Iako nekadašnji zapovjednik i instruktor paravojnih postrojbi hrvatskih Srba Dragan Vasiljković ima mogućnost žalbe na još tri pravosudne razine u Australiji, australski mediji to ne drže vjerojatnim, jer je, navodno, zapao u velike dugove. Čovjek koji je po nalogu čelnih ljudi SDB-a Srbije, Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, poslan početkom devedesetih u Hrvatsku, koji je 2003. godine na suđenju Miloševiću govorio o ključnoj ulozi SDB-a Srbije u ratnim sukobima u Hrvatskoj i BiH, punoj kontroli vojske, policije i SDB-a Srbije nad dobrovoljcima iz Srbije u tim sukobima i o sudjelovanju „crvenih beretki“ – specijalne jedinice SDB Srbije – u tim ratovima, pa to dan kasnije relativizirao, mogao bi završiti pred hrvatskim sudom. Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku tereti ga za mučenje, zlostavljanje i ubijanje zarobljenih pripadnika hrvatske vojske i policije u zatvoru u kninskoj tvrđavi 1991. godine i u Bruškoj pored Benkovca dvije godine kasnije, kao i za druga kaznena djela. Vasiljković kaže kako nikada nije bio u zatvoru u kninskoj tvrđavi, a nekadašnji zarobljeni hrvatski policajac Nikica Plivelić, u izjavi za naš radio priča o susretu sa njim u ljeto 1991. godine:
„Ja sam ga vidio osobno, a vidio je i on mene. Postoji snimak na kojem se vidi kako prolazim pokraj njega. Na tom snimku on stoji, drži gitaru i smije se. Već sam u dobroj mjeri bio iznemogao od batina kada je rekao kao da nitko ne smije da bije zatvorenike, a pri tome se smijao.“
Ti ljudi koji su vas tukli i maltretirali, da li su oni bili pod zapovjedništvom „kapetana Dragana“?
„To je teško reći, ali po ponašanju očito jesu, jer su slušali sve što je on govorio. Izvršavali su naredbe. Ja sam bio prisutan kad im je zapovijedao šta treba raditi i kako treba raditi.“
U zatvoru u kninskoj tvrđavi bio je tog ljeta kao zarobljenik i Velibor Bračić iz Biskupije pored Knina. On kaže kako je Vasiljković na njemu vježbao karate-udarce nogom:
„Prilikom ispitivanja koliko i kakvo oružje imamo i tako dalje, taj koji me je ispitivao me je udario, a onda mu je on htio kao pokazati kako se treba tući i udario me je nogom. Ja sam se srušio i ostalo ležati na zemlji. Onda su me još i ,izcipelarili‘.“
Bračićeva priča pokazuje da hrvatsko pravosuđe ne blista ni u postupcima kada su žrtve Hrvati. Naime, on je tek pred koju godinu pozvan na davanje iskaza, nakon što je slučajno za stolom sjedio u društvu u kojem je bio i suprug tadašnje ministrice pravosuđa, koji se požalio da mu je supruga rekla da je slučaj protiv „kapetana Dragana“ – tanak. Bračić mu je ostavio telefon i za par dana zvali su ga iz Državnog odvjetništva da dá iskaz, 15 godina nakon osamdesetodnevnog stradavanja u kninskoj tvrđavi:
„Meni se čini da nitko o tome ne vodi računa. Izgleda da se prelazi preko svega toga. Srbi – Štrbac, njihovi i ta ekipa – od prvog dana skupljaju dokaze protiv nas, i što jeste i što nije, a naši ne mrdaju, niti koga boli briga za to.“
I Bračić i Plivelić svjedočit će u postupku protiv Vasiljkovića, ako do njega dođe. Bračić želi da i famozni „kapetan Dragan“ osjeti kako je u zatvoru, a Plivelić je pomalo rezigniran:
„Jedino u tom moralnom smislu, a ovako mi ništa ne znači – kad čovjek više nije zdrav, onda mu je sve drugo manje važno.“
