prema podacima Svetske banke, na Kosovu se siromašnima smatra 45 odsto stanovništva, dok je od toga broja, 15 odsto na granici egzistencije, odnosno ne mogu obezbediti jedan dolar dnevno po članu domaćinstva.
