U prethodnim emisijama smo informisali da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrdilo Prijedlog zakona o dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i tekst zakona dostavilo Parlamentu BiH na razmatranje po skraćenom, ili hitnom postupku.
Dopunama je bilo predviđeno da rok za naknadno podnošenje zahtjeva za verifikaciju bude dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, a da su Agencije dužne okončati postupak po podnesenim zahtjevima u roku od pet mjeseci od stupanja na snagu predloženog zakona. Predstavnički dom Parlamenta BiH, je već u oktobru prihvatio principe Prijedloga zakona o dopunama zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, predlagača Vijeća ministara BiH. Međutim, to do danas nije uradio drugi skupštinski Dom, Dom naroda. Više naših slušalaca se interesovalo šta će biti sa ovim zakonom i kakvi su naredni planovi u Vladi Federacije, ako je nemoguće osigurati usvajanje zakona na nivou BIH.
Evo šta o cijeloj situaciji i narednim planovima kaže pomoćnik ministra finansija Vlade Federacije BiH Tihomir Ćurak:
“Nažalost izmjene i dopune zakona u Parlamentu Bosne i Hercegovine nisu “prošle” i zbog odgovornosti prema štedišama, Federacija BiH je odlučila da donese svoj Zakon o emisiji obveznica po osnovu stare devizne štednje. Zakon je već u proceduri i očekujem da će Vlada Federacije BiH uskoro utvrditi ovaj Zakon. Zajedno sa ovim Zakonom federalnoj Vladi je upućena i promjena izmjene i dopune uredbe o verifikaciji stare devizne štednje, gdje bi se verifikacija u Federaciji nastavila 10. aprila u trajanju od dva mjeseca. Budući da nije došlo do izmjene državnog zakona, a imamo obavezu prema starim deviznim štedišama, Federacija BiH će promjenom svoje uredbe dozvoliti novi rok, od 01. aprila do 01. juna.”
Gotovina onima koji su verifikaciju već obavili
RSE : S obzirom da nije postignut dogovor na nivou države, to znači da će i Federacija BiH, kao što je to već uradila Republika Srpska, izdati obveznice kako bi se na taj način, odnosno vrijednosnim papirima, isplatio dug prema štedišama. Ko će dobiti obveznice?
Ćurak: Dobiće svi oni koji su verificirali neizmireni dio. Budući da je Centralna banka BiH odbila biti fiskalni agent i nije došlo do emisije vrijednosnih papira po osnovu stare devizne štednje, Vlada Federacije je donijela odluku da pripadajuću tranšu, koja je bila izmirena po vrijednosnim papirima isplati u gotovini, kako štediše koje su verifikaciju obavile prošle godine, ne bi bile oštećene. To je sad u postupku.
RSE: A, ukoliko se usvoji državni zakon, da li će on poremetiti zakonsku regulativu Federacije BiH?
Ćurak: Neće se ništa bitno promijeniti. Mi sada idemo korak dalje, jer ne možemo čekati da se oni na nivou države dogovore. Budući da je Republika Srpska i mimo državnog zakona uradila nešto, a Ustavni sud presudom kojom je odbio prijedlog gospodina Željka Komšića i Harisa Silajdžića praktično na indirektan način dao do znanja da su i entiteti odgovorni za staru deviznu štednju, samim tim imaju legitimitet da donose svoje propise po osnovu obaveza stare devizne štednje.
Republika Srpska je još u februaru 2008. godine štampala vlastite obveznice koje se legalno mogu kupovati i prodavati na Banjalučkoj berzi, a izvjesno je da će se to, po entitetskom načelu, događati i na Sarajevskoj berzi, s obveznicama Vlade Federacije BiH. Odluka Vlade Federacije BiH je praktično uslijedila nakon što je presudom Ustavnog suda BiH potvrđena nadležnost entiteta da mogu obeštetiti štediše, te tako nije osporena odluka Republike Srpske da samostalno emitiuje obveznice za svoje štediše.
Povrat napuštenih stanova završena priča?
Milorad Čečez je rođen, živio je i radio u Konjicu, rat ga je zatekao na dužnosti direktora vodoprivrednog preduzeću. 1992. godine sa porodicom odlazi iz Konjica, boravi u Srbiji, odakle se obratio kanadskoj Vladi za omogućavanje statusa izbjeglice. U Kanadu je porodica Čečez stigla 1995.godine. Zbog bolesti sina, porodica Čečez nije uspjela vratiti stan koji ima u Konjicu, smatrajući to velikom nepravdom, odnosno ugrožavanjem njihovih osnovnih ljudskih prava, a posebno prava na dom.
RSE: Kako je vaša porodica primljena u Kanadi kada ste stigli kao izbjeglice?
KonjicČečez: Mogu reći da su nas oni tako lijepo primili ovdje da je to iznenađujuće. Praktično sve nam je bilo obezbjeđeno: socijalna pomoć i učenje jezika. Godinu dana sam učio jezik, našao posao i počeo da radim. Na moju veliku nesreću, 1998. godine sin Miljan se razbolio i dobio leukemiju. Pošto živim 100 kilometara od Montreala, bio sam obavezan da vozim dijete dvije godine svake sedmice kod ljekara. Poslije toga još dvije godine, sve do danas, išli smo svaki mjesec na kontrolu. U isto vrijeme u Bosni i Hercegovini počeo je proces povratka imovine. Kontaktirao sam ljude u Konjicu i oni su mi rekli da ukoliko ne mogu biti u Bosni i Hercegovini, ne mogu ni ostvariti svoje stanarsko pravo. Po tom prvom zakonu, obaveza je bila da moram boraviti u svom stanu 6 mjeseci. Nakon toga morao sam da budem u BiH čak dvije godine kako bi vratio imovinu. Zbog bolesti sina i obaveza oko njega, ja nisam na vrijeme podnio zahtjev za povrat imovine, upravo zbog toga što sam znao da ne mogu ispoštovati uslov boravka u stanu određenog vremenskog perioda.
RSE: Vi ste ipak podnijeli zahtjev za povrat stana. Kada je to bilo?
Čečez: Ja sam podnio zahtjev 2000. godine. Čekao sam sve izmjene u zakonu koje su se dešavale. Meni su rekli da Ustav i ankes 7 Dejtonskog sporazuma, garantuju povratak i da će svima stanovi biti biti vraćeni. Međutim, vidio sam da ne mogu nikako da ispunim sve uslove. Na kraju sam pitao doktoricu koja liječi mog sina da mi napiše pismo kojim potvrđuje da mi moramo boraviti u Kanadi. To pismo sam poslao 10. jula 2000. godine. Odgovor sam dobio nakon godinu i po dana. U pismu je pisalo da me odbijaju pošto su rokovi prošli i da je protiv ovog rješenja dozvoljena žalba kantonalnom ministarstvu građenja i prostornog uređenja Mostar. Žalbu sam uložio u zakonskom roku, međutim opet sam dobio negativan odgovor. U obrazloženju je pisalo da su svi zakonski rokovi za povrat imovine prošli i da nikakve druge okolnosti ne mogu uticati na rješenje. Protiv ovog rješenja mogao sam da pokrenem žalbu kod kantonalnog Suda u Mostaru. Ja sam to i uradio. U julu 2002. godine Bosna i Hercegovina je potpisala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama, tako da sam kantonalni Sud u Mostaru upozorio da oni krše odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima vezano za pravično suđenje. Praktično oni nisu odredili predmet spora, jer ja sam im sve vrijeme govorio da ne mogu biti u BiH, dok se oni o mojim razlozima – po mom mišljenju opravdanim, uopšte nisu izjašnjavali. 2003. godine kantonalni Sud je odbio moju žalbu kao neosnovanu, sa obrazloženjem da razlozi mog nedolaska u BiH ne mogu biti od uticaja na drugačije rješenje. U zakonskom roku ponovo sam uložio žalbu i to Vrhovnom sudu Federacije BiH. Oni su je držali više od 4 godine, kada sam dobio odgovor da je moja žalba neosnovana i kao takva odbijena. I moja žalba Ustavnom sudu je odbijena. U obrazloženju je navedeno da je žalba nedopustiva zbog «neiscrpljivanja pravnih lijekova» mogućih prema zakonu. Osam godina je taj proces trajao i niko ni u jednom trenutku nije razmatrao da li sam ja objektivno bio spriječen da boravim u BiH, ili ne. Žalio sam se i evropskom Sudu za ljudska prava gdje sam naveo da su domaći sudovi praktično prekršili Konvenciju o ljudskim pravima. Kolika je nepravda prema nama učinjena govori i to da je 1999.godine prestao proces povratka stanova, i da do danas taj proces nije završen. Postojala je samo deklarativna volja da se svi vrate. Koliko ja vidim, tim stanovima namjeravaju se rješavati drugi problemi. A nema ni političke volje da se taj problem riješi. Konkretno, u mom stanu je živio čovjek totalno bespravno. On ima i kuću, a moj stan se meni ne vraća. Sudovi nisu radili u skladu sa postavljenim ciljem i zakonskim aktima.
Brojne nevladine organizacije, posebno one koje se bave zaštitom ljudskih prava, primile su molbe za pomoć građana koji nisu uspjeli u zakonskom roku podnijeti zahtijev za povrat stana. Helsinški odbor za ljudska prava Republike Srpske bio je jedna od najčešćih adresa ovih građana. O tome govori Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora:
„Godinama nam dolaze zahtijevi i dopisi naših građana koji se sada najčešće nalaze u prekookeanskim zemljama, kao što su Amerika i Australija, i koji ukazuju na jednu nepravdu koja im je učinjena. Ti građani su potpuno nerazumno i iznenađujuće bili limitirani odlukom visokog predstavnika da do određenog roka moraju podnijeti zahtjeve za povrat njihovog stana u posjedu. Mi smo se u više navrata obraćali Uredu visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, ukazujući na upitnost takve odluke i to sa aspekta ljudskih prava. Međutim, do sada se ništa nije promijenilo i prema našim informacijama radi se o hiljadama građana BiH koji su diskriminisani zbog ove odredbe koja je limitirala vremenski rok do kada se mogu podnijeti zahtijevi za povrat stanova. Mislimo da ovo pitanje svakako ne treba zatvoriti. Postoje nadležne bosanskohercegovačke institucije koje u saradnji sa predstavnicima međunarodne zajednice zaista trebaju učiniti konkretne korake kako bi hiljadama građana BiH bilo vraćeno njihovo pravo, kako ne bi bili diskriminisani i kako bi se na neki način poništile nepravde koje su se dešavale tokom rata u BiH u sklopu etničkog čišćenja i progona i nasilja koje se dešavalo. Prema našim informacijama jedan broj građana koji se obratio Helsinškom odboru već se pokušao obraćati i bosanskohercegovačkim institucijama. Nažalost, nailazili su na ćutanje pravnih institucija i na taj način su donekle limitirani da se obrate evropskim institucijama za ljudska prava. Međutim, pitanje ostaje otvoreno. Znamo da su neki advokati iz BiH u tom pravcu preuzeli konkretne korake. Kako među domaćim, tako i među međunarodnim pravnim institucijama. Mislim da članstvo BiH u Savjetu Evrope i prihvatanje određenih pravnih standarda koje podrazumeva evropska konvencija za ljudska prava, daje pravno uporište oštećenim građanima da u tim pravnim institucijama potraže svoju zaštitu. Mislim da je tu moguće napraviti promjenu, ali ono što nas sve može zabrinuti je jedna vrsta inertnosti i bosansko-hercegovačkin institucija, prije svega mislim na Vijeće ministara BiH, ali i društvenu zajednicu koja ne reaguje kada se građanima oduzimaju njihova osnovna ljudska i građanska prava. Naravno da jedan od razloga zbog čega domaće institucije ne žele previše da se angažuju oko povrata stanova je to što su ti stanovi sada najčešće zauzeti od miljenika lokalnih političkih elita koji su na volšeban način stanove dodjeljivali svojim političkim partnerima, istomišljenicima i članovima svojih političkih partija. Otuda postoji opstrukcija da se takvo pitanje rješava. Mislim da ukoliko BiH zaista želi da prihvati evropske standarde ljudskih prava i ukoliko Ured visokog predstavnika želi da afirmiše nešto što bismo mogli nazvati izgradnja pravnog sistema i pravne države BiH, moraće na ovo pitanje dati vrlo jasan i adekvatan odgovor.“
Udruženje građana «DON» kao podrška povratnicima
Murisa Marić, Udruženje građana «DON» iz Prijedora, koje osnovano 1998. godine., govori o tome kako ovo udruženje pomaže povratnicima, raseljenim i izbjeglim.
Marić: Pored onog osnovnog što su radili mnogi donatori, kao što su opravke kuća, mi smo pomogali ljudima da započnu “male biznise” kako bi mogli da prežive i da ostanu na ovom području. Određenom broju ljudi smo pomogli da osjete da mogu od svog rada da žive u Prijedoru i da mogu da prodaju proizvode koje sami proizvedu. S ove distance nam se čini da je to bio ogroman pomak. Time se postiglo to da se povratak ne svede samo na povratak starih ljudi, već da se vrate, i tu ostanu, kompletne porodice i da njihova djeca krenu u školu. Dakle, zahvaljujući tome Prijedor danas ima drugačiju sliku.
RSE: Mislite li da je dovoljno učinjeno na toj “novoj-staroj” slici, odnosno kako procjenjujete povratak u Prijedor?
Marić: Nikad nije dovoljno – uvijek može više i mnogo bolje. Naše vlasti u oba entiteta kažu da je povratak završen. Međutim, povratak nije završen dok god ima ljudi koji žive vani, ili u drugom entitetu, odnosno nisu u svojoj kući. Moglo se i može se mnogo više. Međutim, bilo je mnogo faktora koji su spriječili bolji povratak, kako u Prijedoru tako i u ostalim sredinama. U Prijedoru fali posla – na našem zavodu za zapošljavanje se nalazi 12.000 lica. Tu su i povratnici i izbjegli i raseljeni i domicilno stanovništvo. Od lica koja su tek završila školu, do lica koja su u procesu privatizacije izgubila posao. Povratnici bi se htjeli, po ovim zakonima koji se ne implementiraju, vratiti na svoja prijeratna radna mjesta. Međutim, i sami smo svjesni činjenice da je privatizacija ipak mnoga od tih mjesta ugasila. Svi zajedno trebamo raditi na otvaranju novih radnih mjesta, da Prijedor postane sredina u koju će doći novi investitori, kako domaći tako i strani i da Prijedor bude grad života, da Prijedor bude grad zaposlenih ljudi, da postanemo i jedan univerzitetski grad i da više ne govorimo o povratnicima, već samo o građanima koji ovdje žive.
RSE: U Bosni i Hercegovini je prvo bio povratak, a mnogo kasnije održivi povratak. Da li je izgubljeno dragocjeno vrijeme prije nego što su se «sreli» povratak i njegova održivost?
Marić: Naravno da je izgubljeno. Održivi povratak nisu samo zidovi kuće, već je održivi povratak i sigurnost, koju su povratnici u Prijedor imali od samog početka. Ali održivi povratak je upravo i sama egzistencija – da bismo platili troškove života moramo negdje raditi, da bismo djecu poslali u školu takođe moramo negdje raditi i tako dalje. Dok se počelo zaista pričati o tome, mislim da je izgubljeno mnogo vremena. Nas su u tom periodu zaobilazili i mnogi donatori i nismo mogli da pomognemo onoliko koliko smo htjeli, da bi povratak zaista bio održiv.
Dopunama je bilo predviđeno da rok za naknadno podnošenje zahtjeva za verifikaciju bude dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, a da su Agencije dužne okončati postupak po podnesenim zahtjevima u roku od pet mjeseci od stupanja na snagu predloženog zakona. Predstavnički dom Parlamenta BiH, je već u oktobru prihvatio principe Prijedloga zakona o dopunama zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, predlagača Vijeća ministara BiH. Međutim, to do danas nije uradio drugi skupštinski Dom, Dom naroda. Više naših slušalaca se interesovalo šta će biti sa ovim zakonom i kakvi su naredni planovi u Vladi Federacije, ako je nemoguće osigurati usvajanje zakona na nivou BIH.
Evo šta o cijeloj situaciji i narednim planovima kaže pomoćnik ministra finansija Vlade Federacije BiH Tihomir Ćurak:
“Nažalost izmjene i dopune zakona u Parlamentu Bosne i Hercegovine nisu “prošle” i zbog odgovornosti prema štedišama, Federacija BiH je odlučila da donese svoj Zakon o emisiji obveznica po osnovu stare devizne štednje. Zakon je već u proceduri i očekujem da će Vlada Federacije BiH uskoro utvrditi ovaj Zakon. Zajedno sa ovim Zakonom federalnoj Vladi je upućena i promjena izmjene i dopune uredbe o verifikaciji stare devizne štednje, gdje bi se verifikacija u Federaciji nastavila 10. aprila u trajanju od dva mjeseca. Budući da nije došlo do izmjene državnog zakona, a imamo obavezu prema starim deviznim štedišama, Federacija BiH će promjenom svoje uredbe dozvoliti novi rok, od 01. aprila do 01. juna.”
Gotovina onima koji su verifikaciju već obavili
RSE : S obzirom da nije postignut dogovor na nivou države, to znači da će i Federacija BiH, kao što je to već uradila Republika Srpska, izdati obveznice kako bi se na taj način, odnosno vrijednosnim papirima, isplatio dug prema štedišama. Ko će dobiti obveznice?
Ćurak: Dobiće svi oni koji su verificirali neizmireni dio. Budući da je Centralna banka BiH odbila biti fiskalni agent i nije došlo do emisije vrijednosnih papira po osnovu stare devizne štednje, Vlada Federacije je donijela odluku da pripadajuću tranšu, koja je bila izmirena po vrijednosnim papirima isplati u gotovini, kako štediše koje su verifikaciju obavile prošle godine, ne bi bile oštećene. To je sad u postupku.
RSE: A, ukoliko se usvoji državni zakon, da li će on poremetiti zakonsku regulativu Federacije BiH?
Ćurak: Neće se ništa bitno promijeniti. Mi sada idemo korak dalje, jer ne možemo čekati da se oni na nivou države dogovore. Budući da je Republika Srpska i mimo državnog zakona uradila nešto, a Ustavni sud presudom kojom je odbio prijedlog gospodina Željka Komšića i Harisa Silajdžića praktično na indirektan način dao do znanja da su i entiteti odgovorni za staru deviznu štednju, samim tim imaju legitimitet da donose svoje propise po osnovu obaveza stare devizne štednje.
Republika Srpska je još u februaru 2008. godine štampala vlastite obveznice koje se legalno mogu kupovati i prodavati na Banjalučkoj berzi, a izvjesno je da će se to, po entitetskom načelu, događati i na Sarajevskoj berzi, s obveznicama Vlade Federacije BiH. Odluka Vlade Federacije BiH je praktično uslijedila nakon što je presudom Ustavnog suda BiH potvrđena nadležnost entiteta da mogu obeštetiti štediše, te tako nije osporena odluka Republike Srpske da samostalno emitiuje obveznice za svoje štediše.
Povrat napuštenih stanova završena priča?
Milorad Čečez je rođen, živio je i radio u Konjicu, rat ga je zatekao na dužnosti direktora vodoprivrednog preduzeću. 1992. godine sa porodicom odlazi iz Konjica, boravi u Srbiji, odakle se obratio kanadskoj Vladi za omogućavanje statusa izbjeglice. U Kanadu je porodica Čečez stigla 1995.godine. Zbog bolesti sina, porodica Čečez nije uspjela vratiti stan koji ima u Konjicu, smatrajući to velikom nepravdom, odnosno ugrožavanjem njihovih osnovnih ljudskih prava, a posebno prava na dom.
RSE: Kako je vaša porodica primljena u Kanadi kada ste stigli kao izbjeglice?
RSE: Vi ste ipak podnijeli zahtjev za povrat stana. Kada je to bilo?
Čečez: Ja sam podnio zahtjev 2000. godine. Čekao sam sve izmjene u zakonu koje su se dešavale. Meni su rekli da Ustav i ankes 7 Dejtonskog sporazuma, garantuju povratak i da će svima stanovi biti biti vraćeni. Međutim, vidio sam da ne mogu nikako da ispunim sve uslove. Na kraju sam pitao doktoricu koja liječi mog sina da mi napiše pismo kojim potvrđuje da mi moramo boraviti u Kanadi. To pismo sam poslao 10. jula 2000. godine. Odgovor sam dobio nakon godinu i po dana. U pismu je pisalo da me odbijaju pošto su rokovi prošli i da je protiv ovog rješenja dozvoljena žalba kantonalnom ministarstvu građenja i prostornog uređenja Mostar. Žalbu sam uložio u zakonskom roku, međutim opet sam dobio negativan odgovor. U obrazloženju je pisalo da su svi zakonski rokovi za povrat imovine prošli i da nikakve druge okolnosti ne mogu uticati na rješenje. Protiv ovog rješenja mogao sam da pokrenem žalbu kod kantonalnog Suda u Mostaru. Ja sam to i uradio. U julu 2002. godine Bosna i Hercegovina je potpisala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama, tako da sam kantonalni Sud u Mostaru upozorio da oni krše odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima vezano za pravično suđenje. Praktično oni nisu odredili predmet spora, jer ja sam im sve vrijeme govorio da ne mogu biti u BiH, dok se oni o mojim razlozima – po mom mišljenju opravdanim, uopšte nisu izjašnjavali. 2003. godine kantonalni Sud je odbio moju žalbu kao neosnovanu, sa obrazloženjem da razlozi mog nedolaska u BiH ne mogu biti od uticaja na drugačije rješenje. U zakonskom roku ponovo sam uložio žalbu i to Vrhovnom sudu Federacije BiH. Oni su je držali više od 4 godine, kada sam dobio odgovor da je moja žalba neosnovana i kao takva odbijena. I moja žalba Ustavnom sudu je odbijena. U obrazloženju je navedeno da je žalba nedopustiva zbog «neiscrpljivanja pravnih lijekova» mogućih prema zakonu. Osam godina je taj proces trajao i niko ni u jednom trenutku nije razmatrao da li sam ja objektivno bio spriječen da boravim u BiH, ili ne. Žalio sam se i evropskom Sudu za ljudska prava gdje sam naveo da su domaći sudovi praktično prekršili Konvenciju o ljudskim pravima. Kolika je nepravda prema nama učinjena govori i to da je 1999.godine prestao proces povratka stanova, i da do danas taj proces nije završen. Postojala je samo deklarativna volja da se svi vrate. Koliko ja vidim, tim stanovima namjeravaju se rješavati drugi problemi. A nema ni političke volje da se taj problem riješi. Konkretno, u mom stanu je živio čovjek totalno bespravno. On ima i kuću, a moj stan se meni ne vraća. Sudovi nisu radili u skladu sa postavljenim ciljem i zakonskim aktima.
Brojne nevladine organizacije, posebno one koje se bave zaštitom ljudskih prava, primile su molbe za pomoć građana koji nisu uspjeli u zakonskom roku podnijeti zahtijev za povrat stana. Helsinški odbor za ljudska prava Republike Srpske bio je jedna od najčešćih adresa ovih građana. O tome govori Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora:
Jedan od razloga zbog čega domaće institucije ne žele previše da se angažuju oko povrata stanova je to što su ti stanovi sada najčešće zauzeti od miljenika lokalnih političkih elita.
Udruženje građana «DON» kao podrška povratnicima
Murisa Marić, Udruženje građana «DON» iz Prijedora, koje osnovano 1998. godine., govori o tome kako ovo udruženje pomaže povratnicima, raseljenim i izbjeglim.
Marić: Pored onog osnovnog što su radili mnogi donatori, kao što su opravke kuća, mi smo pomogali ljudima da započnu “male biznise” kako bi mogli da prežive i da ostanu na ovom području. Određenom broju ljudi smo pomogli da osjete da mogu od svog rada da žive u Prijedoru i da mogu da prodaju proizvode koje sami proizvedu. S ove distance nam se čini da je to bio ogroman pomak. Time se postiglo to da se povratak ne svede samo na povratak starih ljudi, već da se vrate, i tu ostanu, kompletne porodice i da njihova djeca krenu u školu. Dakle, zahvaljujući tome Prijedor danas ima drugačiju sliku.
RSE: Mislite li da je dovoljno učinjeno na toj “novoj-staroj” slici, odnosno kako procjenjujete povratak u Prijedor?
U Prijedoru fali posla – na našem zavodu za zapošljavanje se nalazi 12.000 lica.
RSE: U Bosni i Hercegovini je prvo bio povratak, a mnogo kasnije održivi povratak. Da li je izgubljeno dragocjeno vrijeme prije nego što su se «sreli» povratak i njegova održivost?
Marić: Naravno da je izgubljeno. Održivi povratak nisu samo zidovi kuće, već je održivi povratak i sigurnost, koju su povratnici u Prijedor imali od samog početka. Ali održivi povratak je upravo i sama egzistencija – da bismo platili troškove života moramo negdje raditi, da bismo djecu poslali u školu takođe moramo negdje raditi i tako dalje. Dok se počelo zaista pričati o tome, mislim da je izgubljeno mnogo vremena. Nas su u tom periodu zaobilazili i mnogi donatori i nismo mogli da pomognemo onoliko koliko smo htjeli, da bi povratak zaista bio održiv.